Filozofija kinder jajeta 1Foto: EPA-EFE/ HAYOUNG JEON

Dosadni antiintelektualistički rođaci, koje, nažalost, ne mogu uvek da izbegnem, često me peckaju neduhovitim provokacijama u stilu: „Hajde, kaži mi šta bi mogao da filozofiraš o ovoj šolji kafe koju upravo mešam?“

Zbog te duhovitosti dođe mi da rođaku odbrusim: „Jedini pravi filozofski gest pored kretena kakav si ti je da ti ovu šolju kafe bacim u lice!“ Međutim, dogodilo se da se nametljivi šaljivdžija prešao – kada je (škrtica kakav je bio) doneo mom sinu na poklon kinder jaje, rugajući se, upitao je: „I, šta bi ti filozofirao o ovom jajetu?“ – i time podstakao neočekivanu lavinu…

Sveprisutan Kinder Surpise je, kao što svi znamo, čokoladno jaje, zavijeno u šareni papir; kada skinemo omot i slomimo čokoladnu koru, nađemo malu plastičnu igračku (ili deliće igračke koje je potrebno sastaviti). Dete koje sebi kupi ovaj slatkiš, obično nervozno pocepa omot i prelomi čokoladu a da je ni ne pojede jer mu je pre svega stalo do igračke u sredini – zar takav ljubitelj čokolade ne nudi izvrsnu ilustraciju Lakanove izreke „Volim te, a pošto u tebi neobjašnjivo volim nešto više od tebe, slomiću te“? I stvarno, zar nije i ova igračka l’object petit a u svom najčistijem obliku, sitan objekat koji ispunjava centralnu prazninu naše želje, sakriveno blago, agalma, oko kog se vrti naša želja?

Ova materijalna („realna“) praznina u središtu, naravno, zastupa strukturni („formalni“) jaz, zbog čega nijedan proizvod nije nikad „stvarno ONO“ i nijedan proizvod ne ispunjava očekivanje koje izaziva. Drugim rečima, mala plastična igračka jednostavno nije nešto drugo od čokolade (proizvoda koji smo kupili); iako je igračka od drugačijeg materijala nego čokolada, pa svejedno ispunjava prazninu same čokolade, tj. – topološki rečeno – nalazi se na istoj površini Mebijusove trake kao čokolada. Kao što znamo još od Marksa, roba je misteriozna stvar, puna teoloških mudrolija: poseban predmet koji zadovolji neku posebnu – umišljenu ili stvarnu – potrebu, ali ujedno i obećanje „nečeg višeg“, beskrajnog zadovoljstva, čije pravo mesto je fantazma – cela reklama upućena je upravo na ovaj fantazmatski prostor („Ako budeš pio X, znaćeš da X nije samo piće, već…“). Plastična igračka u sredini kinder jajeta je rezultat rizične odluke da se ovaj tajanstveni višak neposredno otelotvori, da se napravi vidnim: „Ako budeš jeo kinder čokoladu, nećeš jesti samo čokoladu, već ćeš i… dobiti (inače sasvim neupotrebljivu) plastičnu igračku.“ Kinder jaje na taj način sažima formulu svih proizvoda koji obećavaju „više“ („kupite DVD plejer i dobićete 5 DVD-jeva gratis“. Ili čak direktnije, kada nam ponudi više istog – „kupite ovu zubnu pastu i dobićete još trećinu gratis“), da ni ne pominjemo uobičajenog mamca flašicom koka-kole („pogledajte ispod zatvarača i možete da osvojite jednu od nagrada, od još jedne flaše do novog auta“).

Funkcija ovog „više“ je u tome da ispuni prazninu nekog „manje“, da nam kompenzuje činjenicu da roba po definiciji nikad ne ispunjava svoje (fantazmatsko) obećanje. Drugim rečima, „prava“ roba bila bi ona kojoj nije potrebna nikakva dopuna, već bi jednostavno ispunila svoje obećanje – „dobićeš to što si platio, ništa više i ništa manje“.

Ova praznina usred slatkiša, praznina koju obavija (i tako stvara) slatkiš, ima dugu istoriju. U elizabetanskoj Engleskoj, sa usponom savremene subjektivnosti, nikla je razlika između „supstancijalne“ hrane (meso) koja se konzumira u velikoj banket sali, i deserta koji se konzumiraju u odvojenoj sobici, dok sluge prazne („void“) stolove u banket sali – manji prostor, u kom su se konzumirali osvežavajući deserti, tako je nazvan „void“ („praznia“).

U sledećem koraku „void“ je prihvaćen kao naziv za deserte, čiji je oblik sve više imitirao omot praznine – obično su to bili kolači u obliku neke životinje sa slatkom glazurom, a unutra prazni. Akcenat je bio na suprotnosti između „supstancijalnog“ obroka u velikoj banket sali i bezsupstancijalnog, ukrasnog deserta u „praznini“: „void“ je bio kvazi-meso, lažno, čisti izgled – recimo, fazan od šećera koji je izgledao kao pravi mesni fazan, a da to stvarno nije bio (ključni deo rituala potrošnje ove „praznine“ bio je da se omot nasilno prelomi i tako otkrije praznina u sredini): Ovaj „void“ je neka vrsta ranomoderne verzije današnje kafe bez kofeina ili torte bez šećera, prvi primer hrane lišene svoje supstance, tako da tad kad je jedemo, u nekom smislu „jedemo ništa“. Dalji ključni potez ovog „void“ jeste da je obeležio prostor „lične“ subjektivnosti u suprotnosti s „javnim“ prostorom banketne sile: „void“ se konzumirao u prostoru gde su se ljudi povukli nakon javne ceremonije svečanog obroka kako bi tamo odbacili zvanične maske i prepustili se svečanoj razmeni tračeva, utisaka i mišljenja u rasponu od trivijalnog do najintimnijeg. Razlika između supstancijalne „same stvari“ i bezvrednog ukrasnog izgleda koji je obuhvatao jedino prazninu, tako se podudarala s razlikom između supstance i subjekta – dakle, ne sme da nas iznenadi da je u isto vreme „void“ počeo da deluje i kao oznaka samog subjekta, „praznine“ pod varljivim izgledom društvenih maski, odnosno ulogu koje igramo.

Ovo bi možda bila prva – kulinarska – verzija Hegelovog poznatog vodiča da treba razumeti Apsolutno „ne samo kao supstancu, već ujedno i kao subjekat“: potrebno je jesti ne samo hleb s mesom, već i deserte.

I zar nije ova „praznina“ povezana s činjenicom da je bila u istom istorijskom trenutku, u osvit moderne, izumljena „nula“ kao broj – činjenica koja (kao što je lepo pokazao Brajan Rotman) ukazuje na širenje robne razmene, na razvoj robne produkcije u hegemoni oblik produkcije, tako da je veza između praznine i robe ovde još od samog početka. U svojoj klasičnoj analizi grčke vaze u spisu „Stvar“, na koju se oslanja i Lakan u svojoj Etici psihoanalize, Hajdeger ističe da je ova vaza kao primer Stvari oblikovana oko centralne praznine, tj. da služi kao kontejner praznine – ovde se nameće iskušenje da istovremeno čitamo grčku vazu i kinder jaje kao dva trenutka u razvoju statusa Stvari u istoriji Zapada: obredna stvar na svom početku, nulta potrošna roba na svom kraju – kinder jaje je naša današnja vaza… Možda bi zadnja slika koja bi prikazala celokupnu „istoriju Zapada“ bila slika starih Grka koji u svečanom obredu iz vaze daruju bogovima… plastičnu igračku iz kinder jajeta.

Ovde bi trebalo postupiti po uzoru na Adornovu i Horkhamerovu Dijalektiku prosvetljenja i predstaviti celokupan razvoj zapadne civilizacije u jednoj liniji – od praistorijske manipulacije plemenskih čarobnjaka do tehnološke manipulacije odnosno, u našem slučaju, od grčke vaze do kinder jajeta. U tom smislu potrebno je razmotriti činjenicu da se starogrčki osvit filozofije javio u isto vreme (i na istom mestu: u maloazijskoj jonskoj Grčkoj) kada i prvi uspon robne proizvodnje i razmene – jedna od anegdota o Talesu, prvom filozofu, govori o tome kako se, da bi dokazao svoju veštinu u „stvarnom životu“, obogatio preprodavanjem na tržištu i potom se vratio filozofiji… Dvosmislenost pojma „spekulacija“ (filozofska ili trgovačka) upisana je u same početke filozofije. Možda bismo mogli da rizikujemo hipotezu da je antička grčka vaza, na koju se poziva Hajdeger, već roba, i da je ova rasprostranjenost ta koja objašnjava prazninu u njenoj sredini, odnosno koja dodeljuje ovoj praznini pravu težinu – neka stvar baš kao i roba nije samo ona sama, već preko sebe usmerava na neko drugo polje koje je upisano u stvar kao njena centralna praznina.

Dakle, nije čudno da postoji jasna homologija između kinder jajeta kao današnjeg „void“ i gomile robe koju nam nude, „X bez X“, lišen svoje supstance (kafa bez kofeina, desert bez šećera, pivo bez alkohola itd): čini se da u oba slučaja imamo posla s površinskim oblikom lišenim svog jezgra. Na najtemeljnijem nivou morali bismo da pratimo nagoveštaj elizabetanskog „void“ i da razvijemo homologiju između strukture robe i strukture buržoaskog subjekta. Zar i subjekte – tačno koliko su subjekti univerzalnih ljudskih prava – ne zadesi isti rascep kao kinder jaja?

U Francuskoj još uvek možemo da kupimo skoro u svakoj pekari desert rasističkog naziva la tete du negre (crnačka glava): lopta od čokoladnog testa koja je iznutra prazna („kao glava glupog crnca“) – a kinder jaje ispunjava ovu prazninu. Nauk svega ovoga jeste da SVI imamo „crnačku glavu“ koja je u sredini prazna – i odgovor humanističkog univerzaliste na tete du negre bio bi upravo nešto slično kao kinder jaje: možemo da se razlikujemo, jedni su crni, drugi beli, jedni visoki, drugi niski, jedni muškarci, drugi žene, jedni bogati, drugi siromašni i tako dalje… međutim, duboko u svakom od nas čuči moralni ekvivalent plastične igračke.

Vratimo se prizoru dečaka koji nasilno izdrobi i baci čokoladni omot kako bi došao do plastične igračke – zar nije ovaj prizor amblem takozvanog „totalitarizma“ koji jednako pokušava da se otarasi „nebitnog“ istorijski slučajnog omota, da bi tako oslobodio čovekovu „suštinu“? Zar nije primer „totalitarne“ vizije upravo vizija Novog Čoveka, koji niče iz pepela nasilnog uništenja starog korumpiranog čovečanstva? Paradoks je, dakle, u tome da kako liberalizam tako i „totalitarizam“ veruju u faktor X, u plastičnu igračku usred čovekove čokoladne odeće… Problematičnost ovog faktora X, koji nas čini jednakima uprkos svim razlikama, jeste na dlanu: pod humanističkim uvidom da smo „duboko u sebi svi jednaki, ista ranjiva bića“, krije se ciničan zaključak: „Zašto da nas brinu površinske razlike, kada smo u dubini već svi jednaki?“, kao principijelni milioner koji s gnusnom patetikom otkriva da deli iste strasti i strahove sa otrcanim prosjakom.

Možda najzavodljiviju strategiju s obzirom da faktor X nalazimo u popularnoj intelektualnoj praksi 20. veka. u potrebi za „katastrofisanjem“ situacije: svaku stvarnu situaciju bilo je potrebno obeležiti „katastofičnom“, i što je bolje izgledala, više je težila upotrebi prakse – tako, sasvim nezavisno od naših „ontičkih“ razlika, svi učestvujemo u istoj ontološkoj katastrofi. Hajdeger je današnje doba žigosao kao doba najveće „opasnosti“, kao doba dovršenog nihilizma; Adorno i Horkhajmer videli su vrhunac „dijalektike prosvetiteljstva“ u „upravljanom svetu“; Đorđo Agamben obeležava koncentracione logore 20. veka kao „istinu“ celog zapadnog političkog projekta. Setimo se figure Maksa Horkhajmera u Zapadnoj Nemačkoj pedesetih godina: dok je najavljivao „sumrak uma“ u modernom zapadnom potrošačkom društvu, ujedno je branio isto društvo kao usamljeno ostrvce slobode usred mora totalitarizma i korumpirane diktature po celom svetu. Kao da se ovde u ozbiljnom obliku ponovila duhovita misao Vinstona Čerčila o demokratiji (najslabiji od svih političkih sistema, a nijedan drugi nije ništa bolji): zapadno „upravljačko društvo“ je varvarizam prerušen u civilizovanost, najviša tačka otuđenosti, raspad autonomnog pojedinca itd. – međutim svi ostali društveno-politički režimi su slabiji, tako da, u poređenju s tim, ovaj je potrebno podržati… Predložićemo radikalno čitanje ovog sindroma: šta ako ovi nesrećni intelektualci ne mogu da se pomire s činjenicom da u osnovi žive srećan, siguran i udoban život, tako da moraju da iskonstruišu scenario radikalne katastrofe, ako žele da ispune svoju višu misiju? I Adorno i Horkhajmer su na ovoj tački neobično blizu Hajdegera: „Ako zamislimo najužasnije ‘katastrofe’ u prirodi i kosmosu, one po svom užasu (Unheimlichkeit) nisu ništa u poređenju sa onom drugom, koja je ljudsko biće i koja se, koliko god je čovek postavljen u postojanje kao takvo i stoji za njega, sastoji od zaborava suštine, tako da ono što je domaće za njega postaje prazna greška koju ispunjava svojim kruženjem. Užas nedomaćeg u ovome jeste da je čovek u svojoj suštini sam katastrophe – preokret koji ga odvraća od vlastite suštine: Čovek je jedina katastrofa unutar postojećeg.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari