Friziranje "bolje prošlosti" 1Foto: Wikipedia/ Istorijski arhiv Pirot

Warning: uznemirujući sadržaj za one koji imaju slabo srce, na levoj strani.

I ove godine u Srbiji je, za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika, dostojnim pijetetom obeležen rođendan socijalističke Jugoslavije i tom prilikom još jednom evocirano sećanje na „bolju prošlost“.

Uvek mi se činilo da je to slavlje bilo manje zbog Republike (Jajca i Bihaća) a više zbog naše hedonističke sklonosti da te dragocene dane iskoristimo za tradicionalni ritual svinjokolja. Manje rodni kraj a više vikendice bila su mesta za topljenje čvaraka i pravljenje kobasica.

Hmmm… Vikendice!!!

Vikendice su bile jedan od vidljivijih statusnih simbola životnog standarda dobrostojećih radnih ljudi i građana u socijalističkoj Jugoslaviji. Tog standarda sećamo se već treću deceniju s nostalgijom i spominjemo ga kao „bolju prošlost“.

Na jednom od skupova posvećenih 100-godišnjici stvaranja Jugoslavije nekolicina uglednih umetnika i kulturnih radnika govorili o srećnim vremenima 70-ih i 80-ih godina prošlog veka, kad su cvetali kultura i umetnost. Za mene je to bio izvesni paradoks pa sam zamolio te ljude iz kulture da mi objasne kako je bilo moguće da u jednom državi, čija ekonomija i privreda rapidno propadaju istovremeno cvetaju kultura i umetnost. Umesto njih, odgovorio je upadicom iz publike najveći živi srbijanski ekonomista profesor LJubomir Madžar: „Takav je bio Rim pre nego što je propao“.

Država je, dakle, propadala a radni ljudi i građani, naročito u kasnijoj fazi zrelog socijalizma, pravili su se da to ne vide ili nisu želeli da vide.

Zvanični statistički podaci nedvosmisleno pokazuju da je postojao ogroman jaz između performansi privrede, s jedne strane i životnog standarda stanovništva, s druge strane.

Ekonomsko objašnjenje je vrlo jednostavno: radni ljudi i građani imali su životni standard koji nisu zaradili. Taj luksuz – sve one vikendice, „stojadine“ i „opele“, letovanja u Rovinju ili na Korčuli – građani su sebi mogli da priušte zahvaljujući novcu koji je stizao iz inostranstva u obliku stranih kredita. Tim parama vlast je kupovala naklonost radnih ljudi građana i sejala iluziju o superiornosti socijalizma, kao „najzad pronađenog“ društvenog uređenja.

Šta kažu verodostojni podaci?

Krajem 70-ih i početkom 80-ih već su počeli da se smenjuju „sjaj i beda“ socijalizma. Tad je izokola u zemlji a glasno u inostranstvu počelo da se sumnja da jugoslovenski „put u socijalizam“ i nije izgrađen na tako stabilnim osnovama i da nije dugoročno samoodrživ. Recimo, 1979. prosečan građanin Jugoslavije imao je dohodak kao prosečan Nemac ili Francuz, ali 1955. godine.

Znak ozbiljne nestabilnosti privrede pojavio se odmah posle smrti Josipa Broza, kad Jugoslavija nije mogla da otplati masivni dug koji se nakupio između 1961. i 1980. godine.

Kako je nastao toliki dug?

„Prva naftna kriza“ (1973-1974) bila je okidač za recesiju na Zapadu (1975), koja se početkom 1980-ih proširila na čitav svet. Recesija je izazvala rast kamata na kredite i povratak u zemlju dela gastarbajtera iz inostranstva.

Na početku velikog zaduživanja Jugoslavije cena kapitala bila je povoljna. Kamate su se kretala od 5,8 odsto do 5,5 odsto. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na 9,5 milijardi dolara. Ali, 1978. kamate su skočile na 8,8 odsto da bi 1981. dostigle 16,8% odsto.

U to vreme jugoslovenska ekonomija suočila se sa nekoliko negativnih pojava: dva značajna skoka cene nafte, smanjenje doznaka iz inostranstva i pad naturalne razmene („kliring“) sa SSSR-om (zbog tamošnje ekonomske krize). To su bili razlozi da se neefikasna i nedovoljno funkcionalna jugoslovenska ekonomija dodatno zadužuje (i pod nepovoljnijim uslovima) kako bi „pokrivala“ galopirajuće trgovinske i budžetske deficite.

Dugovi su rapidno rasli: 1966. godine bili su 1,4 milijardu dolara, 1977. – 9,5 milijardi dolara, 1978. – 11,8 milijardi, 1979. – 14,9 milijardi, 1980. – 18,3 milijardi, 1981. – 20,8 milijardi dolara.

Šta je bio razlog novom (nepovoljnom) zaduživanju?

Republike su nastavile da „preinvestiraju“ dobijene inostrane kredite, u uglavnom nerentabilne i promašene investicije (Feni, Obrovac, Medijapan). Ključni problem, međutim, bio je u sklonosti jugoslovenske privreda da funkcioniše uz „dodatne impulse“ iz inostranstva. Primera radi, pre početka jugoslovenske ekonomske krize spoljna finansijska infuzija dostigla je 57 milijardi dolara (27 milijardi od doznaka gastarbajtera i 30 milijardi dolara komercijalnih kredita i bespovratne pomoći).

Da bi pokrila razliku između onoga što proizvede i onoga što potroši Jugoslavija je morala da godišnje dobija 5-6 milijardi dolara kapitala iz inostranstva, uglavnom kredita. U periodu od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15 procenata više nego što je proizvodila. Iz zemlje je u periodu od samo dve godine 1979-1981. kroz otplatu kredita „odliveno“ 10,2 milijarde dolara.

Krediti su stvarali utisak prosperiteta, živelo se na nivou standarda koji nije bio pokriven odgovarajućom produktivnošću. Vikendice nisu bile zarađene, nisu sagrađene iz novostvorene vrednosti nego od novca koji je država pozajmila u inostranstvu u trošila (velikim delom) na neproduktivnu ličnu potrošnju.

Prosperitet nije bio zasnovan na efikasnosti rada. Prosečna iskorišćenost (dnevnog) radnog vremena 70-ih godina bila je 4 časa i 32 minuta. SFRJ je krajem 80-ih imala otprilike dvostruko niži BDP po stanovniku od najsiromašnije nekomunističke evropske države – Grčke. Ceo sistem bio je isključivo okrenut raspodeli, a ne proizvodnji i privrednom razvoju. Preduzeća su konstantno bila zainteresovana za raspodelu a proizvodnja je bila u drugom planu. Sistem socijalističkog samoupravljanja prodavao je najveći značaj pravima radnih ljudi, a relativno malo njihovim odgovornostima u preduzećima. Rezultat takvog modela bio je činjenica da je jugoslovenska privreda od 1960 do 1980. godine ostvarivala samo 70 odsto efikasnosti Turske, Grčke, Španije i Portugalije. Izvoz po glavi stanovnika bio je 1978. godine u Jugoslaviji 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španiji 358, Italiji 987, Austriji 1.628 dolara.

SFRJ je 1970-ih već uveliko srljala u ekonomsku propast a da javnost nije bila svesna toga.

Iz poverljivih dokumenata sa sednica Predsedništva SFRJ i Predsedništva Centralnog komiteta vidi se da je tadašnji savezni ministar finansija Petar Kostić (1978-1982) upozoravao da je SFRJ „pojela“ supstancu i da je bankrotirala. Balon je pukao u martu 1982. kad je dospela rata kredita koju nije mogla da plati Privredna banka Zagreb.

Jugoslavija je 1982. godine prešla ,crvenu liniju’ – dugovala je 18,6 milijardi dolara. To je suma od 186 milijardi današnjih dolara (kad se uporede i stave u odnos kursevi dolara i dinara). Jugonostalgičari i danas često koriste argument da su novonastale države napravile dugove koji su ravni dugu nekadašnje Jugoslavije (oko 21 milijarde dolara). Ta računica, naravno, nije tačna jer ne uzima u obzir vremensku dimenziju kursa dolara.

Pošto je ekonomska kriza 1982. godine postala opipljiva i devizne rezerve bile potrošene, uvedeno je ograničenje količine deviza koja je mogla da se iznese iz zemlje. Iznuđene mere štednje vlade Milke Planinc, kako bi se otplaćivali krediti, dramatično su potresali privredu i spustili životni standard stanovništva. Uvedena je zabrana neprivrednih investicija, a celokupni uvoz koji nije bio namenjen proizvodnji bio je zabranjen, uključujući i robu široke potrošnje. Građani su se od 1982. do 1984. godine susretali sa višečasovnim restrikcijama električne energije i nestašicama osnovnih životnih potrepština (kafe, šećera, ulja, deterdženta, benzina…).

Posle 1982. gotovo svi ekonomski indikatori jugoslovenske privrede bili su negativni i u stalnom pogoršanju. Do 1985. godine stopa rasta BDP-a bila je 0,6 odsto, milion ljudi bilo je nezaposleno, realni lični dohodak opao je za trećinu. Milion i po, od šest miliona zaposlenih, u javnom sektoru bili su 1986. godine višak. Svakog dana 700.000 radnika bilo je na bolovanju, a 600.000 proslavljalo je neki praznik, dok su oni koji su se pojavljivali na poslu radili u proseku 3,5 sata dnevno (sat vremena manje nego u prethodnoj deceniji).

Tako je bilo sve do 1990. godine. Te godine, Rumunija i Albanija bile su jedine evropske države sa značajno nižim BDP po stanovniku od Jugoslavije.

Više nije bio održiv ni vrlo skroman životni standard. Opadanje zarada, neophodno radi usklađivanja sa stvarnim nivoom produktivnosti rada, doživljavano je među radničkom klasom kao nečije neopravdano nasilje, a ne kao objektivna nužnost. To je bio logičan način razmišljanja u zemlji u kojoj se godinama trošio dohodak veći od stvorenog. Povlađivanje neradu i mnogi drugi vidovi socijalne demagogije bili su visoka cena kojom je komunistička nomenklatura plaćala za društveni mir.

Privredna patologija – oličena u odsustvu principa rentabilnosti, nepostojanja ekonomskih sankcija za loše poslovanje (stečaj) i društveno rasipništvo – ostavila je trajne i dugoročne posledice u načinu mišljenja radničke klase i ponašanja privrede. Do današnjeg dana.

Svoj kraj SFRJ dočekala je s dvocifrenom stopom nezaposlenosti i četvorocifrenom stopom inflacije, neodrživom strukturom proizvodnje, stalnim nestašicama i potpuno nekonkurentnim preduzećima koja su iz godine u godinu gomilala gubitke, imala ogroman tehnološki višak zaposlenih, zastarelu tehnologiju i loše rukovodstvo. Jedan od komunističkih lidera iz tog vremena, Stipe Šuvar ovako je opisao jugoslovensku privredu: „Mnogo veći problem od vraćanja dugova je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svetsko tržište a da bi pritom zarađivala, a ne gubila“.

Početkom 90-ih jugoslovenska preduzeća doživela su šok ravan infarktu. Već dobro devastirana krizom iz prethodne decenije, socijalistička društvena preduzeća doživela su novu nesreću – raspalo se jugoslovensko tržište, raspalo se tržište Sovjetskog Saveza i raspalo se tržište Nesvrstanih. Tržište Jugoslavije bilo je dominantno za većinu preduzeća. A na tržištima SSSR-a i nesvrstanih država jugoslovenska preduzeća izvozila su najveći deo svojih slabo konkurentnih proizvoda i usluga za koje su umesto deviza dobijani nafta, ugalj i koks („kliring“). Za preduzeća koja su izvozila na ta tržišta gubitak kupaca bio je ravan umiranju.

I pored svih ovih pokazatelja, već dugo u javnosti opstaje fenomen nostalgije za „boljom prošlošću“. Dan republike, koji odavno ne slavimo, bio je povod da se i ove godine probude emocije i iskažu salve hvalospeva o socijalističkoj Jugoslaviji. U Srbiji, kao ni u jednoj drugoj bivšoj komunističkoj državi, taj žal je skoro posle tri decenije i dalje vrlo izražen.

Nemam odgovor zašto je tako. Slutim da građani Srbije i dalje beže u „bolju prošlost“ jer ne vide bolju budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari