Dugačka kolona 1

Čekajući strpljivo u dugačkoj koloni vozila na red za legitimisanje i premetačinu prtljaga, zapitah se od dugog vremena da li je moja patološka mržnja prema granicama i graničnim prelazima posledica projave bezgraničnog u srcu…

… ili me je možda stigla kletva ostarelih hipika iz kafana „Pevac“ i „Znak pitanja“, zakletih protivnika rata u Vijetnamu, državnih granica, državnog nasilja, velikih boraca protiv pomora delfina i ozonskih rupa – koje u ono vreme behu tek u povoju – s kojima sam se davnih godina beskrupulozno sprdao, da bih sada – po sili kletve i podstarost – počeo da naričem nad, citiram, granicama koje razdvajaju ljude. Ne, ne, pomislih, nakon što sam temeljno razmotrio stvar, ipak sam bio u pravu. Ostareli hipici iz „Pevca“ i „Znaka pitanja“, siti, pijani, vrlo često i drogirani, večno nezadovoljni nečim, u obesti se behu okomili na stare dobre jugoslovenske granice, granice u nekadašnjem smislu te reči, granice veoma udaljene jedna od druge, toliko udaljene da su mnogi ostareli hipici iz „Pevca“ i „Znaka pitanja“ dočekali duboku starost i umrli a da nikada nisu videli državnu granicu. Tek kasnije je sve otišlo dođavola, tek kasnije se iscrtavanje graničnih linija i postavljanje graničnih prelaza na svakih dvadeset kilometara i u svim pravcima otrglo kontroli, prešlo sve granice dobrog ukusa i pretvorilo se u noćnu moru. Kada prilikom prelazaka iz jedne u drugu bivšu jugoslovensku republiku – tragikomične procedure koja se uz malo preterivanja može opisati kao presipanje ljudskih bića iz šupljeg u prazno – dopadnem na milost i nemilost pograničnog policajca muškog pola, to još nekako i mogu da podnesem, ali kada se nađem u situaciji da pasoš i druga dokumenta na najponizniji način moram predati na uvid osionoj policajki, gorko zažalim što sam uopšte krenuo na put. Srećom, sve ređe putujem, pomislih. Nije to zbog mizoginije, pomislih odmah potom, mada delimično i zbog nje, šta je, konačno, teološki posmatrano, toliko loše u mizoginiji? Ali, rekoh već, ne radi se tu o mizoginiji, nego o osećanju bogoostavljenosti, snažnijem od onog koje me obuzima na pljačkaškim benzinskim pumpama načičkanim duž auto-puta Beograd-Zagreb. Koštalo je, pretpostavljam, Gospoda Boga truda i živaca da nam, nakon što su praroditelji žestoko zabrljali, pruži još jednu šansu i da uredi da uprkos odsustvu elementarnih uslova za život ipak nekako živimo, a mi smo – ako je tako moguće reći i ako je to uopšte moguće – pali još niže i dopustili da nam pasoše pregledaju i da nam po prtljagu preturaju osobe ženskog pola.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari