Yugonostalghia (8) 1

Koliko li ću se tek sada natezati na klozetskoj šolji, kako li ću se tek sada u Zagrebu osećati jadno i bedno i šta li će sve Zagreb očekivati od mene, pomislih obuzet egzistencijalnim strahom.

Tešio sam se – s promenljivim uspehom moram priznati – pomišlju da davnih godina u Zagrebu nisam patio ni od kakvog kompleksa, nego da sam naprosto uviđao svoju stvarnu vrednost, to jest bezvrednost, eto zašto mistični bogoslovi naglašavaju važnost stranstvovanja. Na domaćem terenu čovek ne štrči iz proseka i zato nikada ne može spoznati koliko je đubre. Ne znam da li je strah početak mudrosti, ali početak kraja gluposti svakako jeste, nezgodno je samo što glupost praktično nema kraja, pomislih prolazeći pored skretanja za Dobanovce. Moram sipati benzin na prvoj sledećoj pumpi, pomislih odmah potom da bih zaustavio bujicu pomisli, ali nisam uspeo da je zaustavim, pa sam – straćivši vreme na odagnavanje pomisli – projurio velikom brzinom pored prve sledeće benzinske pumpe. Skupo ću to platiti, nešto kasnije, na pljačkaškoj benzinskoj pumpi u Šimanovcima, na kojoj je od pre izvesnog vremena na snazi razbojnički režim samoposluživanja, saglasno kome su klijenti – ili potrošači, kako ih pumpadžije posprdno zovu – u obavezi da kao robovska radna snaga međunarodnog kapitala sami sebi sipaju gorivo u večno prazne rezervoare. Mučno osećanje bogoostavljenosti – tako karakteristično za naivčine koje se odaju nekritičkom čitanju kupusara ruskih religioznih mislilaca – nigde nije tako nepodnošljivo kao na benzinskim pumpama, naročito na benzinskoj pumpi u Šimanovcima, koja je, slobodno se može reći, u modernom svetu ono što su u starozavetna vremena bili Sodoma i Gomora. Neću pogrešiti ako kažem da će malo ko od klijenata benzinske pumpe u Šimanovcima naslediti Carstvo nebesko, toliko je ta pumpa ogrezla u bogoborstvo, bezakonje, otimačinu, prostakluk i kurvarluk. U poređenju s benzinskom pumpom u Šimanovcima, benzinske pumpe u bivšoj socijalističkoj – samim tim i ateističkoj – Jugoslaviji bile su mesta primernog reda, a u izvesnom smislu i duhovnog mira, pomislih ponovo ophrvan jugonostalgijom.

Na šta je spala ova zemlja, u šta su se pretvorile njene benzinske pumpe, pomislih malo kasnije, kada sam – nakon što sam se zaustavio na pumpi u Šimanovcima i svojeručno, sav se usput zamazavši, sipao benzin – seo u restoran da pojedem bajati sendvič i popijem espreso, začudo pristojan. Nije mi promaklo da na parkingu benzinske pumpe i oko aparat za točenje papreno skupog goriva vlada neopisivi haos. Ništa bolje nije bilo ni unutra, u nakaznoj mešavini samoposluge i restorana, u kome sam utucavao vreme hvatanjem zjala i prelistavanjem gnusnih beogradskih tabloida, papirnatih gladijatorskih arena odnedavno nezavisne Republike Srbije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari