Svoju pisanu besedu, već izgovorenu na komemoraciji civilnim srpskim žrtvama nemačke nacističke falange u Dragincu tokom tri dana oktobra 1941. godine, kad je ubijeno 1379 muškaraca, žena i dece, a u celom mačvanskom kraju i Pocerju u istom tom mesecu preko 3600 ljudi, Ivica Dačić, premijer Srbije, podneo je na pregled ambasadoru Nemačke u našoj zemlji, Hajncu Vilhelmu, kako bi ga naknadno razuverio u uvidu da u tom govoru ima i nekih neprikladnih, politički nekorektnih, manjkova dobrog tona i istinskog smisla, koji vređaju zemlju čiji je Vilhelm ovde prvi predstavnik i najavljuju, u vidu brzog diplomatskog odgovora, ukidanje bezviznog režima za evropska putovanja našim građanima i građankama.


Dodatni napor premijera da, post festum, izgladi uvredljivu inostranu recepciju svog blasfemičnog govora nad časnim humkama žrtava, predstavlja i njegova velikodušna izjava da će Srbija svojim novcima platiti troškove svih svojih građana koji traže politički azil u zemljama EU, a što se i navodi kao osnovni razlog za ponovno uvođenje viza. Sudeći prema jezičko-muzičkim manirima najnovijih govora premijera Dačića, preporuka onog ko ovo piše svim našjencima koji nameravaju da posete zemlje EU, a u dobroj su finansijskoj kondiciji, jeste da to učine pre nove godine.

Ponižavajuće je da premijer jedne zemlje na uvid i analizu podnosi svoj govor predstavniku strane zemlje, i to ne stoga što tu „štampanu stvar“ (da li je to i originalni papir koji je Dačić držao u ruci u Dragincu?), glavom i bradom, donosi sam umesto, recimo, šefa diplomatije, i ne stoga što je to jedna neverovatna i nemoguća, primerno neinteligentna, besprimerna misija, jer je izrečeni govor, slikom i rečju, dostupan na internetu, nego stoga što uopšte postoji jedan premijer jedne evropske zemlje čiji je jezik u stanju da brblja neistine koje neminovno srljaju u diplomatsko-politički skandal.

Istina, bilo je u medijima i ne sasvim skrupuloznog parafraziranja Dačićevog govora, ali nijednom nije izneveren njegov, po sebi pogrešan, smisao. Sam premijer, rekao je tim povodom da njegova reč nije, citiramo, „najsrećnije interpretirana u medijima“, što samo znači da pomenute interpretacije predstavljaju doslovno tolkovanje te nesrećne reči.

Tonalitet Dačićeve izjave, koji se može iskusiti na video snimku, Predrag Simić je nazvao „gazimestanskim“, aludirajući, dakako, na famoznu rečenicu iz govora Slobodana Miloševića, ispaljenu na proslavi 600. godišnjice Kosovske bitke, kojom je, zapravo, prvi put oslovljen fatalni zaokret srpskog nacionalizma od verbalnog oruđa ka ratničkom oružju. Simić je dobro definisao ton i kolorit Dačićevog baritona, međutim, pogrešno je odredio smisao njegove političke arije, rekavši da je „tačan“, što će reći istinit. Pogledajmo, stoga, šta veli premijer!

„Odmah posle Drugog svetskog rata, oni koji su počinili ovaj zločin počeli su da grade novu Evropu. Smatramo i da Srbija ima pravo na svoju novu šansu i zato, ne samo da je ne smemo zaboraviti, nego moramo stalno da ističemo žrtve koje smo dali, zato što su naše žrtve zaboravljene, zato što je istorija iskrivljena i istorijski poražene nacije u Prvom i Drugom svetskom ratu su danas postali važniji faktori na Balkanu nego što je to Srbija i srpski narod.“

Prvo, frapantno je da čovek koji se izdaje za socijalistu ne razume ama baš ništa od dijalektičkog materijalizma. Nisu, naime, Evropsku uniju započeli da grade oni koji su počinili zločine u Drugom svetskom ratu, jer je predstavnicima režima Adolfa Hitlera, koji su tada činili zločine, suđeno i presuđeno, kao što predstavnicima režima Slobodana Miloševića, za njihova izvršena nedela, nije suđeno. Evropsku uniju, a ne novu Evropu, kako kaže Dačić, a taj su izraz rado koristili i hitlerovci, gradile su nove političke snage i nove ideologije, koje nisu imale ništa zajedničko sa fašizmom i nacizmom. Dakle, ne postoje istorijski poražene nacije, postoje samo istorijski poražene nacionalne politike.

Drugo, u Srbiji se već nekoliko decenija sistematski sprovodi zaglupljujuća i opasna politika negiranja antifašizma. Stoga žrtve nacističkog terora padaju u zaborav zajedno sa svetlim primerima antifašističke, partizanske borbe srpskih i jugoslovenskih boraca.

U glavnom gradu one nacije koju Dačić smatra „istorijski poraženom“, a čijem predstavniku u Srbiji, poput ponavljača, podnosi svoj zastareli pismeni zadatak, i danas se nalaze ulice i trgovi sa imenima Karla Marksa, Roze Luksemburg i Vladimira Iljiča Lenjina. U Srbiji, „istraga“ antifašizma ide dotle da je s njenog lica obrisano i ime jednog Iva Lole Ribara i – ma koliko da to izgleda neverovatno u atmosferi sadašnjeg srpsko-ruskog prijateljstva – ime Crvene armije. Izdaja ili zaborav, poniženje ili predrasuda, delo su domaće političke radinosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari