Ljubiša Preletačević Beli, iz partije Sarmu probo nisi, pod predizbornim sloganom „Samo jako“, postao je predsednički kandidat među jedanaestoricom pretendenata, od kojih je jedan i premijer a jedan koordinator svih službi bezbednosti, doduše, u istom licu.

Preletačevićevu kandidaturu zdušno pozdravljaju njegove liberalne, antivučićevske kandidatske kolege i njihovi simpatizeri. Stvar je u tome da Preletačević, vele, „podigne izlaznost“ na izborima i time omogući famozni drugi izborni krug. Istina, povećanje broja glasača proporcionalno povećava mogućnost Vučićevog poraza, jer je ta takozvana izlaznost na prethodnim izborima, na kojima su Vučić i njegova partija trijumfovali, bila porazno mala, s tim da njihovo glasačko telo, čvrsto disciplinovano do dresure, na birališta izlazi kompletno.

Najveći broj onih koji se raduju Preletačevićevoj kandidaturi drži da je ona dobra kako bi potpomogla ulazak u drugi krug drugom, njihovom odabraniku. Ipak, kad bi, kojim slučajem, Preletačević dospeo u taj drugi krug, licem u lice sa Vučićem, dobili bismo jasnu sliku društvenog stanja: lik i ogledalo. U tom slučaju, naime, Srbija bi birala između tragedije i farse.

Farsa je u tome što Preletačević parodira moć moćnika a njihov politički nauk i praksu pokazuje kao nadriveštinu i ilegalnu delatnost. U čemu je tragedija?

Ratovima, ratnim zločinima i žrtvama, privatizacionim pljačkama, ideologijom nacionalšovinizma i sada ideologijom neoliberalizma, srpsko društvo je izmoždeno, osiromašeno i obeznađeno. Većina stanovništva nada se da očuva puki svoj egzistencijalni minimum, svesna da bi mogla živeti čak i gore od ovog lošeg, a bez ikakve nade da bi zaista moglo biti drukčije i bolje. Intelektualci uglavnom ćute ili pitomo govore, najbolji su pak marginalizovani ili umrli, a oni koji još uvek kritički istupaju ne umeju da se udruže. Politička klasa je srasla sa finansijskom moći. Tako smo došli do Vučića i njegovih.

Najuticajniji mediji – u Vučićevom su džepu. Vučićev marketinški tim sad je počeo da bombarduje i društvene mreže skupo plaćenim spotovima u kojima premijer i koordinator svih službi bezbednosti glumi samog sebe kao predsedničkog kandidata. Biračka volja zaposlenih u državnoj administraciji i institucijama društva strogo je kontrolisana. Dakle, predsednička kampanja je grubo neravnopravna.

Zapravo, nemamo političku situaciju. Država je uzurpirana. Polis je u rukama Vučićeve partijsko-finansijske klike. Vlast je privatizovala državu, premijer je kršio Ustav, rukovodeća tela su ignorisala zakone… Srbija je danas privatna država. A šta je to domovina – moja domovina, naša domovina – ako ima svoje vlasnike? Najpreči zadatak ovde i sada jeste deprivatizacija države, ako hoćete, nacionalizacija države – borba za republiku kao javnu, opštu, zajedničku stvar. Jer ova republika, to je samo nominalno, ali ne i realno; ona nije res publica nego res privata, štaviše cosa nostra. Zahtev za republiku ilustruje predizborni slogan: „Družina ili država?“

Taj slogan deo je predizborne predsedničke kampanje Saše Jankovića, koju ponajviše obeležava parola: „LJudi koje čekamo smo mi“. Ta parola je trapavo parafraziran stih: „Mi smo ti koje smo čekali“, iz pesme „Gori“, bosanskohercegovačkog repera Adnana Hamidovića Frenkija (Frenkie).
U obliku: „Mi smo oni koje smo čekali“, taj stih je postao refren završnog songa u mojoj predstavi „Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad“ (izvedenoj i na Sterijinom pozorju i na Bitefu). On se, međutim, ne odnosi na političku klasu, nego na one koji su izvan sfere profesionalne politike, a koji, u nekom vidu direktne demokratije, imaju pravo da uzmu stvar svoje sudbine u svoje ruke. Zašto to kažem?

Zato što se izborima ne rešava suštinska stvar nepravde – čak i u njihovom najboljem ishodu, ako bi, to otvoreno kažem, pobedio Janković. Ovim izborima imamo mogućnost da se izborimo za legalizaciju Republike Srbije – naime, da se rukovodeća tela vrate u zakonske okvire. To nije malo, ali je daleko od revolucionarnog zahteva stiha „Mi smo oni koje smo čekali.“ Stoga držim da je slogan „Družina ili država“ odličan, a da je parola „LJudi koje čekamo smo mi“, neprimerena predstavničkoj demokratiji.

Zašto je tako objašnjava i pomenuti song, u kojem se citira Majakovski: odevajmo gole/ hranimo gladne/ bunimo ojađene// odevajmo gole/ hranimo gladne/ bunimo ojađene// učimo šta je to što treba da učimo/ ustajmo ozareni/ opijeni vrlinom// pakleno ozbiljan podvig nas čeka/ mi smo oni koje smo čekali// ima još mnogo mnogo gadosti/ koješta za osudu/ a sve to umara/ teško se svladava// strahovito mnogo svakojakih gadova/ kruži po našoj zemlji i oko nje/ ko će im broja i imena znati/ takvi su tipovi na svakoj strani/ ti tajkuni i birokrati/ pajaci, sektaši, slugani/ hodaju bahati/ i gordo se prse/ nose skupe satove/ i značke dakako/ mi možemo sve njih smotati brzo/ iako ih smotati i nije baš lako/ mislimo, borimo se i živimo// odevajmo gole/ hranimo gladne/ bunimo ojađene// učimo šta je to što treba da učimo/ ustajmo ozareni/ opijeni vrlinom// pakleno ozbiljan podvig nas čeka/ mi smo oni koje smo čekali

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari