Ukoliko nas sećanje ne vara, u Danasu smo već pominjali tezu da su neki od najslavnijih rokenrol bendova postali veliki zahvaljujući ne samo kompozitorsko-izvođačkim kvalitetima članova grupe, već i njihovim velikim prijateljstvima koja su često počinjala još u školskim klupama i zatim trajala decenijama. Grupe kao The Beatles, Queen, U2, R.E.M, E-Street Band, Led Zeppelin, u velikoj meri i The Rolling Stones, imale su (ili imaju) nepromenjene postave muzičara, čija sama imena predstavljaju institucije za sebe.

Odlasci nekih od njih, bilo da se radilo o smrtnim slučajevima (Džon Bonam, Fredi Merkjuri), zdravstvenim razlozima (Bil Beri) ili idejnim razilaženjima sa ostalim muzičarima (Pol Makartni), po pravilu su dovodili do raspada jer je „kreativna magija“ u tim trenucima prestajala da postoji. S druge strane, još je veći broj primera koji dokazuju i komplementarnu tezu da je često menjanje članova pogubno po kreativnost, sem u slučajevima kada su lideri i (obično) autori svih kompozicija autoritativni rok diktatori „čija se bez pogovora sluša“ (primer Marka Noflera iz Dire Straitsa).

Možda će citatom iz novina ili priloženim internet linkom neko uspeti da opovrgne tvrdnju da je čikaški roker Džef Tvidi (Tweedy) sve samo ne diktator, ali je nemoguće negirati činjenicu da je njegov Wilco – na čijim je albumima potpisao skoro sve pesme do sada – udžbenički primer kadrovski nestalnog, a ipak sjajnog benda. Od originalnih članova, okupljenih 1994, ostali su samo Tvidi i basista Džon Stiret (Stirratt), ali je, sudeći i po osmom studijskom albumu „The Whole Love“, trenutna postava (formirana krajem 2004.) potpuno spremna da i u budućnosti odoli izazovima raznih „nepremostivih umetničkih razlika“. A da je velikih iskušenja bilo u istoriji benda – bilo je. Najuspešniji album do danas „Yankee Hotel Foxtrot“ (2002) umalo nije ni ugledao svetlost dana jer je, nezadovoljna pesmama na njemu(!), izdavačka kuća „Reprise Records“ neočekivano raskinula ugovor sa Wilcom. Tvidi je album postavio na sajt grupe čime je privukao pažnju drugog izdavača, pa je ovo remek-delo – naknadno objavljeno i u „tvrdom“ formatu – bendu donelo svetski uspeh, potvrđen potom i sa dva Gremija 2005. godine. Tokom rada na „The Whole Love“, koji su, po rečima inženjera zvuka Boba Ludviga, muzičari doživeli kao njihov „Beli album“, Wilco su osnovali izdavačku kuću „dBpm“ sa namerom da što više činilaca stave pod svoju kontrolu i tako eliminišu (potencijalne) negativne uticaje na stvaralaštvo. Ova aktivnost se, ako je verovati prvim utiscima nakon preslušavanja novih pesama, pokazala potpuno opravdanom: svojim nenametljivim melodijama, inteligentnim tekstovima i suptilnim produkcijskim rešenjima „The Whole Love“ potpuno parira „Yankee Hotel Foxtrotu“, dok ga po sviračkoj preciznosti i raznolikosti ideja čak i nadmašuje.

Da ne bi bilo zabune, „The Whole Love“ ne donosi epohalne muzičke inovacije, niti pokušava da preoblikuje zvuk kojim je Wilco osvojio srca mnogih i koji već oponašaju mlađe indi-rok snage (pomenimo, na primer, vrlo dobre Cherry Ghost). Naprotiv, Tvidijev pristup komponovanju je, kao i ranije, naglašeno eklektički, pa vas svaki čas neka melodija, ritam bubnjeva, gitarski prelaz ili način pevanja podsete na nešto što ste negde već čuli. Tako se uvodni ritam „Art Of Almost“ i atmosfera pesme „naslanjaju“ na „Please“ (U2), dok je njena apokaliptična završnica bliska disonantnim Radiohead eksperimentima (uzgred, nikad ne biste pogodili da je izvode baš Wilco). U nekoliko numera (zaraznom popu „I Might“, magičnoj uspavanci „Sunloathe“ i kantri-baladi „Open Mind“) lako je uočiti uticaj kasnijih The Beatles albuma, dok je duh Toma Petija prisutan u najmanje dve (poletnoj „Born Alone“ i ljubavnoj „Whole Love“). Ako ovom spisku dodamo i diksilend valcer „Capitol City“ koji bi, bez dileme, i Nora Džons volela da ima na svojoj set listi, onda bi neko (opravdano) mogao da postavi pitanje: ima li nešto originalno na ovom albumu?

Pojednostavljen odgovor bi glasio: da, tu su pesme „Dawned On Me“, „Standing O“ ili „Black Moon“, koje su tipični primeri Wilco estetike, ali bi to impliciralo da su prethodno opisane melodije neoriginalne i time manje vredne. Daleko od toga! Tvidijevi osnovni kvaliteti se ogledaju u tome što, i kada je očigledno gde je pronašao inspiraciju, znalački ume da u svaku pesmu „utisne“ sopstveni autorski izraz i što od stilski različitih melodija ume da napravi koherentnu celinu. Ako tome dodamo vrhunsku svirku izuzetno raspoloženog benda (koji očigledno uživa u zajedničkom radu i stečenoj „umetničkoj slobodi“), konačan zaključak i ne može da bude ništa drugo no da je ovo najbolji album koji su Wilco snimili u poslednjih devet godina. Malo hrabriji rok kritičari bi rekli možda i u celoj karijeri.

Ocena: 9/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari