Hajdučka ćevabdžinica 1

Taman ja lupam glavu iz kog tonaliteta rodu da pojem, kojim trogatelnim rečima da nastavim mini-serijal započet jučerašnjom kolumnom, kad – viđi vraga – oglasi se novokomentator „Jovan“ smatranjem koje nastavku sage o tesnoj vezi između tirjanstva i podaništva leže kao budala šamaru.

„Dakle zapanjujuce je“ – piše mi „Jovan“ – „vase svojstvo da vi tako tvrdo eskivirate i izbegavate supstancijalne svakodnevne dogadje i da tandrcete o svemu drugom samo ne o onome sto je opskurno okruzenje oko svih pa i vas. samo da se ocuva lukrativna tezga, da se noktima sacuva koja kinta, jer od vasih knjiga nema hasne. To ce ostati upamceno u vasoj biografiji u svakom slucaju.“

Poslužimo se kritičkom metodom close reading, pa razmotrimo šta to govori iz „Jovana“. Očigledno to govori snažno nezadovoljstvo „supstancijalnim događajima u opskurnom okruženju“ – što razumem, i ja sam nezadovoljan – ali pazite sad, „Jovan“, iz nejasnih razloga koji se u Srbiji, na nesreću, smatraju samorazumljivim, drži da bi o „supstancijalnim događajima u opskurnom okruženju“ – umesto što „tandrčem o svemu ostalom“ – morao govoriti i pisati ja, a ne, recimo, „Jovan“.

Iz Jovančeta potom progovara tradicionalna neprejebivost. Ja, dakle, ne pišem ono što „Zlatousti“ misli da bih morao pisati, zato da „bih očuvao lukrativnu tezgu“ i da bih „noktima čuvao neku kintu“. A zašto? Na to pitanje će odgovoriti sledeći usud srpskog mentaliteta – bagatelisanje svega i svačega. „Zato što od mojih knjiga nema hasne.“ Ali, naravno, neće mi to proći nekažnjeno. To će, kaže „Jovan“, ostati „zapisano u mojoj biografiji“. I to „u svakom slučaju“.

Nije „Jovan“ usamljena pojava. Naprotiv. Zastrašujući je procenat Srba (svih boja) koji uvek u nekom drugom traže uzroke svakog svog nezadovoljstva, i koji uvek nekom drugom gnevno prebacuju što nije uradio ono što su oni trebali da urade.

A sad će vam Uncle Bas objasniti zašto to nije dobro za istoriju i život. Evo zašto. Ako „više nego ubedljiva većina“ oseća i misli kao „Jovan“ – a verujem da je tako – da li je onda čudno što se na srpskoj političkoj sceni uvek pojavi neki hadžija koji svečano obeća da će svakoga osloboditi svih nezadovoljstva i da će uraditi sve ono što većina neće (ili ne ume) da uradi, pa kad obećanje ne ispuni, što mu nije ni bila namera – a i da je hteo ne bi mogao, to onda izazove snažno nezadovoljstvo u redovima „Jovana“ svih boja. Nastavak u sutrašnjem broju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari