Strela, luk i voda 1

Svakog bogovetnog marta, dva-tri dana pre datuma egzekucije novinčine serbske iz dubina „kolektivnog zaborava“ vade Zorana Đinđića, a onda ga posle dva-tri dana – nakon što ispoobljavljuju raznorazna sećanja i smatranja „saboraca“ – ponovo tamo vraćaju.

Tih komemorativnih dana, gledam da mi kibla uvek bude pri ruci, a kad izađem iz kuće, u džepu obavezno nosim konduktersku kesu, iako fiziološka nelagoda koja me tim zgodama obuzima nije od vrste koja nagoni na povraćanje, pre je takve prirode da u meni budi poriv da popijem dva litra ricinusa, da na nebo iznad Srbije postavim džinovski ventilator, pa da se onda pokenjam na njega. Što ću, ako Bog da zdravlja, na umetnički način i učiniti u mom sledećem romanu.

Naročito mi na živce – da ne kažem baš na Crven Ban – idu visokopalamudna filozofska pitanja tipa „da li bi Đinđić, da je preživeo, uspeo da ostvari planirane reforme“, koja (iz godine u godinu sve uverljivije) svedoče da je Đinđićeva ideja bila (i ostala) pogrešno shvaćena ponajpre od strane onih koji su se pretvarali da je dobro razumeju, a koji su – na podobije onog podnarednika – iza glasa arlaukali „demokratija“, a mislili na mindžu, u svim njenim alotropskim modifikacijama.

Utuvite ovo. Đinđić nije nameravao – i to je javno i govorio – da sprovodi nikakve reforme „odozgo“, namera mu je bila da u svakom od žitelja Srbije ponaosob probudi samopoštovanje, da ga dekontaminira od ropske rajetinske psihologije i prene iz naopake fascinacije Pirovim pobedama, izmišljenim porazima, siromaštvom, zaklanostima i bombardovanošću.

Nije mu taj projekat uopšte loše išao; bilo je, fakat, inercije i snažnih otpora, ali ne zaboravimo da je, uprkos njegovoj ličnoj nepopularnosti, vlast u kojoj je on imao najveću političku moć imala podršku ravnu, ako ne i veću, od one koju danas uživa El Supremo, o kome će napred biti još reči.

Sad dobro pazite. Nemote misliti da je Đinđić imao bolje mišljenje o Referendumskom Lopovu nego što ga tobožnji nastavljači njegovog dela danas imaju o El Supremu – naprotiv, mislio je o Baksuzu mnogo gore nego što bi danas mislio o Vučiću – ali za razliku od kilavih, lažljivih i kradljivih nastavljača Đinđić u svoje loše mišljenje o gorepomenutom nije unosio negativne emocije, nego je nastojao (i povremeno uspevao) da i Baksuzovu negativnu energiju navede na vodenicu opšteg dobra, uključujući i Baksuzovo. Tako bi, siguran sam, postupio i danas. Našao bi i načina i vremena da razgovara sa El Supremom i da ga ohrabri (i učvrsti) u dobrim namerama i da mu diskretno skrene pažnju da će te namere ostati sanak pusti – a možda i košmar – ako ih bude sprovodio u delo u saradnji sa berberbašama, čibukčijama i podnarednicima (svih boja). Hteo je, opšteg dobra radi, da razgovara (i razgovarao je) i sa mnogo gorim El Supremom od ovog, pa su ga „saborci“ promptno proglasili za izdajnika. Punktum.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari