Kontra(kon)cepcija 1

Došlo je vreme – moglo se ono i predvideti – u kome su kožne gaće postale slaba zaštita od društvenopolitičke kancerogenosti i radioaktivnosti…

… tako da bi neka majka tehničke invencije morala poraditi na projektu totalnog prezervativa (od kevlara, dakako) koji se ne bi naticao samo na Crven Ban, nego bi se navlačio na celo telo kao deo HTZ opreme protiv nadiruće kontrakonceptualnosti proizašle iz apsolutnog odsustva bilo kakvog suvislog koncepta.

Oni vickastiji među vama verovatno su već dokonali da je tema naše današnje kolumne izložba reprodukcija umetničkih slika ukradenih i izgorelih tokom petooktobarskog prevrata, upriličena na mestu zločina, negde u lavirintu takozvanog Doma Narodne skupštine, naravno pod visokim auspicijama – umal ne napisah pod hidžabom – Maje Gojković.

Kao što sam ovde u više navrata govorio, ja nijednog trenutka nisam bio dirnut paljevinom našeg Rajhstaga, naprotiv, smatrao sam (i nastavio da smatram) da je prava šteta što – zajedno sa nadzemnom septičkom jamom u Takovskoj 10 i još nekim državotvornim pustolinama – skupština nije spaljena do temelja, jer je samo tako, dakle na zgarištu, mogla biti sagrađena neka nova skupština koja neće biti okupljalište individuuma s koca i konopca i samo je tako mogao biti osnovan javni servis koji će programe praviti kako Bog zapoveda, a ne kako bubanj kaže.

Nije mi bilo baš najjasnije, a nije mi na um padalo da se obaveštavam, da li ono „reprodukcija“ znači da su eksponati Majine izložbe fotografije „dela neprolazne vrednosti“ kaširane na kartonu, ili su (a ne bi me iznenadilo da jesu) angažovana moralno podobna akademska mazala koja su, za skromnu naknadu, izgorela i ukradena dela reprodukovali „u ulju“ i potom začinili sitno seckanim belim lukom, kao papričice u istoimenoj tehnici.

Kineska mudrost kaže da jedna slika vredi koliko i 10.000 reči, možebiti da u Kini i vredi toliko, ali u Srbiji pedeset pet „reprodukcija“, izloženih pod visokim Majinim hidžabom ne vredi ni jedne jedine reči, pet para da i ne pominjem, a ovih naših četiristotinak posvećenih izložbi služe samo zato da bi, džaba krečeći, skrenule pažnju koliko ništa ne vrede.

Možete mi u ovom verovati, a i ne morate, ali da me je neko „na neviđeno“ pitao šta će Hidžabovićka – između ostalog, naravno – reći povodom izložbe, kao iz puške bih mu rekao da će Maja reći ono što je i rekla – da „te slike podjednako pripadaju svim građanima Srbije“. Tako to funkcioniše u zemlji podnarednika. Stavite ruku na srce pa recite, ima li poštenog Srbina koji, kad čuje da su pokradene slike delimično i njegovo vlasništvo, neće pomisliti – „mamicu im jebem, pa i mene su barabe pokrale petog oktobra“ – i koji na sledećim izborima neće glasati za one koji se trude da mu pokradeno vrate. Peti se oktobar, inače, bliži, pa ga od sveg srca čestitam uz pesmu „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari