Bez napretka u odnosima Hrvatske i Srbije 1

Omer Karabeg: Odnosi između Beograda i Zagreba su duže vremena zamrznuti, i pored toga što i jedna i druga strana izjavljuju da žele dobru međusobnu saradnju. Ovih dana imali smo slučaj tzv. hrvatskog vojnog kampa na Kosovu. Beograd je to odmah protumačio kao uspostavljanje hrvatskog vojnog kampa na Kosovu i proglasio za neprijateljski akt?

Dragan Đukanović: Slične reakcija Beograda bila je i kad je pre nekoliko godina Crna Gora poslala svoja dva vojnika u misiju KFOR na Kosovu. Srbiji smeta bilo kakva vrsta učešća suseda u snagama KFOR, iako je KFOR u neku ruku garancija bezbednosti nealbanskih zajednica na Kosovu, a samim tim i srpske.

Dejan Jović: To bih stavio u kontekst niza događaja koji nisu u zadnje vrijeme doprinijeli smirivanju tenzija u odnosima između Hrvata i Srba. Imali smo incident u Borovu Selu na dan pravoslavnog Uskrsa koji je obnovio strahove srpske zajednice u Hrvatskoj i ponovo vratio priču o ratu. Obnovljen je spor oko bunjevačkog jezika. Podsjetio bih i na verbalne napade predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića na vođu srpske zajednice u Hrvatskoj Milorada Pupovca gdje su izrečene stvarno vrlo grube riječi uključujući i riječi prljav, crni, lopina, čaršijski trgovac. Stalno je otvoreno i pitanje predstavljanja hrvatske zajednice u Srbiji u političkim institucijama te zemlje. A otvara ga ne toliko vlast koliko razni populistički, desni pokreti u Hrvatskoj. Prošlog mjeseca bio je i incident sa skidanjem hrvatske zastave sa rezidencije hrvatskog ambasadora u Beogradu. Sve je to bilo praćeno izjavama koje dodatno potpaljuju nelagodu i šire neku vrstu loše atmosfere i straha.

Karabeg: Odnosi između Beograda i Zagreba redovno se pogoršavaju nakon komemoracija žrtvama Jasenovca i obeležavanja Oluje. Zašto Vučić povezuje Jasenovac i Oluju?

Đukanović: Različito gledanje na Drugi svetski rat i na Bljesak i Oluju očigledno je ostavilo duboke tragove na srpsko-hrvatskim odnosima. Videli smo to i prošlog leta kad je jedan deo predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj odlučio da prisustvuje obeležavanju vojnopolicijske akcije Oluja što je izazvalo oštre reakcije zvaničnog Beograda. Ovih dana će se navršiti pet godina od potpisivanja tzv. Subotičke deklaracije u kojoj su jasno pobrojani svi problemi između Srbije i Hrvatske. Potpisali su je tadašnja predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji mandatar za sastav vlade Srbije Aleksandar Vučić. Iako je u toj deklaraciji nabrojan čitav niz otvorenih pitanja do danas se nije odmaklo u njihovom rešavanju. Različita interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata i rata 1990-ih udaljava nas od rešavanja problema koji uistinu opterećuju građane obeju država. Stalno se vrtimo u začaranom krugu tih događaja.

Jović: Imamo stalnu potrebu da se vraćamo prethodnim ratovima i da ističemo da smo mi bili žrtve, a drugi počinitelji. U Hrvatskoj se gradi ono što sam u svojoj knjizi Rat i mit nazvao mitom o Domovinskom ratu. Novi nacionalni identitet gradi se na ratu od 1991. do 1995. u kome službeni diskurs vidi Hrvatsku i Hrvate i kao žrtve i pobjednike. I naravno, kad se takva slika konstruira, vrlo je teško biti kritičan prema tom mitu. Kad konstruirate priču o sebi kao pobjedniku i žrtvi, dobijete moralni, ali i politički poen na kome gradite svoju moć u odnosu na druge. To zapravo čine obje strane. U Srbiji se to radi kroz isticanje srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu i prisvajanju pobjede u tom ratu ne vodeći računa o tome da je to bila pobjeda jugoslavenskih partizana. Takvu reintepretaciju u Srbiji, a rekao bih i u Italiji, omogućio je hrvatski revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat koga je započeo Franjo Tuđman koji je jugoslavenske partizane proglasio počiniteljima zločina nad Hrvatima. To su onda preuzelii Talijani koji su rekli – ako su partizani bili zločinci u odnosu na vas Hrvate šta su tek bili u odnosu na nas Talijane u Istri, Zadru i drugdje. Rekao bih da i u Srbiji i u Hrvatskoj postoji želja da se odmaknu od Jugoslavije i da je prikažu kao mjesto stradanja svoga naroda, dakle mjesto u kome su Srbi i Hrvati bili žrtve.

Karabeg: Vidite li mogućnosti da se poboljšaju odnosi između Srbije i Hrvatske ili će oni i dalje ostati zamrznuti na niskom nivou?

Jović: Prije bih rekao da će ostati zamrznuti jer je vrlo malo vjerojatno zamisliti sastanak predsjednika Milanovića i predsjednika Vučića. Ako se stvarno nešto želi pomaknuti, onda bi pravi subjekti trebali biti premijer Hrvatske Plenković i predsjednik Vučić. Nejasno je kakav je njihov odnos i da li uopće postoji. Nažalost, u ovom trenutku ga ne vidim između ostalog i zbog toga što Srbija i Hrvatska imaju prilično različite vanjskopolitičke prioritete. Za srpsku spoljnu politiku Hrvatska nije više tako veliko pitanje kao što je bilo u 1990-im ili u 2000-im godinama. A ni Srbija nije za Hrvatsku. Prioriteti Hrvatske su ulazak u sve strukture EU, a na Zapadnom Balkanu jedino BiH. Mislim da bi najbolje rješenje bilo zajednički prijem cijelog Zapadnog Balkana u EU, ali Hrvatska to ne želi. Hrvatska želi samo BiH u EU odmah, a za ostale – vidjećemo. Zbog svega toga mi se čini da u ovom trenutku nema osnova – niti objektivnih niti subjektivnih – za napredak u odnosima između Hrvatske i Srbije.

Đukanović: Ne očekujem da bi u dogledno vrijeme moglo doći do susreta Vučić – Plenković. Čini mi se da smo suočeni sa nikad dovršenim procesom normalizacije odnosa između Beograda i Zagreba koji je započeo 1996. Mislim da će situacija ostati nepromenjena. Hrvatska je već članica EU, NATO saveza i drugih struktura i nema potrebu da ispunjava bilo kakve uslove. S druge strane, Srbija teži članstvu u EU, ali nije rešila otvorene probleme sa mnogim svojim susedima. Tako da je realno očekivati da se sadašnji trend odnosa između Beograda i Zagreba nastavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari