Teška zemlja 1

Otvorih juče sabajle www ne bih li našao temu za našu današnju kolumnu i – što no se kaže s vrata – naleteh na crnu vest da je umrla naša drugarica dramaturškinja, građanska aktivistkinja i Danasova kolumnistkinja, Borka Pavićević.

Borkina smrt je pozamašan gubitak za ostatke vitalnih funkcija ovog društva s koca i konopca koje vegetira na ivici kliničke smrti. Budući da mi, (polu)živi, uvek nagađamo šta bi neki dragi pokojnik rekao, nagađam da bi Borka rekla: „Smrt! Šta da se radi? Bilo, pa prošlo. Idemo dalje“. Pa da poslušamo Borku i dodatno razradimo tezu o imitatorskoj prirodi srpskih opozicionih politika načetu u broju od subote.

Ovako dakle. Trio Fantastikus – ali i još neke opozicione persone dramatis – naprosto su poskočili od sreće što je Ekrem Imamoglu pobedio Erdogana na stambolskim izborima i momentalno od beogradske stvarnosti stali da očekuju – uopšte se ne zajebavam – da sledi primer carigradske i da ih dovede na vlast, za početak u prestonoj megakasabi, a posle će lako. Ko biva… Ako je mogao Ekrem, što ne bismo i mi mogli.

Neću da kažem da ne bi mogli – a naročito ne kažem da ne bi hteli – ali, hajde najpre da razmotrimo u čemu je tajna Imamougluove pobede nad Redežepom Jildirimom, koji je, da izvinite, mnogo jebeniji i moćniji igrač od našeg Sulejmana Veličanstvenog. Moglo bi se reći – naravno cum grano salis – da Erdogan pažljivije bira reči od našeg Vrhovnog, mada mu samozatajnost ni tu nije jača strana, tehnologije, međutim, vladanja, postupaka i tretmana opozicije, što se tiče, naš Vrhovni Sulatnu nije ni prismrdeti. Tretman medija da i ne pominjem, dovoljno će biti da kažem da je u Turskoj i www pod strogom kontrolom.

Kako je, onda, Ekrem uspeo da pobedi Redžepa? U čemu je tajna? Nema tu, zapravo, nikakve tajne. Imamoglu pod 1 nije plačipička, pod 2 ima muda, pod 3 za razliku od Sultana govori odmereno i pristojno i – pod najavažnijim brojem 4 – iza njega stoji dobro organizovana partija, a ne kartonski pano sa (nemaštovitim) partajnim logom ispred koga cupka stotinak (loše) plaćenih statista – cinik bi rekao s koca i konopca – koji izigravaju „funkcionere i članove“.

Viđite sad vraga. Sultan Redežep je takođe počeo kao Vesić – pardon, kao stambolski kajmakam – a politički put mu uopšte nije bio posut ružama, naprotiv, sekularna struja u Turskoj je davala sve od sebe da mu smrsi konce, čak mi je i partaju bila zabranila, ali se Redžep nije predavao, vredno je radio, nije plačipizdario, pa je na kraju postao turski On Vrhovni.

Uskoro mu, po svemu sudeći, sledi strmopizd u ropotarnicu istorije – u Turskoj promene ne kreću u Ankari, nego u Istambulu – ali mu se strmopizd još zadugo ne bi dogodio da Ekrem nije imao kvalitetete i mehanizme koje sam napred nabrojao. Vi sad izvucite zaključak, a tebi Borka neka je laka zemlja. Biće ti, božemeprosti, lakša odozdo nego što je bila odozgo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari