Festovska trema 1

Petak, 22. februar: Odvezao sam kola kod majstora.

Sada već mahnito pratim Instagram kako bih video kampanju za moj novi film „Reži“. Pet dana do premijere. Dobro je, čini mi se da će se sve što su Aleksandra i Katarina uradile na Fejsbuku i Instagramu svideti ljudima i da će otići u bioskop. Uglavnom šetam gradom.

Moram da sačekam da prođe premijera kako bih mogao bilo čime da se bavim. Sada sam blokiran. Mogu da se bavim tek osnovnim stvarima. Hranim mačku, ribice, usisavam stan. Ne sviđa mi se što nema treme. Ili imam dugo tremu I onda sam fantastičan kada uđem u ludilo, ili je nemam pa mi se odseku noge kada treba da budem najprisebniji. Izgleda da će biti ovo drugo. Već se spremam. Da li je moguće veštački izazvati tremu?

Subota, 23. februar

Sinoć smo izašli. Bojana se, kao i uvek, vratila ranije i sada je funkcionalna. Ja se raspadam. Po hiljaditi put odlučujem da ću da se dozovem pameti. Više me niko ni ne zarezuje. OK, neću… „Uglavnom sam u krevetu, u nekom trenutku odlučujem da se pridignem. Opet izlazimo, ali sada ja prvi odlazim. Slatki san i oporavljanje. Nemam tremu. Razbiće me za premijeru. Šta da radim“.

Nedelja, 24. februar

Lep dan. Bojana i ja smo sve vreme zajedno. Smišljamo šta ćemo da doručkujemo, ručamo, večeramo. Šetamo i gledamo filmove… Ovako bi trebalo da izgleda svaki dan, ne želim da živim drugačije. Gledali smo dokumentarac o Robertu Mičamu u Kinoteci, „Fine devojke ne ostaju na doručku“. Posle toga odlazimo u bioskop Fontana da gledamo „Ceo svet je tvoj“. Odmah odlazim da gledam francuski krimić „Prisni neprijatelji“, najbolji film koji sam gledao tog dana. Bojana ga nije gledala, preporučujem joj, zato što ima par sekvenci koje korespondiraju sa filmom koji spremamo. Bojana i ja smo u braku i ona je direktorka fotografije filma „Reži“. Vidno je uzbuđena zbog premijere. Šta je sa mnom? Naravno, sve vreme proveravam Instagram, stvari se zahuktavaju, kreće odbrojavanje do srede. To bi trebalo da budi neku vrstu anksioznosti, zar ne?

Ponedeljak, 25. februar

Možda bi trebalo da odem kod lekara. Moguće je da telo ma neki veći problem i onda nemam tremu zato što mi organizam šalje signale da treba da odem na detaljan pregled. Ne znam. Stavljam na papir koliko bi koštalo, šta može u državnim ustanovama. Prilično bi trebalo da odvojim kako bih se potpuno proverio. To, sve sa magnetnim rezonancama. Da mogu da kažem da sam OK i da je odsustvo emocija povodom premijere posledica toga što sam. Dobro, šta sam, to je pitanje?

Odlazimo da gledamo „Vice“, film o Diku Čejniju. Obožavam ovakve filmove. Trebalo je da traje tri sata, ovako ima previse informacija. Pokušavaju da osveste Amerikance šta im se desilo. Lepo je biti na Festu. Inače, „Reži“ je isto na Festu u program „Srpski film“. To mi imponuje. Prvi put sam otišao na Fest 1998. Mama mi je dala karte. Sećam se da sam, čini mi se 1999. gledao „Velikog Lebovskog“ u ledenom 20. Oktobru. Od trenutka kada sam u Sava centru gledao „Pokeraše“, postao sam posvećeni igrač pokera. They dont make them like that anymore. Ne, velika mi je čast što sam na Festu. Uz Kinoteku, Fest me je formirao i to ne samo kao reditelja.

Utorak, 26. februar

Sutra je premijera. Snimili smo film za 12 dana. Hej! Ponosan sam. Bojana i ja smo seli u kola i otišli na Cres. Na putu smo se dogovorili kako će film da izgleda i posle toga imali jedno od najboljih letovanja u životu. Zatim smo u povratku sve zakucali. Vratili smo se i snimili film sa predivnim saradnicima.

Nekada je prava sreća baviti se ovim poslom. Svi su bili fantastični. Budući da je sutra premijera već smo duboko u deljenju karata, raste tenzija, ljudi mi zameraju što ih nisam zvao nego im šaljem poruke. Sve ovo bi trebalo da me uznemiri. Prilično sam kul. Odlazimo da gledamo „Hladni rat“. Gledam film i razmišljam kako bi trebalo da se bavim temom iz komunističke Jugoslavije. Zanima me i ko zna šta sve mogu da iskopam. Došli smo kući oko dva ujutru i krenuli da peglamo svoje stvari…

Sreda, 27. februar

Dan premijere. Od jedan je konferencija za novinare. Kada se to završilo, morao sam da smislim šta ću da jedem, obavim par stvari i odem kući da se spremim za premijeru. I dalje nemam tremu. Dobro, verovatno ću da padnem na crvenom tepihu, ili ću da imam napada panike. Ne znam tačno kada, trebalo je da se desi na konferenciji za novinare. To bi bila prava stvar.

Polako se spremam. Trebalo bi da pokupim Bojanu koja snima. Kupila je prelepu haljinu. Dolazim po nju i krećemo. Sedimo u salonu Kombank dvorane i čekamo da izađemo na crveni tepih. Dolazi ekipa i ja sam presrećan što ih vidim. Postajem rezigniran što i dalje nemam tremu. Možda je neće ni biti. Zašto? Počinjem da razmišljam da je to zbog toga što sam ostario, ta misao me užasava. Izlazimo na crveni tepih i sve prolazi bez poteškoća. Nisu mi klecala kolena. Dobro, još imam vremena da dobijem napad panike za vreme projekcije. Kreće film. Bojana i ja smo jedno pored drugog, gledamo.

U mračnoj bioskopskoj Sali shvatam da nemam tremu iz jednog prostog razloga – sviđa mi se film. Radio sam ga bez kočnica, bez bilo kakvog obzira prema autoritetima koje sam ranije imao. Došao sam do trenutka kada zaista mogu da odredim šta mislim o filmu i nije mi potrebno mišljenje autoriteta. Kakva sloboda. Mada, u Sali shvatam da mi je užasno stalo kako publika reaguje. Taj kolektivni čin u mračnoj Sali, zbog koga sam u ovom poslu, kako se odvija? Vidim da ih je film uhvatio. Samo da ih ne pusti. Možda je ovo trema? Čini mi se da jeste. Čista i neiskvarena – kako publika reaguje?

Pokušavam da ih čujem kako dišu. Ima dosta kašljanja, znači da ih je film pogodio. Smeju se na pravim mestima, budući da ima bizarnih situacija u filmu. „Reži“ je film iz dvadeset kadrova i ljudima u sali drži pažnju. Znači da smo uspeli. Završava se. Izlazimo na binu. Tu su svi sektori, ljudi bez kojih ovaj film ne bi bio snimljen. Kristina dobija ovacije, zaslužila je. Nadam se da će je ovaj film lansirati, kao i Đurđinu. Toliko smo radili, spremali se, da sam na snimanju imao dva pit bul terijera koji su kidali. A ostali neka se snađu. I snašli su se. I Mladen Sovilj i Marko Janketić i Milan Čučilović. Pogotovo sam impresioniran Čučom. Kako su ga napale, kakvo je on ludilo doživeo i sve je to podigao na viši nivo.

NJegovom hladnoćom i savršenim glumačkim instinktom smo dobili urnebesnu scenu. Posle premijere – žurka. Neću previše da pijem, to je odluka, koju čak i poštujem. Ponosan sam, nisam alkoholičar, čim mogu da se kontrolišem. Vidim da su ljudi oduševljeni. Dobro, treba svima da prespava, ne treba previše slušati komentare na premijeri. Tada su svi uzbuđeni. Mada, na žurci mi je prišla devojka, Nađa, i rekla mi je kako je morala da izađe sa filma da plače, pošto je ona Aja, glavna junakinja u filmu. To me je slomilo.

Pričali smo neko vreme, iskreno, nadao sam se ovakvim reakcijama jer znam koliko je ženama teže. Najveća bojazan mi je bila da ću napraviti film u kojem su glavne junakinje devojke, a da neću dopreti do njih. Nađa, hvala ti što si mi prišla i rekla mi sve. Idem kući. Bojana se sutra budi u šest. Ja mogu da spavam. Ona je heroj.

Četvrtak, 28. februar

Probudio sam se. I dalje sam srećan zbog filma, zbog premijere. Danas idemo za Novi Sad, narednih dana slede Niš, Kragujevac i Smederevo. U Novom Sadu imamo jedan intervju pa projekciju. Jedva čekam da gledam reakciju publike i osetim tremu.

Autor je filmski reditelj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari