Iz dubine paralelne stvarnosti 1Foto: Goran Zlatković

Četvrtak, 18. novembar: Ponekad sama za sebe zapisujem ono što mislim ili što (mi) se događa.

Ovaj dnevnik sada je nešto drugačije.

Shvatam da mi je najvažniji zadatak da ne doprinesem opštem zatrpavanju koje vlada u javnom prostoru, da se pazim neodgovorno izgovorenih reči i toliko rasprostranjenog brbljanja, laprdanja i laganja.

Jer svega toga je nepodnošljivo mnogo.

Sa Bekom Vučo vodim razgovor o predstavi Balkan bordelo – u koprodukciji tri teatarske kuće: La Mama iz Njujorka, Ateljea 212 iz Beograda i Centra Ćendra iz Prištine.

Našle smo se u nekom od beogradskih kafića. Iako je obično sivo pre podne, radni je dan, muzika je neprimereno glasna a ne postiže efekat „razvedravanja“.

Zbog muzike svi gosti (moraju da) govore preglasno, puno je dima i, naravno, gotovo niko ne nosi masku.

Pošto nisam gledala predstavu o kojoj pričamo, interesuje me da čujem iscrpan i objektivan izveštaj.

I dobijam ga.

Paralelno mi se bude sećanja na Atelje od pre 65 godina – toliko se upravo navršilo od njegovog formiranja – i na prvu predstavu novootvorenog prostora sa 212 stolica na današnjem Trgu Nikole Pašića.

Naravno niko me nije vodio da gledam koncertno izvođenje Geteovog Fausta, ali se o tome govorilo u kući i to dobro pamtim.

Na početku je bio Gete, a ovog novembra Jeton Neziraj (na bazi Eshilove Orestije).

Predstava je na engleskom, sa glumcima i saradnicima koji dolaze iz SAD, Prištine, Beograda, Italije… Beograd nije izgubio kapacitet da bude svet.

Petak, 19. novembar

Postoji razlika između stresa izazvanog iznenadnim šokom i neprijatnosti koja je kontinuirana, svakodnevna, više puta ponovljena.

Ova druga se teže podnosi i ostavlja teže posledice.

Nakazna zidna slika koja se već mesecima nalazi na jednom vračarskom uglu, spada u te dugotrajne tinjajuće pritiske.

Prolaznici pokušavaju da je ne gledaju, ali je vide, probaju da je zaobiđu, a ona je ipak tu.

Slika je namenjena javnosti i zato je ona znak i simbol, simbol rata, zločina, međunarodne osude i sudske presude.

Kako se dogodilo da je u potpunom kolapsu političkog i obrazovnog faktora kod nekih (mnogih?) postala simbol herojstva, srpstva i podrške?

Tražim značenje višemesečnog opstanka zidne slike u trouglu između konfuzije, straha i poremećaja centra za reakciju kod velikog broja građana.

Čuvari slike – jer i oni su deo tog dijaboličnog performansa – uglavnom su poluodrasla muška deca.

Pored njih je ponekad i trenirani pas, jedan ili više njih.

A od pre nekoliko dana im svima zajedno pravi društvo i kojekakvo đubre: dve-tri raspadnute stolice, plastične posude sa ostacima hrane, najlon kese, boce sa dopola popijenom koka-kolom… sve isprevrtano tako da se čak i trotoar sve više pretvara u đubrište.

Nejaka, a u stvari prilično jaka muška deca, odrasla su udišući vazduh prepun indukovane i programirane mržnje.

Subota, 20. novembar

Pišem iz dubine svoje paralelne stvarnosti, ali ta stvarnost ne nosi znake navoda i potpuno je stvarna!

Samo je minijaturna.

U njoj nisam sama, ima tu ljudi, pameti, razgovora, znanja, ima knjiga, ima mnogo muzike…

Dok prolazim pored Teslinog muzeja u Krunskoj vidim red onih koji čekaju da uđu. Hoće ljudi u muzej.

I to je moja a ne ona druga stvarnost.

Kružim parkom i razgovaram sa svojom drugaricom iz osnovne škole Drinkom Gojković o Uve Jonzonu i njegovoj sjajnoj knjizi Svaki dan u godini i o tematu koji je ona priredila o ovom delu za novosadski časopis Polja.

Dok vodimo potpuno stvaran i okrepljujući razgovor, pored nas, na centranoj aleji parka, odvija se nečujno odmeravanje snaga za izbore koji će se održati za pet meseci.

S jedne strane je niz laganih, prenosivih panoa SNS-a za kojim stoje mlade devojke, slabo obučene za vetar koji duva.

S druge je gušća skupina članova ili pristalica Narodne stranke.

Ovi drugi deluju masovnije i brojnije.

To je samo trenutna slika. Između njih kao da se podigao zid od pleksiglasa.

Onaj razgovor sa Drinkom pomaže da sve izgleda kao zamrznuta slika, prolog nekog pozorišnog komada.

Nedelja, 21. novembar

Reči Pođite sa nama su moto ovogodišnjeg, devetog po redu festivala BUNT.

Danas počinje.

Pođite sa nama u drugu stvarnost.

Malo pomažem svom prijatelju Ljubiši Jovanoviću u tom zahtevnom ali divnom poslu.

Uspeo je da napravi sjajne programe i okupi izvanredne izvođače.

Toliko smo se zaželeli jedni drugih, muzike, razmene, mišljenja o muzici…

Mi u okviru profesije znamo koliko može skupo da nas košta ovaj dvogodišnji život u pandemijskoj izolaciji.

A onda, na otvaranju Marija Špengler Marković uzima svoju violinu i više od sata svira tri Bahove Sonate za violinu solo.

Ne sećam se da sam ikad u životu čula u Beogradu na podijumu da je neko načinio taj podvig.

Neko je možda svirao po stav, ali tri cele sonate zaredom, toga se niko ne seća.

Umetnica je tu sama, sa muzikom, sa četiri žice i sa nebom nad sobom koje predstavlja Bah sam. Bez ikoga i ičega da prikrije ma i najmanju grešku.

A takve greške večeras nije bilo.

Divan zvuk, čist ton, svaka fraza odsvirana do kraja njenog značenja.

Bravo, Marija, vičem u sebi, a moj paralelni svet odjekuje radošću.

Ponedeljak, 22. novembar

I drugo veče BUNT-a, u malom, intimnom muzičkom prostoru Legata Josipa Slavenskog počelo je Bahom (nikad ga nije mnogo!) Mladi Ivan Bašić i njegov kolega Dejan Sinadinović podelili su ovo pijanističko veče. Dva profila umetnika, dve individualne snage.

Slušam kako strasnom muziciranju ništa ne može nauditi pa i ostareli klavir sasvim mladalački sarađuje sa pijanistima.

Utorak, 23. novembar

Mlad čovek, gabaritan, cca 200 cm/120 kg, rekao mi je jutros u pekari da sam debil.

Zbog čega – zbog maske koju nosim ili zbog pitanja zašto je on ne nosi?

Prodavac u pekari se umešao, pozivao se na Ustav i zakon.

Pitam se potom šta je u stvari tu bio problem i shvatam: obojica su bili nesrazmerno ljuti.

Ovo se dešavalo na ulici.

Ali divljina je svuda oko nas.

Danima pratim lavinu koju je pokrenula rediteljka Alisa Stojanović.

Ispred ekipe predstave koju je režirala i s kojom je gostovala na festivalu u Brčkom rekla je da se povlači iz konkurencije za nagradu iz solidarnosti sa glumicom Danijelom Štajnfeld, odnosno zbog poziva Branislavu Lečiću da bude član žirija.

Oglasili su se i podržali taj stav mnogi teatarski radnici iz regiona – Kokan Mladenović, Ermin Bravo, Tena Štivičić, Dino Mustafić, više pozorišta, član žirija Almir Imširević, Rade Šerbedžija i još mnogi…

Posle dugo vremena vidim na delu solidarnost i to u okviru umetničke zajednice – one paralelne stvarnosti o kojoj sam govorila a koja je i te kako stvarnost.

Iz Brčkog, izgleda, svi odoše kućama osim člana žirija Lečića.

On ne vidi zašto bi. Uostalom, ceo koloplet zbivanja, pre i posle ovoga, on je na nekoj TV objašnjavao koristeći reči „ŠolakĐilas“ i, možda još odvratnije, „jevrejski lobi“.

Kako se tako lako ostane bez obraza?

Jedva stižem da pratim i druge vesti koje se sustižu, svakodnevni broj mrtvih od kovida 19 (mnoge poznajem), Vijetnamce i LingLong, Rio Tinto, eksplozije, saobraćajne nesreće, ali nekako mi je najteže pala slika sa groblja u Orlovači koje se širi, širi…

Sreda, 24. novembar

Sređujem misli i uspomene na Berka Popovića, kompozitora i teoretičara, mog profesora iz srednjoškolskih dana.

Na starim fotografijama se vidi kako se učenici i profesori škole Slavenski u godinama 1962-1965. vole i cene.

Danas prema svim tim ljudima osim poštovanja osećam i nešto nalik na nežnost.

Ne idealizujem, ali to su zaista bili ljudi pristojni, vredni, borbeni, pošteni, strogi i vrhunski stručni u svojim oblastima. Muzikološko društvo Srbije organizuje naučni skup – najvaljaniji oblik čuvanja bar dela kulturne istorije koja preti da potone.

Čeka me i onlajn proba sa kvartetom TAJJ iz Novog Sada koja će za neki dan svirati retrospektivno moja tri kvarteta.

Pre kratkog vremena bih se plašila ovakvog načina rada, ali sada, u ovoj novoj nenormalnosti, više ne. Znam da može, ili tačnije, da mora.

Četvrtak, 25. novembar, jutro

Sinoć kod Andrićevog venca Beograd se izgleda ponovo budi.

Jutros u štampi naslov: I poslednja predstava na 38. susretu pozorišta u Brčkom, Derviš i smrt banjalučkog Narodnog pozorišta Republike Srpske, odustala je od učešća u takmičarskom delu festivala.

Autorka je kompozitorka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari