INTERVJU Jurica Pađen: Političarima ne pašu ljudi koji razmišljaju

Jurica Pađen će sa grupom Aerodrom na muzičko putovanje publiku povesti 10. aprila, sa svojim prijateljima i legendama ex-YU scene. Na koncertu gostuju: Vlado Kalember (Srebrna krila), Neno Belan (Đavoli), Gobac (Psihomodo pop), Gile (Električni orgazam) i Saša Antić (TBF), a sve se dešava u mts Dvorani. O repertoaru, muzici, filozofiji i mnogo čemu, razgovarali smo sa Pađenom.

U pitanju je veliki koncert, šta vas veže za Beograd i da li postoji posebna draž nastupanja u našem gradu?

– U Beogradu sam započeo karijeru na neki način. Parni valjak sam osnovao sa Husom i Akijem, a prvi album koji smo snimali je izdat u Beogradu. Izdao ga je PGP RTB, a snimali smo ga u Novom Sadu. To je jedna od poveznica. Imam ogroman broj prijatelja u Beogradu a i van njega, pa je to druga. Treće, u Beogradu sam svirao sa svim bendovima sa kojima sam surađivao. Sa grupom 220 smo svirali još dok je pokojni Saša Tijanić radio koncerte, bio promoter. Posle toga sa Parnim valjkom, te sa prvom postavom grupe Aerodorom u SKC-u i na Tašmajdanu i, naravno, sa Azrom, sa kojom smo dosta po Srbiji svirali. Sa 4 asa sam bio tu, a sada jedan od 4 asa Vlado Kalember dolazi kao gost i nakon 15 godina prvi put nastupa u Beogradu. Sa Aerodromom – novom postavom, svirao sam ovde velike koncerte – Beer Fest, na Sajmištu… i tako dalje.

Imate sjajne goste na koncertu, kako je pao odabir?

– Prvih pet ljudi koje sam odlučio pozvat su bili moj prvi izbor i svi su se vrlo rado odazvali, a to su: Vlado Kalember, moj dugogodišnji prijatelj i suradnik iz 4 asa, Neno Belan, s kojim takođe imam jako dobre odnose i s kojim sam surađivao na muzičkom planu, zatim Davor Gobac, s kojim sam takođe surađivao i s kojim se znam čitav život, Gile iz Električnog orgazma, prijatelj iz osamdesetih, svirali smo i zajedničke koncerte i družili se nakon koncerata, kao i Saša Antić, alfa i omega regionalnog hip-hopa koji je napisao sve najbolje pjesme za TBF i druge izvođače. Imamo i jednu prekrasnu djevojku iz Beograda, koja će se pojavit u jednoj pjesmi, zove se Marina Lazić.

Šta nas uz tako jaku ekipu očekuje od repertoara?

– Najbolje iz osamdesetih, svi veliki poznati mega hitovi – danas već evergrin – poput pesama: „Obična ljubavna pjesma“, „Stavi pravu stvar“… Sa Vladom ćemo „Anu“ izvijest, sa Belanom od Đavola klasik „Stojin na kantunu“, i tako. Sviraćemo i nekoliko pesama od Azre. Jedna šetnja kroz minula desetljeća.

Taj period je ostao upisan i u svetu i kod nas kao posebno idealističan u muzičkom kontekstu. Teško ga je porediti sa sadašnjim. Kako ga se vi sećate? Šta iz tog perioda možemo da naučimo?

– Iz svakog perioda se može nešto korisno naučit. Tada je u prvom planu bila muzika, ne marketing, ni stajling, ni autfit, kako to sve danas zovu, već muzika koja je iskonski i autentično izlazila iz svojih autora, bez kalkulacija, nekakvih trikova i kratica. Prirodno se razvijalo sve to. Postojala je povezanost i gradova Zagreb – Beograd – Sarajevo – LJubljana. Postojao je taj unisono-benevolentan pristup i otvorenost prema muzici. Vrijeme je pokazalo da je to nešto što je bilo vrijedno, jer je ostalo i dan-danas.

Kako gledate na nastavak karijere bendova iz tog perioda koji su izgubili ključne članove, konkretno, pomenuli smo grupu Parni valjak, u bendu je velikog Akija Rahimovskog nasledio novi mlađi kolega. Da li ste ga čuli i kakvi su vam utisci?

– Čuo sam ga, prvi put mi ga je Hus u svom autu pustio kad je snimio prva dva singla, da čuje kaj ja mislim o tome. Dječko je mlad, zgodan, dobro pjeva. Valjak je prevelika institucija i ljudi zapravo dolaze čut te pjesme i tu muziku. Ne vidim razlog da se stane sa radom kad ključni član ode, jer ti kad ideš danas na Devetu simfoniju, ne svira je Betoven, ko što ni Mocart ne svira već neko drugi, a ta muzika se sluša. Ona je danas neka vrsta nove klasike i ljudi zapravo dolaze čut pjesme – neka nova publika koja nije slušala prije, dok ona koja jeste prije slušala dođe po svoju dozu emocija i sentimenta.

Kad smo kod klasike, nastupali ste sa filharmonijom, kako je došlo do koncerta?

– Nastupao sam dva puta – sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom, i u Skoplju na poziv njihove filharmonije. Izvodili su moje pjesme u klasičarskom ruhu, aranžmanu. To mi je bilo novo iskustvo, a ujedno i priznanje. Kad te takvi muzičari pozovu da nastupaš sa njima, da izvode tvoje pjesme, šta posle toga može neki kritičar rijeć…

Kad smo kod priznanja, u ediciji “Zabavne melodije” od 60-ih do 80-ih, Hrvatskog društva skladatelja, izdate su i vaše pesme. Nije puno muzičara dobilo takvu čast, a među njima je na primer i Arsen Dedić.

– Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) je izdalo i moju knjigu pjesama, a do sada je tu čast imalo samo 16 autora, uključujući i mene. Imao sam tu čast i privilegiju da objave knjigu sa notama mojih pjesama.

Čula sam da radite na novom albumu. Šta vas ovih dana inspiriše na stvaranje?

– Radimo, evo sad smo snimili singl „Šapni mi,“ izbacili video i evo u desetak dana već ima više od 80.000 pregleda na YouTube-u. A sve je inspiracija, život je inspiracija, situacije, događaji, ljubavi, nepravda, lopovluk… Sve može biti inspiracija samo se trebaš odlučit o čemu ćeš pjevat. Na ovom albumu ćemo imati, a uvek smo zapravo i imali, nekoliko angažiranih pjesama koje progovaraju o tim nepravdama, i pogreškama koje se rade.

S obzirom da je poznato da ste fan Bitlsa, nekako mi se nadovezuje pitanje povodom te angažovanosti, jer su oni među prvima pevali o miru i ljubavi. Koliko danas te ideje odzvanjaju među ljudima?

– Čini mi se da kod određenog broja ljudi koji imaju taj senzibilitet ta muzika igra istu ulogu koju je igrala nekada. Međutim, danas je industrija dominantno preuzela muziku. Pjesme se u principu rade po šabloni, zanatski; Zna se nekakav standard – pevačica mora bit napucana u minjaku, mora pjesma govorit o nesretnoj ljubavi, suzama, što ne mora bit nužno loše, međutim, trenutno, pogotovu kod novije muzike, preovladava agresivnost. Naglasak nije na ljubavi kao što je bio prije. Meni se taj prijašnji pristup više sviđao jer romantika nije bila smiješna nekada. Mislim da nije ni danas, ali naprosto si „aut“ ako pjevaš neke suptilne ili metaforičke tekstove. Danas se ide na prvu – agresiva najjače, materijalni aspekt života – ko kakav auto vozi i to je vrhunac provoda, slupat ferarija i zbrisat policiji. Meni je to smešno. Klinci su se nekada ložili na Bitlse, Bič Bojse, koji su govorili o ljubavi i o ljepim stvarima, ne? A ovo vrijeme je agresivno vrijeme. Pogledaj samo šta se u svijetu dešava – nužno se to i na djecu pernosi.

Koja je s tim u vezi vaša životna filozofija – da li vas, primera radi, zanima ekologija, tj. očuvanje prirode, smanjenje siromaštva…?

– Naravno, gle, ne možeš – da prostiš – ukakati tanjur iz koga jedeš. Živimo na ovoj planeti, sudbina nam ovisi o našoj svijesti i o tome da je sačuvamo. Nemamo drugu planetu, tako da te nužno ekologija mora zanimat; mora te zanimat prijateljstvo, jer bez prijatelja ko si? Trebalo bi te zanimat dobar odnos među ljudima, suradnja sa drugima. Evo, meni sad dolazi pet vrhunskih legendi gostovat na koncert. Da to nije tako, da ja ne vidim tako stvari, sumnjam da bi oni bili tu sa mnom. Poštivanje roditelja, čitanje knjiga, to sve čini život vrlo bogatim, samo nije „in“ nažalost.

Šta se desilo, te su ključne životne stvari prestale da budu „in“?

– Desilo se da je duhovnost zapravo nepoželjna, protjerana je. A to ima veze sa politikom, jer političarima, politici globalnoj i njihovim agendama ne pašu ljudi koji razmišljalju. NJima trebaju ljudi koji rade ono što im se kaže, koji slušaju najbanalniju muziku, gledaju najbanalnije emisije, čitaju najbanalnije članke u novinama… E, takvi ljudi trebaju onima koji vladaju svetom.

Kako se to desi čoveku?

– Neki su izmanipulirani, neki nisu.

Da li ljudi imaju moć da promene nešto?

– Nemaju. Mogu malo, kozmetički promeniti. Jako veliki broj ljudi se treba odlučit da želi tu promenu da bi to što se zove „kolektivno nesvesno“ po Jungu u jednom trenutku postala kap koja će prelit čašu, tada će možda doći do promena, možda će birat bolje ljude da ih vode. Bitno je izgraditi svijest, uspostaviti duhovnost. A za to treba radit na sebi. Doći do duhovnosti nije nimalo lako. To je naporan i težak rad. Zato je i muzika jako važna. U vreme kada je rok bio dominanatan, muzika nije bila samo muzika, to je bio način života, filozofija. Danas je rok posto jedna potrošna roba, isto kao i Če Gevara na majicama. NJega koji se borio protiv profita, sad prodaju na majicama i zarađuju na njemu.