igor marojevićFoto: Laguna

Četvrtak, 21. maj: Dočekujem Milicu. Za vreme prinudne izolacije u doba korone nas dvoje smo razvili mehanizam da provodimo po nekoliko – katkad po nedelju – dana kod mene, da bi se ona vratila kući na nešto više vremena.

U lanac postkoronarnih inercija ulazi i naš nastavak takvog ritma otkako nas je, sve, država pustila s lanca. Izvinjavam se onima koji žale za lancima, ali verujem da će se snaći, ima toga dosta u prodaji a, verujem, i kućnoj upotrebi.

Petak, 22. maj

Sastanak u zemunskom Belviju sa francuskim rediteljem srpskog porekla, Dimitrijem Udovičkim (nominativ: Dimitri). Povod: njegovi komentari na prvu ruku scenarija za Film o pijanstvima (adaptirani Roman o pijanstvima).

Problem: višak materijala a manjak Pariza, ubačenog umesto Barselone zbog konteksta francusko-srpske koprodukcije. Dimitri tvrdi da je inače zadovoljan kako sam prepisao sebe.

Govori mi o svojim pariskim zgodama koje bi se mogle iskoristiti za rešavanje manjka; poneo sam laptop i ukucavam beleške.

Govori mi o jednoj smrti koju bi trebalo izbaciti za rešavanje viška. Nažalost, ne samo u kontekstu fikcionalne epizode, govori o smrti: kaže mi da je umro glavešina izdavačke kuće Ukronija Srđan Furtula. Po povratku kući proveravam: vest nalazim samo na jednom sajtu, ali je tačna.

Trostruko sam pogođen: poznavao sam Furtulu, mada ne dobro; kupio niz naslova iz njegove izdavačke kuće, jedinstvene počev od naslova: Ukronija: centar za izučavanje tradicije i koncepta objavljivanja, između ostalog, politikologije i proze desnih pisaca te gej aktivista, na kojem tragu je i pravio hepeninge kojima je, vele, smanjivao napetost između pripadnika dotičnih dveju, u srpskom društvu, ne baš sujaranskih grupacija.

O tome na pominjanom sajtu (gayecho.com) nalazim njegov citat iz portala Optimist: „Sukob je u potpunosti iskonstruisan od strane državne bezbednosti i jednog raspopa. Jednu srpsku lezbijansku organizaciju vodi žena koja se tukla u poslednjem ratu u našim zapadnim provincijama, kao pripadnik Belih orlova. Sukob treba izmestiti iz konteksta greha, jer i mnoge druge stvari su grešne pa se ne događaju pogromi na beogradskim ulicama. Homoseksualnost nije ništa grešnija, od rukobluda ili predbračnog seksa, svaki blud je blud“.

To što ne pripadam nijednoj od dve konstruisano sukobljene strane samo mi omogućuje distancu da uvidim kakav je Furtulina smrt zapravo gubitak za ovdašnji pluralizam.

Ako sam radosno mogao da ustvrdim da za razdoblja punog divljanja korone u ovom delu sveta nisam izgubio nijednog poznanika – što je s obzirom na to da je Španija moja rezervna domovina izvrsno – nažalost, jedan je izgubio život u postkoronarnom periodu.

Subota, 23. maj

Za razdoblja punog divljanja korone jedno od mesta koje mi je najviše nedostajalo bio je bar Pool.

Na samo dvadesetak metara od mog stana na Retenziji, kad treba pun dragih, nekonfliktnih ljudi a kada mi je potrebno, gotovo prazan, sa najboljom lavacom koju sam pio… više nego dovoljno razloga da bude omiljeno mesto te vrste. Inače ne posežem za koka-kolom, osim uz prženo meso i kad je naručim Milici.

Posle njenog gutljaja, sa mesta sa koga je pila na ivici čaše, i ja uzimam jedan. To mi je kao da je ljubim a da se ne vidi, pošto izbegavam ljubljenje u kafićima, pa čak i u omiljenom.

Nedelja, 24. maj

Kafa u Poolu sa Aleksandrom Ilićem. Govori mi o svom novom poslu: sa uskom ekipom je oformio onlajn-knjižaru Roman, koja će se u jednoj liniji delovanja baviti izdavaštvom.

Projekt je ambiciozan i prilično sveobuhvatan, tako da ovih dana ima mnogo sastanaka, razgovora, pregovora i dogovora. Startuju početkom juna. Znajući Acinu temeljnost u svemu čime se bavi – pisanje, IT, izdavaštvo… – ne sumnjam da će Roman postati vrlo značajan onlajn-projekat.

Ponedeljak, 25. maj

Još jedna institucija koja počinje s radom početkom juna. Zapravo, Magnus je odavno ugledna prevodilačka radionica – kojim povodom sam i upoznao vlasnika, Nenada Perišića, sa kojim ponekad razgovaram na španskom – da bi sada uozbiljila svoj izdavački sektor formiranjem edicije Rio Magnus koja će objavljivati hispanske i tuđe naslove koji se bar u značajnoj meri tiču hispanskog prostora.

Prvi naslov je moj poboljšan prevod Daleke zvezde Roberta Bolanja. Nenad mi javlja da je knjiga odštampana a od 1. juna je u knjižarama Delfi i drugim knjižarskim lancima. Prva verzija najoriginalnijeg Bolanjovog proznog štiva izašla je pod drugim naslovom, kod izdavača koji se ubrzo zatim ugasio, a i moj prevod je – beše to još 2004. – bio loš. Drugim rečima, ovo je praktično premijera romana Estrella distante na srpskom jeziku.

Utorak, 26. maj

Pristiže mi SMS sa natpisom: Na Vaš tekući račun (…) izvršena je uplata jednokratne novčane pomoći Republike Srbije u iznosu od 100 evra u dinarskoj protivvrednosti. Srdačno. Nisam podigao novac ali sam siguran da je poruka tačna jer mi ju je poslala Rajfajzen banka.

Sreda, 27. maj

U svojoj beskrajnoj nezahvalnosti, više se pitam za gornji iznos, ne samo zato što je veći, nego i stoga što sam se pomalo bavio pritiskom da mi, samostalni umetnici, dobijemo pomoć jer smo za vreme prinudne izolacije bili onemogućeni da zarađujemo.

Nije to bila organizovana akcija, ali se zasebnim gestovima resornog ministra Vladana Vukosavljevića, Koordinacionog tela umetničkih udruženja i malog broja stvaralaca iz raznih branši te senzibilnijih novinara stekao opšti utisak da je takva.

Usputno sam opazio da tu beše i nekih vrlo samopouzdanih a negde i jednako priznatih umetnika koji su koristili dotični neorganizovani pritisak da izreklamiraju projekte na kojima neće učestvovati. (Umela je to katkad da bude i dvostruka reklama ni za šta) Moja je pak neznatnost koristila intervjue davane za vreme lokalne strahovlade korone povodom novog rukopisa da bih na svoj način vršio zaseban pritisak da dobijemo pominjanu pomoć.

No dobro, kakvi-takvi, svi zajedno i odvojeno, uspeli smo. Za sada, teorijski: današnji imejl koji danas dobijam od Srpskog književnog društva, tumači zašto se uplata dotične pomoći odlaže.

Četvrtak, 28. maj

Kao što uobičavam kad završim prvu konačnu ruku, šaljem rukopis na šest-sedam imejl adresa svojih povlašćenih čitalaca različitih profila.

Kad se njihov nezanemarljiv broj podudari u određenoj primedbi, najčešće je usvajam, naročito ako ni sam nisam bio siguran da je dotično mesto optimalno rešeno, ili nužno. Tek onda rukopis pristupam finalnom uobličavanju rukopisa pre nego što ode kod urednika. U ovom slučaju, posredi je u rubrici za prethodni dan pominjan roman Ostaci sveta.

Nikad nisam dao toliko intervjua za neki rukopis, možda i zbog opšteg okvira koji obuhvata razvijene motive poput Španskog građanskog rata, dejstava komunističkih ilegalaca u Kraljevini Jugoslaviji, Jasenovca 1943-1945 (koji je u štivu ključan), Blajburga 1945, Srebrenice 1995. i NATO bombardovanja 1999.

Možda je i posredi razlog u vidu praktično novog žanra ulančanih skazova gde jedan pripovedač predaje priču drugom koji je na tom mestu nastavlja kako bi na srazmerno malom prostoru od oko 540.000 karaktera s proredom, što je moj lični rekord, uopšte spontano moglo da stane toliko događaja krupnih simboličkih učinaka.

Za kraj, nisam planirao da ove godine objavim roman. Ali eto i bar neke koristi od prinudne dvomesečne izolovanosti koja je čoveka mogla da razgnevljuje i/li da ga primora na dodatno stvaranje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari