Predpostkosovski ciklus 1

Našu današnju kolumnu – i eventualni mini-serijal koji bi iz nje mogao nastati – najbolje bi bilo pisati u desetercu, ali deseterac je nekako pase, pregazilo ga vreme, zvučalo bi to kao sprdačina, a tema je samrtno ozbiljna, ne ide brate.

Apsolvirasmo prekjuče da je Kosovo – ono iz deseteračkih pesama, ne ono iz realnog prostora – već sto pedeset godina opsesivna tema svih srpskih politika u poslednjih sto pedesetak godina. Sve je počelo – a kad će završiti još se ne zna – idejom o oslobađanju „svete srpske zemlje“ koja zaslužuje podužu digresiju.

Pre neki dan razmotrismo – a svaki dan to gledamo – šta se događa sa društvima koja idu uskurtz Proviđenju (ili, za ateiste, Logici Istorije). Možda ste zaboravili – mada će pre biti da niste ni znali – da su Srbi u osvit Novog Doba krenuli upravo putem koji im je pokazalo Proviđenje (Logika Istorije), pa su u XVII veku pod vođstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića napustili Kosovo i uputili se u Habzburšku monarhiju, čime su posle dvesta godina – bez kapi prolivene krvi – budućoj Srbiji pripojili žitorodnu Vojvodinu, koju su moderni Srbi, treba li uopšte reći, zaparložili.

Usuđujem se nedostojan ustvrditi da je Srbima tada poslat višnji signal da se orijentišu na sever-severozapad, u pravcu Srednje Evrope, a da se za svagda okanu pravca jug-jugoistok koji vodi u Anadoliju. Zamisao Proviđenja je pretpostavljam, bila sledeća. U dodiru sa kulturno i ekonomski razvijenim narodima Habsburške monarhije Srbi sa one strane Save će se i sami prosvetiti i ekonomski uznapredovati, pa će – kad kucne čas stvaranja države Srbije – prosvetiti i ekonomski unaprediti i pećalnu sabraću južno od Save.

Spočetka je to tako i krenulo, o čemu je Feliks Kanic ostavio obimno pismeno svedočanstvo, ali su ondašnja Složna srbijanska Braća – vrlo slična današnjoj Složnoj Braći – nadahnuta slepačkim pesmama odlučila da oslobode (i osvete) Kosovo i da se – protivno naumu Proviđenja – vrate u Anadoliju, a iz današnjeg priloženog se vidi da su u tome potpuno uspeli. Neka vas ne zavaravaju bankomati, cineplexi, OMV pumpe i šoping-molovi, svega toga ima i u Anadoliji.

Kada su 1912. po skupu cenu u ljudstvu i materijalu oslobodili Kosovo – cena će u naredne četiri godine skočiti na više od polovine muške populacije – Složna Braća su ustanovila da se Kosovo na terenu, ne poklapa sa Kosovom iz deseteračkih pesama, pa su ga brže-bolje gurnuli pod tepih, gde je i ostalo, sve dok nepunih osamdeset godina kasnije tepih nije istrulio.

Budući da su se Složna Braća tokom (tada) sto četrdeset godina beskonačno udaljili od realnosti, stali su da se pozivaju na „istorijsko pravo“ – delotvorno koliko i „pravo na posao“ – i da štampanjem petparačkih bedževa na kojima je pisalo „Kosovo je srce Srbije“, upućuju oštre demantije svetskoj realnosti, koja je, u međuvremenu, i sama spala na niske grane. Duh Anadolije momentalno je stao da se širi i po ostatku Srbije i već se proširio do tačke pucanja. A šta je potom bilo – i šta će biti – o tome ćemo zbog pomanjkanja karaktera govoriti sutra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari