Raspad poluperioda 1Foto: Stanislav Milojković

Juče smo apsolvirali da naše društvo nije „podeljeno“ nego raspadnuto, danas ćemo pokušati da dokažemo da nije raspadnuto od juče, nego od nastanka.

Mala greška na početku, što reko Aristotel, završi kao velike greška na kraju, velika greška na početku, što reko ja, završi u katastrofi koju možete gledati u svakodnevnim direktnim TV prenosima.

Dakle ovako.

Kakva-takva (ni danas nije mnogo bolja) država Srbija nastala je kao produkt raspadanja Otomanske imperije, što ne bi bio naročiti hendikep da – umesto da se poduhvati izgradnji modernog društva – nije (s)traćila snage (i nastavila da ih traći) na projekat obnove Dušanovog carstvija, zbog čijeg se raspada i našla pod otomanskom okupacijom.

Iz priloženog vidimo da je Srbija, nastala iz jednog raspada, izlaz potražila u drugom raspadu, što je bio loš početak. Koji uopšte nije morao biti loš.

Argument Vladimira Jovanovića da se „nije imalo od čega početi“ ne pije vodu, jer je već Dositej – i ne samo on – savetovao da treba krenuti od onoga što se ima, kakvo god bilo, pa to s vremenom unapređivati i usput narod prosvećivati.

Budući da je tako nešto zahtevalo napor (a nije donosilo profit), ondašnji očevi nacije i sirotinja raja su radije poslušali Vuka i Tešana Podrugovića.

Slušaju ih i današnji očevi i današnja sirotinja raja. Samo što se Vuk i Tešan sada zovu Mica Trofrtaljka i Dara Bubamara.

Da ne dužimo, znate priču.

Umesto na integraciji društva – što se može postići samo ustavnošću i zakonima, a ne palamuđenjem o Srbima svima i svuda – srbske elite su udarnički radile (i nastavile da rade) na integraciji (zaposedanju) prostora – što je, inače, ravno pokušaju zaustavljanja vremena – smećući s uma da raspadnuto društvo na duže staze nije u stanju da zadrži zaposednuto.

Pisac hoće da kaže da – ma koliko to zvučalo paradoksalno – otcepljenje Kosova nije proisteklo iz neke posebne integrisanosti kosovskih Albanaca, nego iz ubrzane dezintegracije srpskog društva koja se – kako vidimo – sve više ubrzava, a to što se (za sada) ne odvaljuju dodatni komadi državne teritorije ne proističe iz ubojne sile eskadrile MIG-ova 29 i brigade tenkova T72 nego iz odsustva zainteresovanih.

I – šta?

Trostruko raspadnutija nego u XIX veku, Srbija se – da se Vlasi ne bi dosetili – umesto Dušanovog carstvija, poduhvatila stvaranja „srpskog sveta“.

Kosmogonijski projekat, dostojan Boga, nema šta.

Ali sve što (za sada) postiže jeste da unutarsrbijansku raspadnutost liferuje i u srpske zemlje – CG i RS – ne bi li se i one dodatno raspale.

Vidi se to po postizbornoj konfuziji i dezorijentaciji u CG, a vidi se i na primeru pobede mlađahnog Stanivukovića, koji se od Dodika razlikuje samo po tome što se umesto po guzici, češe po glavi.

A uskoro ćemo se svi češati i po guzici i po glavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari