Saloonsko Lapasionarenje 1

Miloš Crnjanski se, između dva famozna rata, žestoko sprdao sa „salonskim revolucionarima“, i umalo nije time sebi iskopao grob, jer su, čim je kucnuo čas revolucije, revolucionari stisnuli muda i iz salona otišli u šumu.

Da bi – nakon pobedonosnog povratka iz šume – da ne bi sebi iskopali grob, revoluciju sproveli do kraja masovnim streljanjima „narodnih neprijatelja“, među kojima bi se, zacelo, našao i Crnjanski, što, na sreću i po Crnjanskog i po srpsku književnost, nije bio slučaj.

Bar ne u stvarnom životu. Ali Crnjanskog je jedan od „salonaca“, Marko Ristić, inače bivši prijatelj, ipak (simbolično) poslao u grob, takoreći in effigie, u sramnoj knjizi „Tri mrtva pesnika“.

Sada smo umesto salonskih, dobili saloonske revolucionare, (formalno) učenu gospodu sa revolveraškom psihologijom, mada ne i revolveraškim mudima, koji očekuju (a pomalo i huškaju) „narod“ da umesto njih izvede Obračun kod O.K. korala. Moglo bi se, uz zrnce soli, reći da je Jovo Bakić – koga sam doskora smatrao ozbiljnim čovekom – La Pasionarija virtualnog revolucionarnog pokreta u Srbiji XXI veka.

Idemo natrag na temu, to jest u saloon. Ideja svih revolucija/prevrata/ pučeva (sve je to isto društvo) nije „ganjanje režimlija po ulicama i trgovima“, nego korenita promena društvenih odnosa i organizovanja državnih institucija. Ono fakat, u revolucijama uvek biva i ganjanja po ulicama i trgovima – biva i mnogo gorih stvari – ali se to događa tek nakon pobede revolucionarnih snaga.

Revolucije uvek imaju neki koncept, makar maglovitu ideju šta činiti dan posle ganjanja režimlija, sledstveno ukoliko „istraživanje tokova novca u vezi sa svim građevinskim radovima“ odbacimo kao budalaštinu dostojnu Đilasovog stranačkog programa, ispada da je Bakićev koncept istovetan konceptu navijačkih grupa. Kako ono bi – udri, zakolji, da (upisati ime) ne postoji.

Bakićeva saloonsko-lakrdijaška revolucionarnost dodatno jača poziciju lakrdijaške vlasti – koja, za razliku od Bakića, ako zagusti neće oklevati da Jova & Co pojuri po ulicama – kao što poziciju vlasti, možda i više, jača imbecilni projekat bojkota izbora, koji me – ne znam zašto – neodoljivo podseća na ono čobanče koje se naljutilo na selo pa odseklo sopstveni Sebastian.

I bojkot i lapasionarenje izraz su teške lenjosti duha, orijentalne nespremnosti da se na ostvarenju cilja – da ne kažem baš vizije – svojski poradi, što bi možda i bilo izvodivo ukoliko bi bojkot efendije i la pasionarije imali bilo kakav cilj – da ne kažem baš viziju – osim „rušenja Vrhovnog Prevashodstva“ s ciljem povratka/dolaska na vlast u čijoj se strukturi ništa neće promenuti.

Iskrena začuđenost N.N. komenatora koji se onomad iskreno zapitao u Podmfamoznom „kako vi gosn Basara, mislite da se zakonitošću može pobediti bezakonje“ , uverava me da su i ova pisanija čisto lakrdijaštvo. Sva su vrata ovde odavno dupetom zatvorena. Sve su ulice slepe. Ostaje mi samo da se klonim ulica i trgova da me Bakić & Co ne bi mučili proseravanjem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari