XVII, XIX, XX, XXI 1

Saleteše me juče i prekjuče SMS-zulumćari, stadoše da me zasipaju kritičkim porukama tipa šta mi bi da napišem da danas bismo drugu pesmu pevali, da je Milošević na Gazimestanu rekao ono…

… što je On Vrhovni rekao na Gazivodama, znam li ja, nadalje, šta je sve On Vrhovni govorio po Kosovu i jesam li bar čuo, ako na TV nisam video i u novinčinama pročitao, da je Vrhovni lamentirao nad tužnom Miloševićevom sudbinom… I uobičajena pročaja.

Činjenica je da se nisam bio baš akribijski odao istraživačkom novinarstvu, uvažio sam stoga drugarske kritike i retroaktivno posetio novinske sajtove da bih prilježnijim čtenijem ustanovio da Vučić na Kosovu, fakat, jeste govorio i ovo i ono, da je, u stvari, rekao praktično sve što se u Srbiji može reći na sve teme, ali čekaj malo – nije li on, kao predsednik svih građana, u ustavnoj obavezi da govori sve ono što svi građani žele da čuju, prepuštajući svakom da odabere ono što mu godi srcu i uhu.

Ali je takođe činjenica da tema drugarski kritikovane kolumne nije bila analiza (i kritika) Vrhovnih gazivodskih govorancija, nego nerešivost kosovskog problema, koji je u vreme Gazimestana bio neuporedivo manje nerešiv nego danas. Za razliku od NJega Vrhovnog, Milošević je na raspolaganju imao širok manevarski prostor i da je bio naknadno pametan, umesto što je bio prethodno glup, stvar se mogla relativno bezbolno srediti.

Ali jok! Milošević je postupio onako kako postupao, ali je tako postupao zato što se od njega saborno očekivalo da tako postupi. Zaboravilo se – a nije se izgleda ni zapamtilo – da su se takvom Miloševićevom postupanju suprotstavili samo majušni Beogradski krug, dve tri novine i nekolicina individualnih glasova. Više nego ubedljivo većinski ostatak srpskog naroda i senata bio je „na liniji“ – umal ne napisah „duhovnoj vertikali“ – pogubnog hajdučkog nasleđa saglasno kome se svi problemi rešavaju odsecanjem glava, pendrekom i degenekom.

Ne treba potceniti (auto)destruktivnu snagu hajdučkog nasleđa, ali se treba zapitati zašto bi ga se Vučić odricao (i poricao) ako su mu već – sutradan nakon dolaska na vlast – podlegli vajni eurodemokrati koji su ga, na rečima (i u opoziciji) odricali i poricali, a na kojima je, onako kilavim i drljavim, hajdučka odora stajala kao na piletu gaće.

Pomenutim demokratskim personama dramatis nije promaklo da se srpskim narodom i senatom najlakše i najbezodgovornije vlada (umesto da se njime upravlja) žalobnim naricanjima nad narodnom stradalnošću i huškanjima na svetnička krvoprolića. Srpski narod i senat na to su navučeni, kao na heroin, i onaj ko hoće da uspe u srpskoj politici (i posledično se prekonoć obogati), nema druge nego da priča istu otrcanu, ali zada delotvornu priču. Nije drugačije ni bilo moguće u narodu koji se u XIX, XX i XXI veku satirao da se vrati na parče zemlje sa koga je u XVII veku, pametno postupajući, glavom bez obzira pobegao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari