Izgleda da je u toku Mesec Stefana Nemanje!

Taman se ja prekjuče posprdno osvrnuh na infantilnost (i pogubnost) ideologije zlatnih srpskih srednjovekovnih viljušaka – kojih, istini za volju, u prvoj epizodi serije „Nemanjići“ ne beše, mada ne znači da se, kako istorija bude odmicala, neće pojaviti – kad na Danasovom sajtu ugledah tekst iz koga se obavestih da je na konkurs za spomenik rodonačelniku naše državotvornosti prispeo „predlog“ u kome je Stefan Nemanja izobražen kao – zlatna viljuška.

U prvi sam mah pomislio da je autor predloga neki sarkazmu sklon vajarski šeret – i nisam, kako vidim, bio jedini koji je tako pomislio – ali nakon (dvokratnog) čitanja teksta dokonah da je autor, Jug Cerović, bio dibidus ozbiljan i da je, štaviše, svoj predlog solidno teorijski potkovao tvrdnjom da bi – citiram – „Zlatna viljuška postala jedinstven i svetski poznat spomenik. Pitajte Korejca ko je izmislio štapiće, i pokrenuće se široka priča o istoriji i običajima istočne Azije. Kada vas Korejac potom upita zašto zlatna viljuška stoji zabodena na gradskom trgu, imaćete priliku za dubinski razgovor o evromediteranskoj kulturi i ulozi našeg naroda u njoj.“

Prilikom uviđaja u spisak članova žirija – među kojima se obreo i poznati esteta, Nikola Selaković – prođoše me trnci jer mi se na trenutak učinilo da se i moja malenkost, mimo njenog znanja, obrela u visokom društvu, ali se misterija ubrzo razrešila. Ispostavilo se, naime, da je u pitanju vajar Svetomir Basara, sa kojim me zbog istoprezimenosti i približne istoimenosti često brkaju; mislim da sam vam već pričao kako mi je davnih godina – nadajući se višednevnom tulumu – vesela bratija iz Bermudskog trougla srdačno čestitala prezimenjakovu AVNOJ-evu nagradu.

Pomenuti žiri je Cerovićevu zlatnu viljušku, Bogu hvala, izbacio iz konkurencije, ali imajući u vidu „kompletan sastav“ žirija, čisto sumnjam da je odluka bila jednoglasna, što, opet, nije nikakva garancija da pobednički rad neće biti rođeni bronzani brat aerodromskog robokapa, Nikole Tesle, čačanskog vojvode Stepe u uzrastu od deset godina, i pročih velikana naše istorije kojima se zahvalno, ali neuko potomstvo, krvnički „zahvalilo“ za sve što su učinili za otadžbinu.

Sve nešto mislim da i besparica ima svojih prednosti, jer podozrevam da bi – da je para kojim slučajem više – Beograd (ostatak Srbije ko šiša) skorih dana zaličio na post-yu Skoplje, pa budući da mi ime i prezime daju pravo da se umešam u poslove vajarstva i prostornog planiranja, predlažem da se ispred budućeg Beograda na vodi podigne spomenik Zlatnoj moruni (u toj je birtiji je sve ovo i počelo), a koju bi turisti iz Koreje (i sa Marsa) mogli po pristupačnoj ceni pojesti zlatnom viljuškom Stefana Nemanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari