Evropska kartografija od ljudskog stopala 1

Mesec dana pre nego što je virus korone paralisao globus, u 90. godini umro je literarni velikan, filozof, kritičar, čovek sveobuhvatne ideje i elegantne misli, profesor Prinstona, Džordž Štajner.

Samo nedelju dana kasnije, preminula je i njegova supruga Zara, takođe velika naučnica, istoričarka međunarodnih odnosa.

Prvu knjigu napisao je o Dostojevskom i Tolstoju još 1957. Od tada, u tumačenju jezika i reči, mogao je da mu bude ravan samo Noam Čomski

Svako ko je bio u dodiru s njegovim tekstovima, mogao je, ako je to želeo, da oseti da njegov intelektualni život postaje vremenski i prostorno superiorniji.

To je zažalio i Kembridž, koji ga nije primio kao predavača, nakon što je Štajner potvrdio da je doista napisao rečenicu da čini „čast ljudskom duhu pucati u čoveka s kojim se ne slažete u Hegelovoj dijalektici“, što je smetalo poznatim kembridžskim čistuncima, iako je svoj radni vek proveo u Kembridžu, na Čerčil koledžu. Kasnije su, ali bezuspešno, pokušali da koriguju ovu ranu i izlišnu pedanteriju.

Ono što je za Erika Hobsbauma bilo pisanje o džezu, to je za Štajnera bio šah, pa je napisao čitavu knjigu posvećenu legendarnom meču Fišera i Spaskog u Rejkjaviku.

Dok su se poslednjih nedelja prebrojavali zaraženi, izlečeni i preminuli, setio sam razgovora sa profesorom Štajnerom vođenim pre 10 godina u Amsterdamu.

Zbog niza razloga, taj razgovor nije nikad objavljen, ali, srećom, ostao je zabeležen. Nešto ranije, razgovarao sam sa Hobsbaumom, već u desetoj deceniji, tako što je veliki istoričar odgovarao ležeći na kauču.

Štajner je šetao oko stola, tako da sam imao povremeno utisak da se nalazim u sred neke vradžbine ili okultnog obreda, i nije dozvolio da mu se pridružim u tom okretanju.

Zamorilo ga je, rekao je, sedenje na prethodnom, javnom predavanju.

Govorio je gotovo proročki o stvarima kojima smo svedoci upravo sada, deceniju kasnije, o događajima koji mogu da izmene ljudsku sudbinu i postave je pred pitanje, da li smo ljudi identični danas kao i juče, pre 100 godina ili 10 vekova?

I kakvi ćemo biti do sledećeg ponedeljka, sledeće godine ili decenije?

Govorio je o muzici, realnim i simboličkim dometima Mocarta i Betovena i njihovoj povezanosti i stalnim naporom za produžavanjem života, tolikom naporu, da na kraju samo smrt može da opstane kao ljudska privilegija. Za onoga ko se sreo s holokaustom, smrt nikad nije pesimistička, već egzistencijalna tema.

Danas, kad se suočavamo sa velikim dilemama, možemo da se podsetimo šta je Štajener govorio tog jesenjeg subotnjeg popodneva u Amesterdamu.

„Odnos između muzike i našeg iskustva smrti, instinktivno je prepoznat, gotovo kao da je kliše o kom se mnogo govorilo, da muzika na neki način čini razumljivom transcedentnu prirodu naše smrti. Ovo je toliko često rečeno, da je postalo bespomoćna banalnost. Kroz veliku muziku većina nas ili mnogi od nas, pokušavaju da dođu do smisla – koristim grčku reč skandalon – neizbežne smrti. A ono što se danas menja je karakter smrti. Smrt ima sopstvenu istoriju. Smrt koja je pred nama nije klasično iskustvo smrti.  Genetski inžinjering promeniće sve aspekte ličnosti. Kloniranje će izmeniti svaki aspekt identiteta. Implanti, transplantacija organa, mi još nemamo, osim ako ne grešim, roman ili pesmu koja nam pomaže da shvatimo kako je to kad se probudimo ujutro sa tuđim srcem koji bije u nama. Šta je neuropsihološko iskustvo posedovanja novog srca“, zapitao se.

„Ali, mi smo sad otišli i mnogo dalje. Poslednji rad na istraživanju pamćenja kaže da ćemo biti u mogućnosti da usadimo memoriju u korteks, i da će ljudi sa demencijom ili Alchajmerom ili sa drugim vrstama amnezije, dobiti i novu memoriju. Postoji čuveni paradoks Bertranda Rasla, logički matematički paradoks – niko ne može da dokaže da univerzum nije stvoren pre miliona sekundi sa svim pamćenjem već ugrađenim u njega. Transplantacija korteksa to čini mnogo bližim. Sećate se da je Rembo rekao: Ja sam drugi, a onda je Fuko najavio smrt čoveka, u klasičnom smislu reči čovek. Ovo nije naučna fantastika, ovu su tehnike koje su već razvijene. Kad se produži život – preneću izjavu centra za gerontologiju Stanford univerziteta gde kažu da će 120 godina biti prosečne godine starosti. Stodvadeset godina!? Šta se onda dogodi s vremenom? Šta se dogodi sa rečju ja, I, Ego, Ich? Farmakologija će spojiti ćelije mozga sa silikonskim čipom i sad već odzvanja trijumf najave od pre tri nedelje o stvaranju veštačkih ćelija – ćelija koje proizvode život in vitro. Ponavljam, ovo nije naučna fantastika. Oni već menjaju klasično shvatanje ega, ličnog identiteta i pamćenja na način koji koji su predvideli oni koje sam pomenuo, Rembo iznad svih, oni menjaju karakter smrti. Trenutno debata o eutanaziji besni u Britaniji. Eutanazija dolazi. I to će izmeniti metafizičku, tradicionalnu i klasičnu formu smrti. Ali, ali… Da li će nam oduzeti našu individualnu smrtnost? Hoće li izmeniti ono što je bilo i što jeste, još od postanka homo sapiensa, najvažnije lično iskustvo? Citiraću Hajdegera koji je nenadmašiv što se tiče ovog problema: ‘Niko ne može umreti umesto tebe, moraš se uvek oslanjati na privilegiju vlastite smrti’. Dakle, privilegiju vlastite smrti“, ponovio je zamišljeno.

Njegova uzdržanost prema ljudskoj prirodi bila je snažna, „jer smo mi dvonošci sposobni za neopisiv sadizam, prizemnu surovost, pohlepu, vulgarnost i ponižavanja svake vrste; naša sklonost ka masakru, sujeverju, materijalizmu i mesožderskom egoizmu jedva da se promenila tokom kratke istorije našeg boravka na zemlji“, odavao je priznanje „jadnom i opasnom sisaru“ da je „iznedrio tri traganja ili strasti ili igre potpuno transcendentnog dostojanstva: to su muzika, matematika i spekulativna misao (u koje ja ubrajam i poeziju, jer je ne bismo mogli bolje definisati nego kao muziku misli)“.

Ekstravagantnim i bogatim jezikom, filozofskom erudicijom, Štajner je svoju veliku knjigu Aftrer Babel, posvetio prevođenju. Prevođenje omogućava postojanje Vivilonske kule, ono je mistrija koja oblikuje jezički cement.

Zato, Evropa će sasvim sigurno iščeznuti ako se ne bude borila za svoje jezike, za svoje lokalne tradicije i svoje socijalne autonomije i „ako zaboravi da ‘Bog stanuje u pojedinosti'“.

Za njega je trajno pitanje bilo kako se kulture odnose jedna prema drugoj, kako se razdvajaju i integrišu, ko tome doprinosi, umetnost, umetnici, njihova dela i konzumenti?

Sve što postoji, mora da ima svoje poreklo. „Gromobran mora da ima uzemljenje“, kaže Štajner. Učenici moraju da imaju učitelje. Kako se jedni prema drugima odnose „gromobran i uzemljenje“, „majstor i učesnik“, „umetnik i delo“? Čak i najapstraktnija, najspekulativnija među idejama, mora da bude usidrena u realnost, u supstancu stvari.

Šta, onda, da se radi sa „idejom Evrope“?

Evropa je bivala i još uvek jeste „prepešačena“. Kartografija Evrope je iznikla iz dostignutih horizonata ljudskog stopala.

Dok joj je to prvi zadatak, „praviti novac i preplavljivati naše živote narastajuće trivijalnim materijalnim dobrima, duboko je vulgarna, isprazna strast“.

Evropljani, ta „zbunjena deca Atine i Jerusalima“, padom marksizma u „varvarsku tiraniju i ekonomsko ništavilo“, izgubili su veliki san o „običnom čoveku koji sledi brazdu Aristotela i Getea“.

Oslobođen od bankrotirane ideologije, taj san može, mora da bude ponovo odsanjan. Jedino bi još u Evropi, možda, bilo moguće, da ti neophodni temelji učenosti i taj osećaj tragične ranjivosti „uslova života“ možda pruže osnovu.

Njegovo nepoverenje prema američkoj civilizaciji bilo je duboko.

U eseju Edenski arhiv, saopštio je da američka muzika „suštinski ima provincijalni karakter“, da je američka filozofija „tanka stvar“, a najveća američka dostignuća u kuturi, bila su proizvodi evropskih umetnika i intelektualaca.

„Kada je Henri Ford izjavio Istorija je koještarija, dao je lozinku za ulazak u stvaralačku amneziju, u moć zaboravljanja koja potpisuje pragmatičnu potragu za utopijom. Najelegantnija od novih zgrada ima faktor zastarevanja od nekih četrdesetak godina“, naveo je Štajner.

Dok reči moraju da se tumače i prevode, muzika ne mora. Ona je veća od literature. Izum melodije je najveća misterija, a drugi deo je teže prevesti, ali može se reći, u širem smislu, razumevanja čoveka. Najveća misterija našeg razumevanja čoveka. Pitali su me često da odgovorim na pitanje: Šta sad? Šta sutra? Da li će se ovi problemi koje sam ukratko pomenuo nastaviti? To je teško pitanje. Svaka pretpostavka o sutrašnjici dolazi zahvaljujući gledanju u retrovizor. Sva naša predskazanja su činovi prisećanja. Ali ipak neko bi želeo da sasvim jednostavno i informativno ukaže na mogućnost.

Nastavljamo da budemo ogromni, iako se instinktivno i svesno vidi opadanje Zapada. Prvi kompozitor, koji je možda znao ko je, naravno, bio je Betoven. Kvalitet Betovenove samosvesnosti, znanje da je on Betoven, potpuno je drugačije, ako su naši dokazi tačni, od samosvesnosti Hajdna ili Mocarta. Pomereni smo u drugi svet, u potpuno novi svet. Betovenova samogravitirajuća svest genija transformiraće odnos muzike prema društvu, kompozitora prema publici, a umetnik je heroj koji kao Titan izaziva božanstvenog tvorca. Fascinantno, i Hegel i Betoven će se povezati sa ličnošću Napoleona i taj odnos je od izuzetne važnosti. Napoleon je učinio važnim i neophodnim njihov smisao za vrlinu. Betovenov kompleks će povezati koncept apsolutne muzike. Setite se neobičnih reči Šopenhauera: ‘Ako našem svetu dođe kraj, muzika će nastaviti.’ Muzika je sila koja će prevazići čak i ljudsko postojanje“, rekao je tada.

Misterija muzike, ono što je Niče tako ispravno nazivao „misterium tremendum“, govori nam da postoji nešto drugo što paradoksalno duboko pripada nama, ali „nekako nas dodiruje na univerzalnom nivou“. I to nam pokazuje mogućnost da mi nismo samo elektrohemijski i neurofiziološki organizmi, da postoji nešto više u svesti od elektronskog prenosa. „Muzika za mene znači više od književnosti. Velike sile, nada o mogućnostima za transcedenciju.“ Zbog toga je „tako izuzetno važno da naša deca imaju pristup od najranijeg doba dobroj muzici“, rekao je izvinjavajući se što zvuči kao „stari dosadni reakcionar“.

„Plaši me zamena brojnih formi muzike sa užasno organizovanom bukom, varvarski organizovanom muzikom. Gluvoća sledi, ako ne dozvoljavamo deci da upoznaju muziku, ako ih ne učimo o instrumentima, ako ih ne učimo da razmišljaju, ako je moguće“, rekao je pogleda udubljenog u šolju čaja koji se još isparavao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari