Između genocida i korone 1Foto: EPA-EFE/ FEHIM DEMIR

Četvrtak, 2. jul: Vozim se dolinom Neretve od mora prema kopnu. Nekako je zavjerenički putovati na odmor i sa odmora u doba korone.

Peče nas i svrbi sunce i sol Jadrana. Na radiju posebna informacija kako se dijele vaučeri za pomoć turizmu Republike Srpske. Može se, između ostalog, odsjesti u višegradskom hotelu Vilina vlas.

Isti je to onaj hotel gdje je silovano oko 200 žena, gdje su braća Lukići imali posebne rituale silovanja prije ubijanja nedužnih Bošnjakinja. Dodajem gas. Da djeca ne primjete kako me je zvuk radija okupirao. Znam, ako promjenim stanicu, pitaće me zašto to radim. Pokvariću i ovaj odmor i ovu sol i ovo sunce Juga. Djeca nisu kriva. Na radiju, potpuno kontrasno počinje pjesma Na Lastovu Gin Coolera.

Petak, 3. jul

Razgovaram sa srednjoškolcima banjalučkim o koječemu. Pitam ih šta znaju o Srebrenici. Ćute. Jedan dugajlija mi reče, bolje da ćutimo, znamo šta pišeš, samo ćeš se uvrijediti. Pitam zašto, a znam odgovor. Kaže mi, sve je to namješteno, namontirano, tamo niko nije ubijen. Nema mrtvih. Ostali klimaju potvrdno glavama. Slažu se. Kažu rekli su im i u školi – i na časovima istorije i na časovima vjeronauke. Pitam mladiće, jesu li kad bili u Potočarima, jesu li vidjeli mezarje? Oni ne znaju šta je mezarje. Oni su djeca Banjaluke 2020. Oni žive u Šeheru, koji je postao Srpske Toplice, žive ne Mejdanu, koji je postao Obilićevo, žive u Budžaku, koji je postao Lazarevo… kultura i sjećanje razoreni su ne samo povijesno nego i semantički i semiotički.

Da li je sve, baš sve do korone?

Hodam nakon toga ulicama Banjaluke. Hoće li sve biti bolje kad nas ne bude, kad ne budemo živjeli na ovim prostorima? Da li je lijek bijeg i asimilacija u neke druge kulture? Neko je u moje ime i ime moga naroda napravio genocid, prekapa mrtve iz tercijarnih u kvartarne grobnice, pa seiri po istoriji. Dolazim kući. Znojim se u stanu. Klima se opet pokvarila, moram je zamijeniti. Lijen sam. Nemam šta pametnije reći, pa na polici nalazim knjigu prijedorskog pjesnika Darka Cvijetića. Na jednom mjestu kaže:

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine / Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca / Imaju već velike kćerke / Javili krajem godine da su joj identificirali / Brata u masovnoj / I ona pokopala nekoliko kostiju / Drugi puta sam je sreo 2005 / Opet joj našli brata / Pa su je zvali 2008 – u novonađenoj masovnoj / Još joj brata iskopali / Ove 2015. bila je mirna i puno starija / Našli ga opet, šapće i osvrće se / Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta? / Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? / A meni pun mezar“

Korona je spas!

Subota, 4. jul

Postavljam na tviter fotografiju spomenika <I>Borcu<I>, onom <I>Borcu<I> kojeg slavimo 4. jula. To je onaj legendarni <I>Poziv na ustanak<I> Vojina Bakića. Pored stavljam fotografiju Petera Handkea u bronzi, koji ovih dana treba da se zasija negdje u centru Banjaluke. Pitam, ko je borac čije mladosti? Ljudi odgovoraju. Kako ko.

Dan borca, hmm? To je više neprijatnost, više breme ovim čemernim prostorima na kojima se četnici i ustaše pominju otvorenih vokala i grleno, dok se partizani za dvije oktave niže smještaju u zvučnu ropotarnicu prošlosti.

Za šta se danas borimo? Protiv koga? Koji su nam to ideali? Imamo li ih? Ili rezignirano gledamo svijet. Obaramo oči pred Bakićevim <I>Borcem<I>.

Sve je do korone.

Nedelja, 5. jul

Čitam jutros pismo-kolumnu Jelene Bojić iz Loznice, koja je imala 15 godina kad se desio genocid u Srebrenici. U njemu između ostalog stoji i ovo:

„Zašto pominjem svoju istoriju? Pa, zato što je nemoguće da sam ja kao dete od 11 ili 14 godina znala ono što svi tvrde da nisu znali! Pa, kako je moguće da nisu znali šta su prevozili autobusi loznički i šabački kad sam to i ja znala?! Zar sam samo ja znala da Drinom plutaju leševi i da se pecaju delovi ljudskih tela? Pa, i ako ima neko ko nije znao, zar je mogao da ne čuje detonacije i rafale i ne oseti kako se tlo trese pod nogama? Nije moguće. Svi su znali i svi ćute“.

U tim godinama sam živeo u Vojvodini. Bio sam pubertetlija. Znam tačno da je postojao narativ o tamo nekim Balijama i „dobroj i poštenoj spskoj vojsci koja bani svoja ognjišta“. Kako je moguće da se četvrt vijeka poslije slabo ko sjeća ovoga? Kako je moguće da ljudi, moji vršnjaci sad već u četvrtoj deceniji života koji su odrastali uz mene u Beogradu ili Novom Sadu ne znaju ništa o događajima koji su markirali i njihovu mladost?

To sigurno nije do korone.

Emir Suljagić, prvi čovjek memorijalnog centra u Potočarima, napisao je, parafraziraću – da je jul najkraći mjesec u godini, ima samo 11 dana, poslije toga nastupa mrak. U srpskom nacionalnom korpusu, u vladajućim oligarhijama sa obje strane Drine, jul je ljetnji, festivalski mjesec u kojem je taj 11. dan rezervisan za prepucavanja na liniji izadjnici-patriote i ćutnju ono nešto malo časnih ljudi. Čast nije stvar korone. Možemo makar oćutati taj 11. jul.

Ponedeljak, 6. jul

Ne možemo oćutati ništa!

Evo, danas čitam, premijer entiteta Republika Srpska, Radovan Višković, kaže kako nekakve komisije za istraživanje stradanja Srba privode svoj posao kraju. Baš danas? Uoči obilježavanja godišnjice genocida? Očekivano, naravno, a opet jednako mučno.

To je ona morbidna postavka šta je sa našim žrtvama koja se koristi kao kontraargument, pa se onda mrtvi počnu tretirati kao pusti brojevi. Ništa niti manje, niti više od toga. I znam sad će krenuti, kojekave četničke fešte, čitanje biografija Ratka Mladića i Radovana Karadžića, okupljanja i ostale ujdurme, koje nište i onu uncu dostojanstva.

Busije se zauzimaju, postavka je tu, scenografija – tu. Negiranje može početi!

Utorak, 7. jul

Čitam kako je list Danas antisrpski. Čitam da je i vladika Grigorije optužen za <I>antisrpsko djelovanje. Potips, Srpska pravoslavna crkva. Ova od razuma odmetnuta nevladina organizacija, povampirena protiv svakog realnog čovjeka, prebacuje vladiki što izjavljuje kako treba graditi bolnice, a ne hramove. Jer su bolnice potrebnije. A Danas je kriv što je živ i što prenosi prenosi istinu. Tipično.

Malo mi se gadi sve to, pa pročitam kako je Vučić uveo policijski čas u Beogradu. Izbori prošli, zahuktavanje sve sa derbijem i 20 hiljada navijača, sa Noletovim lajfstajl turnirom, sa proslavom pobjede SNS prošlo, može policijski-korona-tajm? Može.

Muka mi je i od mojih predviđanja, muka mi je i od te bahate hrišćanske državne, a nevladine organizacije i od Velikog vođe, koji kara ovaj narod ponajbolje od svih u povijesti, a nije da nije bilo i drugih prangijaša.

Žena mi je po nesreći naveče dobila napad bubrežnog kamenca, pa taj eksperiment zvani Srbija 2020. gledam pored geografske i sa emotivne distance. Ne mogu reći da mi nije žao svih tih divnih ljudi. A opet…

Sreda, 8. jul

Gledam noćas proteste u Srbiji. Narod, ulice, nasilje. Policija u civilima mladi ljude. Bože, sve je isto, a ništa isto nije. Hoće li pasti? Teško.

Žena se previja pored mene u bolovima. Kamenac se pokrenuo. Mogao bih uzeti neke njene hemije protiv bolova. To bi bilo dobro. Opet gledam TV, čitam tvitove. Ko su demostranti? Ima tu svega. Ali im je svima dok… dozlogrdilo.

Za dva dana će komemoracija u Potočarima. Hoće li se iko od ovih ljudi sa obje strane beogradskih barikada oglasiti. Hoće li se postaviti? Dati izjavu i pokazati stav glede Srebrenice i genocida? Možda to sad nije pravo pitanje. A možda je najpravije.

Četvrtak, 9. jul

Djevojčica sa lanetom na putu Marša mira prema Potočarima. Možda najvažnina fotografija i prije samog ukopa. To je prva reakcija. Druga je, treba li djecu fotografisati, pa vezati za ovaj, najtragičniji momenat moje Bosne i Hercegovine? Nadam da da su joj roditelji dali pristanak.

Patetičan jesam, no svejedno, nekako mislim da ima nade. Makar za ljude na terenu. Za one koji hodaju zbog svojih pobijenih u genocidu i za njihove susjede. Sve preko i mimo toga je pusta tlapnja.

Autor je bosanskohercegovački profesor filozofije, kolumnista i novinar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari