Događa se ozbiljna regresija ljudskog mozga 1Foto: Stanislav Milojković

Nije lako suočiti se s negativnom slikom o sebi, bez obzira na to što se ta slika može temeljiti na koliko-toliko čvrstim argumentima. Ali, suočavanje s prošlošću imperativ je za nastavak relativno zdravog života u budućnosti. Koliko će vremena trebati da se prihvati istina o genocidu u Srebrenici? Dok se, na primjer, i to ne dogodi, teško da će odnosi među novonastalim državicama postati zdraviji i perspektivniji. Ali, to, ta dugotrajna i planirana “akcija”, nije posao pojedinaca ili skupina, nego onih na vlasti, onih koji posjeduju političku i ekonomsku moć. Sada još uvijek živimo u zagađenom, zagušljivom prostoru koji ne pruža uvjete za “zdraviju” budućnost. Njemačka sedamdeset godina službeno radi na stvaranju uvjeta za katarzu na nacionalnoj osnovi. A na prostoru bivše Jugoslavije, u glavama povijesnih revizionista, nacionalista, klerofašista i ostalih fanatika, burgija orvelovska ideja o tome kako je rat mir, a mir rat, ideja koja negira napredak i usmrćuje budućnost – kaže za “Danas” književnica Daša Drndić. Njena najnovija knjiga “EEG” (“Fraktura”, 2016) biće predstavljena u petak, 27. oktobra, u “Narodnoj biblioteci Srbije” uz učešće Seida Serdarevića, Vladimira Arsenića i autorke. Kao i u prethodnom romanu “Belladonna”, i sada je glavni junak Andreas Ban, koji nije uspeo u pokušaju samoubistva, već je ostao da se bori s avetima prošlosti i sadašnjosti. On i dalje nemilosrdno secira društvo i svoju okolinu, kao i njegova tvoriteljka – Daša Drndić.

* Sa kakvim osećajem danas dolazite u Beograd? Da li se vaš odnos prema ovom gradu promenio za poslednjih nekoliko godina, kada ste češće tu, budući da od 1992. do 2000. niste uopšte dolazili?

– To je dvojni odnos. Postoje više Beograda u meni. Jedan je Beograd prethodnog života u kojem figuriraju neki bliski prijatelji koji su mi ostali i danas bliski i u kojem figuriraju neki bivši prijatelji koji zbog raznih političkih situacija više nisu bliski. To je Beograd koji je dio mog života. To je skoro 40 godina mog života. I postoji Beograd koji se urušava i politički i ekonomski i kulturno… A to se događa i drugim gradovima na ovim prostorima uslijed sve agresivnijeg prodora rudimentarne, necivilizirane desnice na političku, ekonomsku i kulturnu scenu. Takav Beograd ne prija. U svakom slučaju dolazak u Beograd može biti višestruko uzbudljiv. Istovremeno uznemirujući, utješan i uzbudljiv. Bolan i veseo.

* Kada bismo mogli da uradimo EEG mozga tog društva iz 1992. koje ste vi napustili ili bolje reći iz kog ste morali da odete, šta bi on pokazao?

– Nisam morala otići; otišla sam u znak protesta ali i u znak podrške napadnutim gradovima bivše Jugoslavije, iako, naravno, ni taj protest ni ta podrška nikome nisu bili potrebni osim meni. A “EEG” tog vremena pokazao bi zastrašujuće oscilacije i amplitude na monitoru. Bile su to godine koje su graničile s ludilom, godine histerije i opasnog, ubitačnog apsurda. Godine pomahnitalog nacionalizma s krvavim iskeženim očnjacima. Danas taj nacionalizam nije nestao, “upristojio se”, poprima razne oblike, maskiran u kvazi demokratske procese. Nažalost, globalno. Uz mlaku i neodlučnu, čak kompromisersku ljevicu, desnici je otvoren put ka opasnom terenu. U svojoj knjizi “April u Berlinu” spominjem njemačkog novinara Štefana Luksa koji se na plenarnoj sjednici “Lige naroda” 1936. ubio jer je prije toga obaveštavao svet o tome što se događa (i što nacionalsocijalizam sprema), a svijet nije reagirao. Švicarske novine sljedećeg su dana donijele škrti izveštaj o neprimjerenom djelu “psihički labilnog” Štefana Luksa. Čistačice su oprale krvavi pod i nakon pauze rad plenarne sjednice “Lige naroda” mogao se nastaviti. Kao i 1936. ima malo onih koji danas upozoravaju što se događa i malo tko reagira. Ne znam što će se dogoditi, da li će doći do nekakve krvave revolucije, ali situacija u svijetu priziva užase.

* Vaš junak Andreas Ban jedan je od onih u manjini koji voli da imenuje stvari i da podseća na zaboravnost koja postoji. Je l’ to usud intelektualca da je uvek u manjini?

– Nije to usud. Pogledajte među nacistima bilo je vrhunskih intelektualaca. Liječnika, pravnika, inženjera, arhitekata… Danas također, među žestokim, čak retrogradnim desničarima, nalaze se vsokoobrazovane persone. Politički stavovi ne moraju imati veze s obrazovanjem, postoje vispreni i pametni manje obrazovani ljudi. Možda je to pitanje emocionalne inteligencije, možda stvar morala, možda naprosto pitanje zdravog razuma. Prosto je neshvatljivo kako te niske strasti mogu obuzeti ljude. Šta se događa sa razumom, logikom…

* Da li EEG ovog našeg stanja, mozga našeg društva, pokazuje da spavamo, da smo umrli ili da imamo neko oboljenje…?

– Pred “edžitusom” smo. Liberalni kapitalizam vrlo je promišljen, radi na duge staze. Postupno ljudsku vrstu pretvara u poluautomatizirana bića koja sve teže uspijevaju suvislo konverzirati, jer gube sposobnost složenije promišljati kako sebe, tako i svijet u koji su “okovani”. Ako samo usporedimo kulturu danas s onim što se u umjetnosti, i ne samo u umjetnosti, događalo početkom 20. stoljeća, vidjet ćemo opće osiromašenje ideja, pojednostavljivanje misaonog i kreativnog procesa, nedostatak bunta i inovativnosti. Od 1900. do sredine stoljeća sve je prštalo od akcije i ideja. Mislilo se, znalo se govoriti, znalo se formulirati misao. Što je ovo danas? Jedno flah vrijeme, plitko i osiromašeno. Događa se ozbiljna regresija ljudskog mozga. Ne znam više ni da li je to zabrinjavajuće. Doduše, možda je pogrešno oslanjati se na prošla vremena, možda ćemo se za sto godina početi i fizički mijenjati. Možda će nam se glave smanjiti, a prsti postati duži. Možda tako treba biti. No, teško je suočiti se s takvom hakslijevskom budućnošću. Već većini postaje sve teže voditi sadržajne razgovore, rečenice su sve kraće, sve jednostavnije i površnije. I to, ta simplifikacija života, reflektira se, logično, i na umjetnost.

* Kažete da su reakcije bile da je knjiga EEG za neke suviše komplicirana. Kakav vi utisak imate da ova sredina ima odnos prema vama kao književnici? Da li se on promenio u odnosu na ranije godine?

– U Srbiji i nema mnogo mojih knjiga. U Hrvatskoj kod kritike dobro prolaze. Vjerojatno postoji i neki krug čitalaca koji prate ono što pišem. Neki pak tvrde da nisam prijatan pisac, a ja ne znam zašto bih trebala biti prijatan pisac. Prijatan kome? Za koga? Svojim stavovima (u književnosti i mimo nje), neke ljude ljutim, ali “that’s the price you pay”. Ružne stvari su se događale u književnosti u proteklih dvadeset pet godina, od purifikacije jezika, koja je dovela do njegovog osiromašenja i sakaćenja, pa do općeg pada kriterija. Onda je u hrvatskoj književnosti, početkom dvije hiljaditih došlo do literarnog buma, tiskana su dobra, vrlo dobra djela, na scenu su došla nova imena, lakše se disalo, da bismo se danas našli u općoj kulturnoj regresiji zahvaljujući prodoru agresivne desničarske, revizionističke politike, uz jaku dominaciju pojedinih crkvenih krugova, u javni prostor.

* Da li vi sebe vidite kao hrvatsku književnicu? Može li se o tim nacionalnim okvirima govoriti unutar književnosti?

– Pre neki dan na “Facebooku” sam objavila da ne želim da me službena Hrvatska smatra svojom spisateljicom. Izlažu vas na sajmovima, neki ste kao ambasador zemlje u kojoj pišete, a onda kad ste kritični, pojavljuju se komentar tipa: „Ona mrzi sve što je hrvatsko“, „Nek se vrati…“. Gdje da se vratim?! Vratit ću se, odnosno, otići ću, tamo gdje ja hoću. Živim u Hrvatskoj, imam hrvatski pasoš. Nacionalni identiteti, to je poznato, a i Zigmut Bauman o tome odlično piše, izmišljeni su konstrukti kojima oni na vlasti drže svoje podanike pod kontrolom. Svi mi imamo na desetke identiteta i gotovo je uvredljivo svesti bilo koga na jedan identitet – nacionalni, hrvatski. Ja sam Daša Drndić koja trenutno piše na standardnom hrvatskom jeziku koji je razumljiv i Bošnjacima i Srbima i Crnogorcima.

* Moram da vas pitam za vašeg junaka Andreasa Bana koji imenom mnogo podseća na Kišovog Andreasa Sama. Da li je moguće da se u tom nekom paralelnom svetu književnosti ta vaša dva alter ega druže kao što ste se Kiš i vi družili?

– Možda. Ne znam. Podsvijest je moćna. Recimo da su to naprosto neki senzibiliteti koji se dotiču.

* Kiš je jedan od tih pisaca koji je imao tešku književnu sudbinu. Danas je jako važan, a tokom života?

– Na križ su ga razapinjali.

* Kako vi gledate na to što se danas svako poziva na Kiša i svako je njegov naslednik?

– To su valjda neke “normalne” stvari. Nekad pomislim, dobro što je umro, da ne gleda sve ove poganosti. Što reče Predrag Lucić, to je agresija antitalenata, onih koji pokušavaju izbrisati u književnosti ono što je dobro. Ali Danilo i posle 28 godina od smrti stoji, čvrsto, aktualno i moderno.

* Plašite li se da će se u narednim decenijama i na vas tako pozivati neki vama suprotni i daleki?

– To ja neću znati.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.