Izabel ili "avet u predivu" 1

Roman „Izabel“ Feriduna Zaimoglua (prevela Maja Anastasijević, „Clio“, 2018), nemačkog pisca turskog porekla, predstavlja svojevrsnu, nenametljivu travestuju i ukrštaj motiva dvaju čuvenih, stilski brilijantnih i inovativnih modernističkih romana čiji je centralni lik žena – „Gospođe Dalovej“ Virdžinije Vulf i „Portreta jedne ledi“ Henrija DŽejmsa.

Kao i Klarisa Dalovej, i Izabel je, između ostalog, sredstvo čitanja i pisanja grada iz psihološki, klasno i rodno određene perspektive – ne međuratnog Londona, već savremenog Berlina. Neprestano u pokretu ili begu, Izabel čitaocu posreduje svedene ali oštre slike i atmosferu raznih četvrti Berlina i okoline, a pre svega onih delova grada u kojima obitavaju, druže se, vole, mrze, tuku i rade emigrantni, homoseksualci, travestiti, muške i ženske prostitutke, siromasi, beskućnici: mnoštvo scena i vrlo živih, dinamičnih i upečatljivih razgovora odigrava se na ulicama ili u lokalima, prihvatnim centrima i parkovima takvih marginalnih, zapuštenih, zvanično opasnih delova grada, dok je elitnom prijemu iz romana Vulfove ovde pandan žurka mondenskog slikara-boema organizovana na otvorenom (na jednom od tzv. brda od ruševina, koja su u Nemačkoj nastala posle „Drugog svetskog rata“).

Za razliku od svesti Klarise Dalovej, koja se više bavi sobom, svojim mislima, doživljajima i brojnim slučajno izazvanim ili prizvanim sećanjima, Izabelina svest više registruje, na momente gotovo mehanički, likove, prizore i dešavanja, telesne senzacije i afekte, kao da sebi ne sme da dozvoli samoudubljivanje, promišljanje, kontempliranje ili sećanje. To opiranje sećanju naročito se ističe odlaganjem objašnjenja za prepoznavanje do kojeg dolazi kad se Izabel suoči sa bratom svoje pokojne prijateljice.

Ipak, poneka „iščašena“, u datom kontekstu čudna rečenica i suspregnutost, sažetost, čak šturost prikaza, u kojima se glas pripovedača i glas Izabeline svesti često stapaju do nerazaznatljivosti, odaju napetost koju povremeno probiju reakcije u rasponu od frustriranosti do agresivnog besa.

Izabel je, naime, emigrantkinja bez stalnog, „normalnog“ zaposlenja, koju je, nakon višegodišnje veze, napustio bogati „dečko“, tako da je na početku romana zatičemo kako se iz luksuznog stana, ljuta i razočarana, seli u stančić na „Aleksanderplacu“. Do novca dolazi obavljajući čudne i, ma koliko se njeni poslodavci međusobno razlikovali, u suštini ponižavajuće poslove u kojima je angažovana kao puko telo. Obilazeći narodne kuhinje i druga mesta „milosrđa“, sakuplja hranu kojoj je istekao rok trajanja i iznošenu garderobu. Boreći se da očuva svoju nezavisnost, a naročito nezavisnost od muškaraca, u svetu koji bi da je ukalupi, da je smesti u neku, već određenu kategoriju (makar i neku s dna društvene lestvice), u čemu je nalik Izabel Arčer Henrija DŽejmsa, Zaimogluova Izabel se suočava, pre svega, sa porodicom, koja njen život vidi kao neuspeo, neostvaren, prazan i promašen u svojoj usamljenosti bez redovnih prihoda i potomstva: putovanje u zavičaj i sastanci sa potencijalnim, perspektivnim mladoženjama, koje joj je izabrala agilna, elokventna, vesela, zabavna, vrlo praktična, trezvena i otresita majka, predstavljaju komični odmak od zapadnoevropskog očaja, čiji deo su samoubistvo najbolje prijateljice, a zatim i ubistvo njene majke.

Za razliku od Klarise, čija veza sa ratnim iskustvima traumatizovanim vojnikom (Septimusom) u „Gospođi Dalovej“ ostaje posredna, simbolična i asocijativna, Izabel svog vojnika, Markusa, čija je trauma vezana za vojnu misiju na Kosovu, zaista upoznaje i sa njim stupa u komplikovanu, grčevitu i ambivalentnu ljubavnu vezu.

Ponašanje koje se konvencionalno smatra izrazom ludila ovde je, prvenstveno (jer je momenat neuračunljivosti prisutan u svakom liku), vezano za lik Helge, stare sakupljačice („beračice“) staklene ambalaže, koja i dalje preživljava poniženja i mučenja pretrpljena u mladosti na kraju „Drugog svetskog rata“, a koja u romanu, ubijajući nasilnika nad decom i ženama, dovodi do raspleta, omogućavajući razrešenje misterije o detetu samoubice i vojnika, kojom se Zaimoglu poslužio ne samo da bi motivisao zajedničku potragu Izabel i Markusa, koja vodi njihovom međusobnom upoznavanju i zbližavanju, i da bi konstruisao fabulu koja u roman, kao svojevrstan kaleidoskop društvenih i psiholoških anomalija i periferija, uvodi dinamičnost i ritam trilera, već i da bi tematizovao još jedan oblik nasilja karakterističan za savremeni zapadnoevropski svet, trgovinu decom.

Posebno važan detalj je Izabelin san o čitanju knjige, praćen osećajem da je buđenje, kao prekid snevanog uživanja u čitanju i knjizi, strašno, zbog čega joj momenti iznenadnih prisećanja na po jednu ili dve rečenice (a oni su deo scena tokom kojih je Izabel ugrožena, napadnuta, uplašena) pričinjavaju izuzetnu radost, čak sreću. Evo tih pet prosanjanih rečenica, koje sažimaju Izabelinu intimu i otkrivaju njenu, već spomenutu književnu genealogiju i žudnju za slobodom:

Ko padne preko ivice, mrtav je… Nanela je purpurni prah zumbula na vrat i pregibe laktova… Razbijene posude, groteskna muzika. Stajala je pored prozora s pogledom na brežuljak… Žena obasjana blistavom svetlošću izađe iz senke, blistala je na dnevnoj svetlosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari