Premijera "Otela" Đuzepea Verdija u Državnoj operi u Minhenu 1

Verdijeva opera „Otelo“ u četiri čina, sa libretom koji je napisao Arrigo Boito prema Šekspirovom „Otelu“, praizvedena je 5. februara 1887. u milanskoj Skali.

Poput prakrika ispolinske prodorne snage preseca orkestar tišinu i u trenutku besni oluja nad obalom Kipra. Vetar šiba i bljesci munje rasecaju nebo – Đuzepe Verdi je već prvim taktovima opere „Otelo“ revoltom prirode anticipirao lomove u srcima svojih likova. U svojoj pretposlednjoj operi, nakon duže stvaralačke pauze, Verdi figurativno hvata slušaoce za gušu i ne ostavlja ih do kraja na miru narativom kako se Otelo, uspešni vojskovođa, upliće u mrežu intriga koju mu je Jago ispleo. Reč je o jednom starom motivu koji je ostao večno nov.

U novoj minhenskoj produkciji je početak eshatološki trijumf: hor, sav u crnom, kvazikoncertantno u polutami grmi i prolama se ispolinskom snagom kao da je sudnji dan osvanuo. Nad njim, u nekakvom svetlom, klasicističkom, ovostranom prostoru, nalazi se Dezdemona koju peva Anja Harteros sa nekakvim nemim krikom. Proslavljeni internacionalni tenor Jonas Kaufman u ulozi Otela, zarad političke korektnosti bez crne šminke, svesno je odustao od vokalnog blic-zračenja, da bi nam dočarao svoju neuračunljivost zbog teške traume. Ovu ideju je svesno forsirala rediteljka ove psihologizirajuće inscenacije Amelie Nirmajer, te se muzika i dramska radnja tu i tamo sučeljavaju, čime Verdi dočarava potepeni raspad naslovne uloge sa dijagnostičkom preciznošću. Za Kaufmana je ta paradna uloga u permanentnom mezza-voce bila sasvim udoban zadatak. Džerald Finli je pevao veoma sugestivno ulogu Jaga.

Minhenska Državna opera poseduje akustičku rezonantnost jednog Stradivarijus instrumenta, te se i najfiniji pianissimo čuje na petoj galeriji, što dirigentu Kirilu Petrenku omogućuje da u kamer-muzičkoj dinamici akustički vaja i da svaki rubato i agilno fraziranje bude u savršenoj akustici čujno. Kaufman pripada lirskoj frakciji tenora, pa je i tamni tembr manje plod njegovog prirodnog glasa, već intendirana tehnička dispozicija. Njegovom Otelu ne nedostaje snaga prodornosti, već unutrašnji prostor za tonove. Finlijev Jago je sa oštrom dikcijom i poantiranim legatima pokazuje metafizičku snagu zla i kao cinični klošar. Anja Harteros je bila izvanredan u ulozi Dezdemone na ovoj bini na kojoj su pre nje briljirale Julija Varadi (Varady) i Magaret Prajs (Price).

Možda ova inscenacija Nirmajereve u Minhenu nije u svim fazama bila dramaturški uverljiva, ali je stoga kao muzika sa orkestrom i horom bavarske Državne opere bila grandiozni doživljaj kojom je operska sezona u Minhenu otpočela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari