Gojko Božović: Politička depresija balkanskih društava je teža nego devedesetih 1Foto: Stanislav Milojković

Gostovanje Gojka Božovića na Trgu pjesnika u Budvi, pokazalo se kao jedno od najposećenijih večeri i događaj ovogodišnjeg Književnog programa Grada teatra.

Književni kritičar, pesnik, esejista, osnivač i glavni urednik izdavačke kuće „Arhipelag“ i Beogradskog festivala evropske književnosti, predstavio je publici svoju novu zbirku poezije „Mapa“.

U razgovoru za „Danas, kako je izjavio, jako je važno interesovanje pravih čitalaca i posećenost književnim večerima, jer je danas čitava umetnost, zahvaljujući populizmu, toliko marginalizovana, kako to nikada nije bila u modernoj istoriji.

– Književnost i kultura se, zapravo, nalaze na samim rubovima javnog prostora, što znači da je ukinuta mogućnost da te velike ideje i teme, i ti važni izazovi koje nam savremena književnost ispostavlja, komuniciraju sa širokim krugovima čitalaca. Prostor koji je nekada zauzimala književnost, kultura, umetnost, te velike sile modernih vremena, danas je preuzela zabava. Naselili su ga rijaliti formati, tabloidi, naselila ga je puka demagogija. Ta demagogija je, suštinski, jedan od ključnih uzroka i očeva i osnivača jedinog političkog pokreta koji ujedinjuje savremeni svet, ali i ovaj naš region, a to je populizam. Populizam zatomljava društvene mogućnosti, guši razvoj, i lični, i socijalni, i zajednički, i on nije samo kulturni izazov, nego i totalitarni. Jer, ako nema kulture, a ima previše besmislene i lakomislene zabave, ako nema književnosti i umetnosti, a ima rijaliti formata, onda mi, zapravo, postajemo marionete, puke individue koje je lako demagoški pokretati za bilo koje ciljeve.

Na koji način umetnost i kultura mogu da obnove svoju javnu ulogu i postanu važne svojim savremenicima, ako u Srbiji devedeset odsto javnog prostora služi isključivo promociji populističke i demagoške vlasti?

– Danas je najveći izazov za književnost upravo u tome da mora da obnovi svoju socijalnu funkciju, da postavlja pitanja koja su bunt prema sistemu, jer, pisac, umetnik, intelektualac, po svojoj definiciji, morao bi da bude angažovan, da ima snagu i inspiraciju da se meša u javne politike, da postavlja kritička pitanja, i da govori o stvarima koje su važne i koje se tiču svih nas. Naravno da je jako teško da se izbore za tu situaciju, kada je broj prodržavnih medija u odnosu na nezavisne desetostruko veći, a u njima se, uglavnom, ne plasira čak ni informacija o stvaralaštvu mnogih umetnika, pa i onih najznačajnijih. I to je lako objasniti – da bi populizam mogao da opstane neophodno je da postoji jednoglasnost i jednoobraznost mišljenja u javnom prostoru, i zbog toga taj totalitarni, autoritarni pogled na svet neprestano mora da se obnavlja i ističe u medijima. Jer, ako nema jednoglasnosti, onda nema ni populizma, i zato sva druga mišljenja, na svaki način, moraju da budu odstranjena iz javnosti. Upravo zbog toga, umetnost i kultura danas imaju misiju da moraju da pronađu put kako da se izbore za dominantno mesto u javnom prostoru koje su nekada imale. Jer, društvo će biti bolje ako se suočava sa važnim idejama, a ne sa besmislenim sadržajima koji, zapravo, guše svaku vrstu kritičkog dijaloga, svaku vrstu razgovora, svaku vrstu slobodnog razmišljanja o temama koje nam moraju biti važne.

Šta se događa sa društvom u kojem se njegova intelektualna elita tako žestoko etiketira kao „unutrašnji neprijatelj“ države i naroda, što ova vlast kontinuirano čini već sedam godina?

– Za opstanak populizma neophodno je i da se označe neprijatelji, a to su uvek oni koji pripadaju nekoj vrsti elite, stručne, umetničke, naučne. Ako ta elita – koja se u Srbiji od strane vlasti danas tretira kao najveća uvreda, najveća psovka na našem jeziku – ima neka važna dela, onda joj se ta dela moraju oduzeti. Tako se za profesore na univerzitetu tvrdi da su nikakvi naučnici, za umetnike da njihova umetnost nije važna, da njihova dela niko ne čita, ili njihove bezvredne filmove i predstave niko ne gleda. Kako tu elitu čine ljudi koji nemaju nikakve druge resurse ili organizacije, vlast lako šalje poruku ogromnim masama stanovništa koje je obespravljeno, osiromašeno, diskvalifikovano i socijalno neuključeno, da se, zapravo, taj nepogrešivi vođa bori za njih protiv neke elite koja im je neprijatelj, i koja im je nešto oduzela. Tako zbog akademika, glumaca, pisaca, teoretičara, reditelja, novinara…, oni u stranim ili domaćim firmama imaju plate od dve stotine evra, nose pelene, nemaju pare za lekove, ili uopšte ne rade, i ne znam šta sve drugo. Naravno, sve je to suštinski jako opasno i pogubno za malo, siromašno društvo kao što je naše, koje nikada nije imalo neku bogatu ekonomiju, ili neku prosperitetnu politiku, ili globalnu inicijativu. Jedini talasi razvoja u našoj zemlji bili su kada se stvarala kritična masa odgovornih intelektualaca i promišljeno oblikovanih elita. Kad se elita odbaci, kad se proglasi za unutrašnje neprijatelje, za nešto što je dostojno prezrenja, a to sve čujemo svakoga dana i svakodnevno možemo prisustvovati tim obredima odbacivanja elite od strane vlasti, onda to, zapravo, znači da su se društvo, i oni koji upravljaju njime, potpuno odreklo ideje razvoja, da im razvoj nije potreban, i da im odgovara sadašnje stanje.

Zbog čega nam se čini da je devedesetih godina ipak postojao jedan duhovni ambijent koji je ljudima davao nadu, za razliku od ovog današnjeg, koji je bolesno ravnodušan?

– To jeste paradoksalno, ali nama su se devedesete godine vratile u kadrovskom smislu – ljudi koji sada vladaju nama, to su oni koji su ideološki, politički, duhovno, civilizacijski i vrednosno formirani na tim godinama, koji su učestvovali u tadašnjoj vlasti gotovo bez izuzetka, ili nasleđuju taj politički sistem vrednosti koji je bio dominantan tih godina. Ali, ono što su oni unapredili u odnosu na devedesete, dakle, izmenjen je kontekst, jeste to što nema ratova, i što su zadobili međunarodnu podršku. I ta međunarodna podrška koju su zadobili, zapravo čini političku depresiju balkanskih društava mnogo težom nego što je bila devedesetih godina. Devedesetih je bilo strašno, ali je bilo nade, a ona je poticala iz činjenice da je društvo bilo podeljeno, i da je postojao veliki broj ljudi koji je bio protiv političke vlasti koja je tada dominirala Srbijom i balkanskim postjugoslovenskim društvima. Sada, postoji autoritarni poredak koji se obnovio, mi klizimo u jednopartijski sistem, a mnogo je manje nezavisnih, slobodnih, profesionalnih medija nego što ih je bilo devedesetih godina.

Da li je nestanak slobodnih medija, na neki način, i posledica međunarodne „trgovine“?

– Ti mediji su nestajali, između ostalog, i zbog toga što više nemaju međunarodnu podršku, i što se, zapravo, promenio i evropski kontekst. Evropa je devedesetih insistirala na vrednostima, a sada insistira na pragmatizmu. I pošto je u ovom trenutku zatvoren taj horizont za nove evropske integracije, onda se balkanska društva nalaze u međuprostoru. Deluje nam, nažalost, i da je evropskim centrima moći lakše da se dogovaraju sa našim autoritarnim vladarima nego sa vibrantnim političkim zajednicama na Balkanu, sa demokratskim društvima. Jer, u demokratiji se razgovara, vi ne možete da obezbedite jednoglasnost i saglasnost za svaku stvar, a u autoritarnom poretku dovoljno vam je da se dogovorite sa vladarom – da ga ubedite ili da ga ucenite, kako vam je jednostavnije.

Kojim putem ide Srbija, ako imamo jednu potpuno paradoksalnu situaciju – dok vlast deklarativno pregovara za pristupanje Evropskoj uniji, ona se suštinski sve više udaljava od proevropskih vrednosti?

– Kod nas se poslednjih godina događa jedan proces koji smo mogli da vidimo u Turskoj. U dugim godinama pregovora Turske sa Evropskom unijom, ona joj se retorički približavala, sve do trenutka kada njen autoritarni vladar nije slomio opoziciju i zaveo svoju apsolutnu diktatorsku vlast. Taj paradoks – da se Turska dok je pregovarala sa EU od nje suštinski udaljavala, sada se događa i u Srbiji. Postoji, pogotovu od pre nekoliko meseci, neverovatno euforična i entuzijastička evropska retorika. Ali, kada suštinski pogledamo koji se zakoni donose, šta je na naslovnim stranama državnih tabloida, i kako se Amerika, Nemačka i zapadne zemlje svakodnevno označavaju kao naši neprijatelji i licemeri, jasno je da mi kao društvo postajemo sve dalji od Evrope i evropskih vrednosti nego što smo bili pre deset ili petnaest godina, i to sve govoreći o EU. Jer, ako nemate slobodne medije, ako nemate parlament koji se bavi osnovnim pitanjima društva, ako imate potpuno jednopartijski sistem u javnom prostoru, i što je najstrašnije, ako imate poistovećivanje javne službe i partijskog rada, onda na dnevnom nivou imate i to da, recimo, kulturne ustanove u Srbiji svoje programe rada saopštavaju u sedištima vladajuće partije. Tako nešto se nije događalo ni u vreme komunizma, kada je i formalno postojala jedna partija, i jedan nepogrešivi lider. I tada se, ipak, znalo šta je država, a šta je partija. Partija je dominirala, ali je država imala jednu vrstu autonomije u odnosu na partiju. Sada to ne postoji, Srbija je društvo u kojem su se pomešali partija i država.

Najezde skakavaca

– Glavni izvori manipulisanja vlasti su i stalna proizvodnja strahova – nekad su uzroci strahova unutrašnji, nekad spoljni neprijatelji, nekad ekonomska kriza, migranti, neki ljudi koji navodno dolaze ovde da nam upropaste taj divni svet u kojem mi živimo. Ali, kako god bilo, stalno se stvaraju neki neprijatelji, stalno se govori o nekim dramatičnim opasnostima, što svakodnevno gledamo na naslovnim stranama naših tabloida i prodržavnih medija, a jezik javne komunikacije je potpuno radikalizovan. U tom jeziku se stalno svedoči o nekim propastima – bilo da se najavljuju novi ratovi, govori o kupovini najsavremenijih oružja koje po pravilu kupuju zavađene zemlje, bilo da se govori o tome kako padaju hiljadugodišnje kiše, ili kako ćemo da postradamo od najezde skakavaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari