Retroaktivni stid 1

Prekjuče beše utorak, dan za čitanje kolumne krleta22, koje redovno „vršim“ oko 5 PM, uz popodnevnu kafu u mojoj kafanici, a odgovor na pitanje zašto to ne činim onako kako Bog zapoveda, sabajle, uz ostalu štampu, vrlo je jednostavan – zbog „istorijske distance“.

Kolumna je, međutim, bila takva da bih bio najbolje učinio da sam je pročitao sa istorijskom distancom od tri godine, na desetu godišnjicu umalo pa fatalnog anafilaktičkog šoka koji je JexS-a, Krleta & Co zadesio zbog abruptnog gubitka vlasti, što će reći lakog keša, lakih mindži i ostalih lakih stvari koje vole lakoumni mladi.

Nego pređimo mi na stvar. JexS-ov – po meni šmirantski i bledunjavi – nastup na subotnjem opozicionom panađuru Krleta je bacio u takav antifašistički amok da je napisao – citiram – da prosto „ne može da poveruje da je osam godina bio savetnik takvog jednog čoveka i fašiste i da se sada zbog toga stidi“.

Sada sledi pitanje od 10.000 sendviča: da je JexS počem ostao na vlasti – što mu se lako moglo dogoditi da je čitao moje SMS-ove – šta mislite, da li bi krletu22 istorijska distanca od sedam godina bila dovoljna da dokona da je JexS fašista i siledžija i da posledično podnese ostavku na savetnički položaj. DA, NE, odgovor zaokružite plajvazom.

Ali ciganisanje na relaciji ex-predsednik ex-savetnik nije tema naše današnje kolumne, Krletov prekasni (i isfolirani) stid bio je samo okidač za smatranja na meni dragu temu večne postavljenosti stvari naglavačke u zemlji Srbiji. Evo kojih. U koliko-toliko uređenom delu vladajuću politiku (u granicama svojih skromnih mogućnosti) uobličavaju ljudi, u Srbiji ljude oblikuju vladajuće politike – čitaj: strast za lakim kešom, lakim mindžama, etc.

Eto jednog od mnoštva odgovora na pitanje od 1.000.000.000 sendviča: zašto je u Srbiji tradicionalno ovako jadno i bedno i zašto biva sve jadnije i bednije. Prosto ko pasulj. Promeni se politika – promene se ljudi (ne svi, one za koje ima mesta), izobliči se politika – izobliče se ljudi. Sve se na kraju izobliči.

Pa ljudi moji – što reko Mladen Delić – je li to moguće. I kako je uopšte moguće. Lako. Tako što ljudi u Srbiji – čast retkim izuzecima – nemaju oblik (ne fizički) iz čega proizilazi nemanje obraza iz čega, opet, proizilaze raznorazna čuda i pokore.

Zato se nemojte začuditi ako kroz sedam godina – ako Bog da te poživimo – krle22 u svojoj večnoj kolumni u mojoj omiljenoj žutari, Blicu, napiše da prosto ne može da poveruje da je punih devet godina (na toliko procenjujem rok trajanja) proveo za pisaćim stolom i u TV studijima smeštenim u dupetu Vrhovnog Bića. A ako, daleko bilo, u međuvremenu pogine na zadatku, ništa zato – stid će ga nadživeti. Što reko F. Kafka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari