Ove se godine podmlađujem

Delikatni sjaj uzbuđenja i podstaknuta slušalačka radoznalost na delu, sve to krasi pijanistu mlađe generacije i osetljivog kamernog muzičara, ali i sposobnog direktora na čelu jednog od važnijih mediteranskih muzičkih festivala imena KOTORART, te najzad uspešnog klavirskog pedagoga na Akademiji umetnosti u Novom Sadu – Ratimira Martinovića. Pozivu nove i ambiciozne uprave beogradske MŠ „Stanković“ da bude glavna zvezda na promociji „Stenway“ klavira, koji je uručen i predat najlepšoj maloj koncertnoj dvorani, a svakako najstarijoj u Beogradu, na korišćenje narednih 50 godina, odazvao se kreativnim interpretativnim odgovorom – Bah i Sibelijus. O svojim aktuelnim sviračkim itinererima, ali i ponosu zbog činjenice da će u ponedeljak, 26. februara u „Stankoviću“ svirati na klaviru koji je po verodostojnoj legendi, pre 18 godina za Kolarac odabrao veliki Ivo Pogorelić lično, Martinović govori specijalno za Danas.
Vaše ukrštanje seriozne interpretativne prakse sa video instalacijama deo su već unikatne klavirske osobenosti po kojoj se prepoznajete – koliko često ipak možete na zadovoljavajući način da u stvarnosti upražnjavate ovakav vid susreta dve umetnosti?
– Prije svega želim reći da je „ukrštanje ozbiljnog zvuka“ i (za puritance – neozbiljnog) videa, kod mene isključivo vezano za televiziju kao najmoćniji medij na kome je spomenuti zvuk zastupljen na neprikladan način (kod nas i u neprikladnim prilikama – sahrane, dani žalosti, pogromi, atentati…) Iz ove morbidne statistike proizlazi konstatacija – klasične muzike u ovdašnjim medijima ima izgleda jedino kao blazirani iskaz saosjećanja tragičnom društvenom događaju. A iz perspektive umjetnika, narodski bizarno – dok jednom ne smrkne, drugom ne svane!
Da se vratim na Vaše pitanje. Što se samih spotova tiče, a o njima je ovdje riječ, oni nisu dio nadogradnje samog koncertnog nastupa, tu bih radio nešto sasvim drugačije. Spotovi su izraz moje potrebe da se muzika obrati širem, televizijskom auditoriju kroz koncept koji ne vrijeđa kompozitorovo djelo, ne iskrivljuje i ne narušava postojeće muzičke okvire. Sve drugo bih smatrao prekoračenjem mojih pijanističkih ovlašćenja i zloupotrebom slobode koja mi je kao izvođaču data.
MUZIČKI slikar Finske n Bah i Sibelius kao vaš koncertni izbor ovog proleća uvek imaju repertoarskog opravdanja za jednog pijanistu, a Sibeliusova pedesetogodišnjica još je jedan dodatni kalendarski argument – kako vam oni, međutim, i zaista zvuče uživo zajedno, jedan uz drugog i da li ste nešto novo otkrili kao izvođač o obojici, stavljajući ih na program jednog uz drugog?
– Ovog proljeća će se, pored navedenih, na mojim koncertima naći još Ravel, Debisi i Šopen. Sibelius je svakako najintrigantniji jer ga danas možete čuti samo kao kompozitora orkestarskih djela. I pored izjave da „mrzi klavir“, ostavio je iza sebe više od 120 klavirskih kompozicija napisanih „u trenucima dosade“! Ovakva doza samokritičnosti i malodušnosti samo me je još više privukla njegovom opusu. U Skandinaviji sam, naročito u Finskoj, devedesetih često nastupao i boravio, pa sam imao prilike da donekle otkrijem njenu prirodu, ljude i običaje… Čudno, jer iako ti pejzaži, bezbrojna jezera, šume, snijegom prekrivene ravnice, i surovo hladne zime predstavljaju dijametralnu suprotnost svemu onome što ja kao sliku matičnog mediteranskog prostora nosim u sebi, oni su mi već na prvi pogled izgledali i asocijativno i blisko. Upravo je Sibelius najvjerodostojniji muzički slikar ove lijepe zemlje, njenih dana bez sunca i noći bez mjeseca. I to je jedan od razloga što se nalazi na mom repertoaru.
A Bah, kao Bah! Nema muzike kojoj pristupam sa toliko strasti i nema kompozitora čiji je muzički jezik višeslojniji, mnogoznačniji…
Vratili ste se sa jedne mini-turneje, odlazite na sledeći niz svirki po različitim gradovima, zemljama, čak kontinentima. Šta izdvajate kao najizazovnije u svojoj izvođačkoj agendi ove 2007. godine?
– Negdje je Milorad Pavić napisao kako postoje vremena kad za jednu godinu ostarite kao za pet. Ja se nadam da ima godina u kojima se možete podmladiti makar za toliko! Ako je to slučaj, onda se ja ove godine podmlađujem, kroz osjećanje neke nove snage i radosti zbog muzike koju priželjkujem. I, ne samo zbog toga!
Spomenuti nastupi vezani su kako za Evropu tako i za Sjevernu i Južnu Ameriku. I, kao odgovor na Vaše pitanje, izdvajam zemlje u kojima nisam bio dosad, poput Argentine, Kanade, Meksika. Jer, šta je izazovno na koncertima?! Klaviri mogu biti ovakvi ili onakvi, ali im se na kraju morate prilagoditi – to je nekakva datost. Sale, od kojih smo takođe prilično zavisni, mogu da vam prijaju ili ne, ali i pred njima na kraju morate popustiti. Ovo sve, naravno, nosi jednu dozu izazova, ali nedovoljnog da satkate muzičku priču. I, šta na kraju ostaje? Ostaje sve ono u iščekivanju, a od čega zavise i iz čega se grade sami nastupi. Događaji, iskustva, ljudi, priroda, običaji, život… Sve to upijate i dajete mu neki svoj značaj, simboliku, naziv, vezu sa onim što je bilo i što tek treba da bude… Nema većeg i izazovnijeg nastupa od samog života.
Za DOLAZEĆE generacije n KOTORART ove godine ponovo sa serijom izuzetnih letnjih muzičkih događaja – primećujemo da su ipak ambicioznije raspoređeni svake druge godine, je li to slučajnost?
– Istina je da smo dosad, što svjesno što nesvjesno, pravili takav raspored da je svaka druga godina bila aktivnija. Ali, moram Vam reći da prošlogodišnja produkcija (koncert posvećen don Branku Sbutegi, sa Mocartovim Rekvijemom, 220 muzičara i Darinkom Matić Marović), nije bila ni fizički, ni organizaciono, ni finansijski, pa ako hoćete ni emotivno manje zahtjevna od pola tuceta koncerata KOTORARTA 2005. godine. Sve je to relativno. Ali, trud se uvijek isplati, jer ljudi prepoznaju poruke…
Elem, vidjećemo kako će se dalje razvijati šema KOTORARTA. Po onome što ste Vi rekli, ova godina nam dolazi kao udarnička, i to mogu da potvrdim. Uz koncerte simfonijskih i kamernih orkestara, sa dirigentima, solistima i kamernim ansamblima sa različitih meridijana, različitih godina, profila, usmjerenja pa i žanrova, očekujem život Kotora onakvog kako ga i doživljavam – kao mjesto kreativnih i prijateljskih susreta, kroz svjedočanstva duha koji nas i čini dijelom velikog svijeta.
Novi klaviri i nove dvorane uvek su izvanredno podsticajna iskustva za jednu artističku personu poput vas – šta Vama znači sama pomisao da u ponedeljak promovišete klavir koji je za beogradski Kolarac birao veliki Pogorelić lično?
– Ovdje se radi o jednom lijepom i značajnom događaju za školu „Stanković“, i čast mi je da ja budem taj koji će na tom instrumentu zasvirati u novom prostoru. Na njemu sam svirao u sali Kolarca gdje je zvučao vjerovatno onako kako je Pogorelić i htio kad ga je birao. Jedna hrišćanska izreka kaže da smo mi najviši i najveći onda kad smo na koljenima, pred Bogom. Iako agnostik, bez problema shvatam i prepoznajem srodnost pozicije hrišćana i muzičara kroz ovaj citat. Plašim se da mnogi izgube ovu perspektivu službe kao odrednicu svog poziva.