Dobro, bre, ljudi, sad kad smo većinski protiv ulaska u EU, kada nas i sama EU sve poprekije gleda, sada kada je evroentuzijazam spao na najniže grane, hajde, brate, da se vratimo starim, dobrim balkanskim običajima, među kojima ima, nemoj da smo nakraj srca, i jako dobrih poput dozvoljenosti pušenja na javnim mestima. Šta se, more, više foliramo?

Šta nam je falilo dok smo pušili svugde, osim u crkvi i porodilištima. Dobro, falilo je štošta, veštačke nestašice su takođe jedan od balkanskih običaja, ali generalno je bilo mnogo bolje. Opuštenije nekako. U tom smislu ponovo ću potegnuti ekološki argument. Količinu otrovnih gasova koje izemituje jedan autobus, GSB nije u stanju da proizvede dvesta hiljada pušača. Apelujem na gradonačelnika Đilasa da podrži moju inicijativu. Tim pre što je, kako čujem iz dobro obaveštenih izbora, i on pod starost propušio.

Sajam knjiga bez pušenja, to vam, cenjeni publikume, dođe kao mačka bez brkova. Osim toga, sajamsko nepušenje porazno utiče na kvalitet literature. Evo, jadaju se kritičari ovdašnji kako više nema pisaca ni izbliza doraslih Kišu i Pekiću, a prećutkuju da su ta dva velikana pušili, da izvinete, kao Turci. I to kakve cigarete! Kiš je dumbio žitan, cigarete koje se ja ne usuđujem da zapalim, a Pekić, Pekić je žmario danhil, cigarete koje bih rado pušio, ali oćeš vraga. Nema ih na tržištu. Bar ne onakvih kakve su nekada bile.

Drugi jedan balkanski običaj, nekontrolisana familijarnost, nikada nije zabranjivan i sve mu bolje ide, u šta sam se uverio na sopstvenoj koži. Elem, budući da imam takozvanu diskopatiju, sporadi čega se ponekad teško krećem, jedan dobronamerni lekar mi je savetovao da kupim štap i da se štrapacirajući po sajmu poštapam, jer oslanjanje na štap smanjuje pritisak na kičmu i sve bude bolje. I da znate, hećim je bio u pravu – deluje. Obišao sam sajam uzduž i popreko i to uz minimalne tegobe.

Ali oćeš vraga! Taman se kurtališeš jednog belaja, eto ti odmah drugog za vratom. Ja, naime, poznajem mnogo ljudi, a još više ljudi poznaje mene, ako razumete šta hoću da kažem. I šta? Morao sam svakome od onih koje ja poznajem i koji misle da poznaju mene da objašnjavam zašto nosim štap. Šta je to, panično su me pitali i znani i neznani i većini slučajeva se nisu zadovoljavali besprekorno tačnim odgovorom da je to najobičniji štap. A jok, ne možeš ti Srbina prejebati. I tako, morao sam gotovo svakom prepričati istoriju moje bolesti i pritom saslušati silesiju saveta i zapisati silesiju telefonskih brojeva kojekakvih kostolomaca. Pa kako da čovek ne zavapi: vratite nam slobodu pušenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari