Maternji jezik (2) 1

Naravno, maternji jezik majke i njenog čeda može biti jedan isti, najčešće to i jeste, odatle i tegli svoje ime za sobom. Reč, međutim, kao i insan, stiče iskustvo i njime prerasta svoje poreklo, tako da etimologija više nije odgovorna za njenu praksu i ne može je objasniti – baš kao što za postupanje jednog čoveka odgovornost ne snosi njegova zavičajnost.

Poreklo svakog čoveka je, pre svega, u njegovim delima. Poreklo svake reči – u njenim značenjskim dometima.

Tako je, recimo, sa svestrano usvojenom grčkom reči filozofija ili filosofija, kako vam drago, koja se etimološki prevodi kao mudroljublje, ili, drevnije, kao ljubomudrije, ali bi svođenjem na to slovensko svoje ime izgubila kod nas ne samo svoj sadržaj, koji je ispunila iskustvom od dve i po hiljade godina na raznim jezicima, nego i svoje striktno određenje jedne discipline mišljenja, oblasti ljudskog duha, poziva – struke, ako hoćete – i, ne na poslednjem mestu, jednu kompleksnu metodologiju saznavanja, prema tome i samo saznanje. Jednako tako, termin maternji jezik označava onaj jezik koji je govorniku osnovni, primarni, a ne tek jezik koji je osnovni, primarni jezik njegove materi.

Nedavno preminuli književni komparativist DŽordž Stajner, na primer, primarno usvojivši kao osnovni jezik, istovremeno, tri jezika – francuski, nemački i engleski – nije bio tek trilingvalan, nego je kao maternji jezik imao ne svaki od ova tri jezika, već sva tri ujedno, sva tri izjedna. Kao odrastao čovek, kako sam nije mogao da shvati koji mu je jezik od ova tri primaran, na kojem najčešće sanja, na kojem najradije misli, na kojem uobičajeno izražava simpatiju ili ljutnju, jer misli i sanja na sva tri podjednako, dakle, trojezično, dao je da mu se to preimućstvo među jednakima odredi pri stanju svesti pod hipnozom, prigušenog Superega, u jednoj naučnoj psihoanalitičkoj ordinaciji.

Ovo merenje pokazalo je da je njegov maternji jezik zapravo trojstvo engleskog, nemačkog i francuskog jezika, što je izvanredan, iako još ne i dovoljan, uslov za poziv na uporedno proučavanje evropskih književnosti.

Sve je više i više našijenaca kojima je uz ovaj naš, roditeljski im jezik, mater(i)nji, ujedno, i neki drugi – jezik sredine u kojoj odrastaju i gde usvajaju primarni govor. S obzirom na nepokolebljive emigracione talase koji se svake godine iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske bespovratno odlivaju, nije daleko dan kad će, pre nego što se već u trećoj generaciji tamo rođenih jedan sasvim izgubi, većini našijenaca maternji jezik biti dvojedin, na isti onaj način na koji je trojedin bio kod Stajnera.

Zanimljivo je videti kakav je međusobni uticaj u zajedničkom radu dvaju jezika kao jednog maternjeg. Navešću primer jedne devetogodišnje devojčice, iz kruga moje šire porodice. Devojčica je bilingvalna.

Kao maternji, ona govori američki engleski i srpski jezik. Rođena je u maju 2010. godine u Čikagu. Roditelji su joj, tamo nastanjeni i zaposleni Beograđani. Devojčica je literarno darovita. NJena pesma „Where I’m from“, ove će godine biti objavljena u „Anthology of Poetry by Young Americans“ (od 1990, svake se godine pojavljuje po jedan tom ove antologije). Ime deteta, dakako, neću objaviti, a pesme evo:

„I am from puzzles, from Windex and dish soap./ I am from the skunk family stinking up my back yard./ I am from the crab apple tree, the rose bush,/ it’s thorns pocking me every day.// I am from trips to Europe, bad teeth, and from Maza./ I am from being stubborn and being slow./ From ‘do your homework’ and ‘finish your dinner’./ I am from going to church on Orthodox holidays.// I am from Indiana and Serbia, from too much cornbread and bean soup./ From the time my brother fractured his elbow,/ and the time when my brother dislocated my elbow.// I am from the photo album in the attic,/ whenever I see them,/ it feels like I was really there.“

Lepa, iskrena i istinita pesma! Ona pleni mudrošću svoje ironije. Sva je empirijska i, istovremeno, čista igra. Iz nje gledano – naravno, ne diskurzivno, nego praktično, jer u njoj nema razlike između reči i stvari – svi veliki narativi o identitetima i poreklima odjednom se ukazuju kao prazne reči i šuplje stvari (i nije čudo što njima ljudi, i jedni drugima i sebi, rade o glavi). NJena je istina nevina, a od Heraklita do Danijela Dragojevića, i u literaturi i u životu, to je stvar koju najređe srećemo – devičanska istina.

Ono na šta ovde hoću da ukažem, a u suštinskoj je vezi s pitanjem dvojedinosti maternjeg jezika, krije se u završnom delu stiha „I am from trips to Europe, bad teeth, and from Maza“.

Za onog ko ne vlada našim jezikom i ne zna odakle dolazi reč Maza, napisana velikim slovom, njeno značenje mu ostaje skriveno, ali ne izostaje. On će, naime, od tog, očigledno vlastitog imena Maza, najverovatnije stvoriti sliku nekog mesta ili oblasti, nekog vilinskog grada, ili mitskog stratišta. A Maza, Maza je ime jednog lajavog živahnog stvora s beogradske adrese.