Često sam sanjao krvavu Miljacku 1Foto: Medija centar

Mada me je ćerka često ubeđivala da zbog potomaka napišem svoj životopis, nisam se na to odlučivao sve dok mi Rade Radovanović, moj antiratni drug, ne ponudi da pišem svoja sećanja… da se osvrnem iza sebe, podvučem crtu…

To me vraća na mnoge teške trenutke u životu ali, pošto sam ih uspešno prebrodio i sačuvao sebe i svoju porodicu, čini mi čak i izvesno zadovoljstvo da se suočim sa šezdeset devet godina koje su iza mene.

***

Sećanje na detinjstvo vraća me u moj rodni Nadalj… slučajno sam rođen u Bečeju jer je tu bilo najbliže porodilište… živopisno selo u srcu Bačke, tridesetak kilometara od Novog Sada. Za sadašnje generacije izraz – bosonogo detinjstvo – tek je prazna metafora na početne godine života, ali je za mene ovaj pojam imao puni sadržaj i smisao, jer smo moja braća, moji drugovi i ja celo leto provodili bosonogi na velikoj livadi koja se nalazila na kraj sela, iza naše kuće. Cipele smo izuvali čim počne raspust, a obuvali ih tek kad počne školska godina.

***

Pošto sam bio najmlađi u porodici, od svoja dva brata Dragana i Slobodana i sestre LJubice, koji su već išli u školu, sa pet godina sam naučio da čitam i pišem. Moje prvo štivo bio je Politikin zabavnik, a kasnije knjiga u kožnom povezu u kojoj su se nalazila ukoričena četiri godišta Zmaj Jovinog Nevena sa početka prošlog veka. NJih je ukoričio mamin otac, takođe Aleksandar, imućan i načitan čovek iz Bačkog Gradišta i ostavio svojoj ćerki Julijani, a ona predala nama da na najkorisniji način iskoristimo vreme tokom dugih seoskih zimskih večeri. Tako sam stekao ljubav prema čitanju i knjizi, a do polaska u školu sam ih pročitao nekoliko.

***

Prva tri razreda osnovne škole završio sam u Nadalju, a posle je nastupio jedan period u mom životu kojeg se nerado sećam. Naime, moj otac Đura, koji je pre toga bio šef otkupne službe u seoskoj Zemljoradničkoj zadruzi, rešio je da samostalno nastavi tamo gde je stao kada je počeo rat, pa je otvorio privatnu radnju. To jeste bilo u skladu sa zakonom, ali nije bilo poželjno u okviru tada još krutog sistema, i tadašnji šef Partije u selu uspeo je da moj otac ostane i bez radnje i bez kuće.

***

Sledi potucanje po podstanarskim stanovima prvo u Bačkom Jarku, gde su se moji školski drugovi, deca Krajišnika kolonista koji su se tu tek skrasili, rugali mom razvučenom govoru, kako se inače govorilo, pa i sad govori, u mom Nadalju. Posle petog razreda selimo se u Vrbas i priča se ponavlja, samo se ovaj put moji školski drugovi, deca kolonizovanih Crnogoraca, rugaju mom razvučnom govoru. Na kraju sam nesvesno toliko “ispeglao” svoj govor tako da niko nije mogao da pogodi odakle sam, što mi je pomoglo kada sam honorarno počeo da sarađujem sa Radio Sarajevom.

***

Pošto sam osnovnu školu završio sa ocenom pet iz svih predmeta, bez prijemnog ispita sam upisao Gimnaziju u Vrbasu, koja je tada slovila za jednu od najboljih u Srbiji, pa je u jednom nedeljniku nazvana “srpski Harvard” zbog velikog broja poznatih ličnosti koje su je završile.

***

Iako su mi više ležale društvene nauke, ipak sam upisao prirodno-matematički smer jer je na njega otišlo najviše mojih drugova i drugarica iz osnovne škole. Iz više razloga nisam se pokajao zbog ove odluke. Prvi su moji školski drugovi koji su mi vremenom postali kao porodica i sa kojima sam proveo trenutke koji se ne zaboravljaju… a ovih dana smo proslavili pedeset godina od mature…

***

Drugi razlog je profesor srpskohrvatskog jezika Kosta Jančić, čovek aristokratskog držanja i manira, čiji je svaki čas bio razgovor o jeziku i kome cela naša generacija ima da zahvali na pismenosti sa kojom smo izašli iz Gimnazije, a ja i na hlebu koji sam nakon studija dugo jeo kao novinar.

***

Još u detinjstvu sam imao želju da kad odrastem postanem novinar i sasvim je prirodno što sam posle gimnazije otišao na prijemni ispit na FPN u Beogradu. Ali, iako mi se činilo da sam bio uspešan na prijemnom, jedan kolega iz Beograda mi javi da nisam položio, te upišem Fakultet političkih nauka u Sarajevu… Posle se ispostavi da sam ja zapravo prošao na prijemnom, ali je daktilografkinja greškom moje ima izostavila i sa spiska primljenih, i sa spiska odbijenih. Ponekad sam se iz čiste radoznalosti pitao kako bi izgledao moj alternativni život da nije bilo ove greške…

***

Sarajevo je posebna priča. Na početku me je pomalo uplašio prvi susret sa istočnjačkim duhom ovog grada, ali me je baš taj duh koji je u to vreme prihvatao različitosti kao nešto sasvim normalno, kao što je i u mojoj Vojvodini, na kraju usisao i Sarajevo je postalo grad za koji me vezuju skoro svi važniji događaji u životu… studije, ženidba, prvi posao, služenje vojnog roka… a kasnije čak i boravak u ratnom Sarajevu.

***

Fakultet političkih nauka je u to vreme imao najkvalitetniji nastavni kadar zahvaljujući tadašnjem dekanu Joci Marjanoviću, koji je profesore odabrao prilikom osnivanja fakulteta. Od mojih kolega sa godine vredi spomenuti Nijaza Durakovića i Mirka Pejanovića, koji su posle napravili zavidne političke i univerzitetske karijere.

***

Studije će mi ostati u sećanju i po tome što sam bio jedan od kolovođa studentskih protesta na mom fakultetu 1968. U Sarajevu sam počeo i svoju novinarsku karijeru jer sam tri godine bio stalni honorarni saradnik na Radio Sarajevu, pa čak i vodio najznačajnije informativne emisije.

***

Kraj osamdesetih i početak devedesetih zatekli su me na mestu pomoćnika pokrajinskog sekretara za informacije u Izvršnom veću Vojvodine. Međutim, već prvi crni oblaci pojavili su se na horizontu nakon čuvene Osme sednice. Posle Miloševićevog govora u Kosovu Polju i onog čuvenog “niko ne sme da vas bije”, lansirana je parola “Oj, Srbijo, iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”, čime je počeo udar na autonomiju pokrajina, pa je tako posle takozvane jogurt revolucije smenjeno kompletno pokrajinsko partijsko rukovodstvo, a ubrzo i pokrajinska administracija na čije čelo je došao Radoman Božović.

***

Jedan od njegovih prvih zahteva bio je da se nakon gašenja Socijalističkog saveza za osnivača svih pokrajinskih javnih glasila skupštinskom odlukom proglasi Izvršno veće, a ne Skupština Vojvodine, čime formalno on postaje urednik svih tih glasila. Ne slažući se sa ovakvom odlukom Dušan Lovrenski, v. d. pokrajinskog sekretara za informacije, i ja, kao njegov pomoćnik, podnosimo ostavke.

***

Nakon toga vraćam se u novinsku kuću Dnevnik gde sam prethodno bio zaposlen, ali odmah nakon toga gase celu moju redakciju kako bi me mogli poslati na prinudni odmor koji je potrajao sve do 5. oktobra 2000. Za to vreme sam primao mesečnu naknadu u vrednosti tadašnji 10 maraka, što mi je kasnije prepolovilo osnovicu za penziju.

***

Istovremeno i moja supruga ostaje bez posla jer posle spajanja Socijalističkog saveza, gde je do tada radila, i SKJ u SPS ona nije pristala da uđe u novoformiranu stranku i tako zadrži posao. Kako smo ona, ja i naše dvoje dece, koja su u to vreme bili u pubertetu, preživeli tu deceniju to samo mi znamo… i još poneki rođaci i bliži prijatelji.

***

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih svuda oko mene nacionalističko i ratno ludilo. Da bih sačuvao bar malo normalnosti u oktobru 1990. sam bio među osnivačima Reformskih snaga za Vojvodinu Ante Markovića, sa kojim sam ostao prijatelj sve do njegove smrti.

***

Početkom jula 1991. odlaskom u Crnu Goru za nokat izbegnem mobilizaciju. Moj prijatelj, pukovnik Isa Stanišin u Pokrajinskom štabu teritorijalne odbrane, kao što smo se dogovorili, sklanja kartone Padobransko diverzantske čete… čiji sam komandir bio kao rezervni kapetan… tako da nijedan moj vojnik nije bio mobilisan, niti je za vreme rata ispalio ijedan metak… na šta sam veoma ponosan.

***

Od kako je počeo rat i Sarajevo se našlo u blokadi Karadžićevih i Mladićevih snaga, ono je postalo predmet mojih noćnih mora. Često sam sanjao kako sam se našao u ratnom Sarajevu, i kako idem koritom Miljacke koja je crvena – ne znam da li od ljudske krvi ili crvenog mulja koji valja.

***

Prilika da odem u ratno Sarajevo ukazala se početkom aprila 1995. godine kada je Beogradski krug, predvođen pokojnim profesorom Miladinom Životićem, organizovao odlazak u taj grad na skupštinu Srpskog građanskog vijeća u kojem su bili Srbi koji nisu hteli sa Mladićem i Karadžićem, nego su ostali u svojim gradovima da dele sudbinu svojih sugrađana.

***

Nas 38 učesnika u ovoj ekspediciji, od kojih sam jedino ja bio iz Vojvodine, menjajući četiri autobusa, dva dana i dve noći putovalo je preko Mađarske, obalom Jadrana i dolinom Neretve do vrha Igmana. Odatle smo peške kroz jednu strmu urvinu, da bismo bili van vidokruga snajperista, sišli prvo do Hrasnice, a zatim kroz čuveni tunel ispod Butmirskog aerodroma ušli i u samo Sarajevo.

***

Od ljudi koje sam odranije znao u ovoj ekipi su bili Ivan Đurić i Žarko Korać, a tokom dugog puta upoznao sam profesora Životića, Ivana Stambolića, Radeta Radovanovića, Duška Bogdanovića, Lulu Mikijelj… koja je i vodila računa o organizaciji celog puta… i druge ljude koje zbog ograničenog prostora ne mogu spomenuti.

***

Sa nama je bila i ekipa TV magazina VIN, koju je predvodila Branka Mihajlović. U prostorijama srpskog kulturnog društva Prosveta, na više nego dirljivom dočeku pozdravnu reč nam drži legendarni Izet Kiko Sarajlić. Tu sam upoznao i druge ljude koji će kasnije odigrati značajnu ulogu u stvaranju Igmanske inicijative – Mladena Pandurevića, Vehida Šehića…

***

Tokom trodnevnog boravka u ratnom Sarajevu stalno su na grad padale minobacačke granate, a skoro na naše oči je na Titovoj ulici poginula mlada sportistkinja, sedamnaestogodišnja Maja Đokić.

***

Kada sam se vratio, bio sam na meti novosadskih radikala, od kojih neki, samo presvučeni u drugo ruho, trenutno obavljaju ključne funkcije u pokrajinskim organima.

***

Tvrdi centralizam i konstantno kršenje ljudskih i manjinskih prava pod Miloševićevim režimom tokom devedesetih bili su jedan od ključnih razloga što je na moju inicijativu grupa intelektualaca iz Novog Sada i Beograda u oktobru 1998. osnovala Centar za regionalizam. Među intelektualcima koji su učestvovali u njegovom osnivanju bili su Momčilo Grubač, Dejan Janča, Jovan Komšić iz Novog Sada i Živorad Kovačević i Rade Veljanovski iz Beograda…

***

Za ovih skoro dve decenije svog postojanja Centar je stekao brojne saradnike, realizovao niz projekata iz oblasti decentralizacije i demokratizacije – posebno u oblasti ljudskih i manjinskih prava. Bio je i inicijator stvaranja regionalnih mreža kao što je Igmanska inicijativa, Civilni dijalog i Asocijacija multietničkih gradova jugoistočne Evrope PHILIA.

***

Poseta ratnom Sarajevu i međusobno upoznavanje antiratnih aktivista iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine bili su okosnica kasnijeg stvaranja Igmanske inicijative koja je zvanično osnovana na konferenciji o perspektivi odnosa Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske – održane u novembru 2000. u Zagrebu.

***

Tokom sedamnaest godina svog postojanja Inicijativa je uspela da oko sebe okupi najuglednije organizacije civilnog društva, kao i intelektualce iz sve četiri države sa osnovnim ciljem obnove razumevanja i poverenja između četiri zemlje Dejtonskog četvorougla.

***

U ovom tekstu ne mogu sve da spomenem, ali je posebno mesto imao Živorad Kovačević, predsednik Saveta Igmanske inicijative, koji nam je svojim ugledom otvarao sva vrata, pa i predsedničkih kabineta. Važni su brojni projekti i inicijative koji su tokom svih ovih godina kroz nju realizovani, ali su svakako najvažniji vrhunski intelektualci iz četiri države koji su joj svojim članstvom preneli i deo svog ugleda, među kojima su i kopredsednici Branko Lukovac, Zoran Pusić, Vehid Šehić i ja… Zahvaljujući stečenom ugledu u celom regionu, Igmanska inicijativa je šest puta uspela da na svojim sesijama okupi šefove država Dejtonskog četvorougla.

***

Osnovna ideologija Centra za regionalizam, Igmanske inicijative i drugih mreža koje je Centar osnovao jeste antifašizam. To nije slučajno jer su fašizam i neonacizam najveća zla savremenog čovečanstva.

***

Prvi direktan okršaj sa neonacistima imali smo 7. oktobra 2007. kada je neonacistička organizacija Nacionalni stroj najavila marš ulicama Novog Sada. Na inicijativu Centra za regionalizam, Građanska Vojvodina, grupacija od 10 vojvođanskih nevladinih organizacija, pozvala je građane da im to ne dozvole. Na naš poziv i uz podršku nekoliko stranaka (LSV, LDP i G-17) okupilo se više od 5.000 Novosađana. Na kraju su neonacisti napali našu kolonu i tek tada ih je žandarmerija pohapsila.

***

Svake godine u maju na svojoj vikendici organizujem i antifašističke piknike na koje redovno dolazi šezdesetak antifašista iz celog regiona. Ove godine smo održali 13. po redu ovakav događaj.

***

Nažalost, kao u filmu “Dan mrmota” stalno nam se sve vraća i mi smo svedoci da, uz javnu ili manje javnu podršku političkih vrhova, u Srbiji i Hrvatskoj se dešava revizija istorije, antifašisti se proglašavaju za zločince, a kvislinzi iz Drugog svetskog rata rehabilituju i proglašavaju za heroje.

***

U svemu što sam radio, svih ovih godina imao sam i imam podršku svoje supruge Edine, koja je i sama bila deo te priče, ali i ćerke Aleksandre i sina Serjože, koji su najviše platili moje suprotstavljanje Miloševićevom režimu.

Moja najveća nagrada, nešto neprolazno, jesu petoro unučadi – Teodora, Sara, Jakov, Smiljka i Rastko – koje su mi podarili sin i snaja, pet dragulja koji su mi osunčali jesen života a svojim postojanjem svedoče da mi život nije prošao uzalud.

O sagovorniku

Aleksandar Popov je rođen 1948. godine u Bečeju. Oženjen, otac dvoje dece i deda petoro unučadi. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na odseku politikologije, diplomirao 1971. godine. U novosadskom Dnevniku prošao put od novinara pripravnika do direktora jedne organizacione jedinice. Od 1986. do 1990. godine u Izvršnom veću Vojvodine bio na mestu pomoćnika pokrajinskog sekretara za informacije. Jedan od osnivača Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Vojvodinu. Od 1998. je direktor nevladine organizacije Centar za regionalizam. Jedan je od osnivača i kopredsednika Igmanske inicijative. Živi i radi u Novom Sadu. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari