Peti element (1) 1

Dve hiljade devete godine, decembra dvanaestog, oko pet po podne, sedamdeset osam zarez nešto sati otkako oka nisam bio sklopio, tri i po otprilike sata pre nego što će Stojković umreti na mojim rukama, sto dvadeset minuta nakon što ću zapasti u anafilaktički šok, potom u delirijum tremens.

Stojković se prenu iz dremeža, promeškolji se u beržeri i reče: smrt je pred vratima, moram se ispovediti, piši.

Novi red.

Ne posete muzejima, ne Likovna akademija, ne potucanja po galerijama, streljanja su od mene napravila čoveka i slikara. Oktobra 1941, kao učenik odeljenja II2 Užičke gimnazije svakodnevno sam prisustvovao smaknućima tzv. narodnih neprijatelja, takvo je bilo zakonopravilo, takav je bio zeitgeist, nisu se ti časovi očigledne mogli izvrdati, u to si vreme imao tri mogućnosti: 1. da streljaš, 2. da budeš streljan, 3 da streljanja gledaš, pa ti biraj.

Dva sam streljanja, doduše, nepažnjom propustio, bio sam se negde zaigrao, šta li, ali otac mi je (na njegovu i majčinu sreću, ne i moju) pribavio lekarsko opravdanje, da nije – a malo je falilo da ne uspe – zacelo bi i mene streljali, što bi, uzgred, bio bingo, ali nisam bio te sreće, a da budem iskren, tada nisam imao ni muda da budem streljan. Bili su to odvratni prizori, reče Stojković potom, ne bez tronutosti u glasu da bi odmah potom, bez trunke tronutosti, rekao da su uprkos odvratnosti – u stvari upravo njoj zahvaljujući – ti prizori ostavili snažan pečat na njegov docniji život i njegov likovni izraz, ali da ni sada, posle toliko decenija, nije sasvim načisto ko je u u tom krvavom pandemonijumu bio (u vizuelnom smislu) odvratniji, oni koje su streljali, oni koji su streljali ili oni koji su streljanja posmatrali iz publike i po svršetku ih nagrađivali ovacijama.

Nemoj me tako gledati, reče Stojković, opazivši da se mračim, nismo li se davno saglasili da su ubijeni ključni saučenici i svedoci saradnici u sopstvenim ubistvima, šta ti sad nije jasno, šta je u mojoj rečenici nehumano i politički nekorektno, jebala te humanost, humanost i korektnost su nas dovde i dovele. Nisu, međutim, ni streljanja dugo potrajala, reče potom Stojković, nešto smirenijim tonom; u Srbiji nikada ništa ne potraje, zašto bi streljanja bila izuzetak.

Dok je naš kolumnista na odmoru, objavljujemo odlomke iz njegovog novog romana „Mikrofonija“, koji će izaći do kraja godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari