Izveštavanje o doživljenom 1

Imam nameru da izveštavam samo o onome što sam lično doživeo, rečenica je koju Herman Nojbaher, visoki zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova Trećeg Rajha više puta ponavlja u svojim memoarima pod naslovom Specijalni zadatak Balkan.

Kao naročiti izaslanik Adolfa Hitlera za Jugoistok koji je najvećim delom bio pod okupacijom Nemačke (među balkanskim državama u kojima je tokom Drugog svetskog rata bio aktivan, Srbija, Crna Gora i Grčka spadale su u okupirane zemlje, a onaj ko govori da su Rumunija i Bugarska bile okupirane, taj drsko laže, zabeležiće), memoare je počeo da piše 1953, i vrlo brzo ih objavio, da bi već drugo, popravljeno izdanje bilo štampano četiri godine kasnije.

Od tada je knjiga u originalu doživela i treće izdanje, a u prevodu na srpski obnavljana je, takođe, tri puta!

U prevodu Nikole Živkovića sa nemačkog jezika prvo ju je objavio Službeni list SCG (Beograd, 2004), zatim je 2008. drugo izdanje štampala beogradska izdavačka kuća More, a nedavno je treće izdanje objavio beogradski NNK Internacional. Sve ove brojke pokazuju do koje mere su Nojbaherovi memoari zanimljivi i ovdašnjim čitaocima, i svetu, jer iz prve ruke svedoče o istoriji tog vremena.

Herman Nojbaher (1893-1960) bio je ekonomski ekspert kada se, u svojoj četvrtoj deceniji, priključio ilegalnoj Nacističkoj stranci i zakoračio u politiku. Na Jugoistok (Balkan) je poslat 1940. gde je ostao do 1945, kao specijalni Hitlerov izaslanik. Bio je opunomoćeni ministar pri Vojnom zapovedništvu u Srbiji od 1943.

U Nirnberškom procesu svedočio je 1946, posle čega su ga saveznici poslali u Jugoslaviju da bude svedok na suđenju Draži Mihailoviću; odmah je uhapšen i osuđen na 20 godina prisilnog rada, od čega je u zatvoru proveo sedam, i zbog bolesti pušten.

Nojbaher se potom bavio građevinskim preduzetništvom dok 1954. nije dobio, kako sam kaže, primamljivu ponudu da bude savetnik cara Haila Selasija.

Iz tog vremena izdvaja događaj iz 1955, svečani prijem u carskoj palati u Adis Abebi, kad su se gosti, najviši dostojanstvenici i inostrane diplomate, u špaliru klanjali caru Etiopije i njegovom gostu u čije je ime prijem priređen: maršalu Jugoslavije Titu. Ako slučaj nije komedijant, onda ovo jeste prvorazredna komedija od slučaja.

Nojbaherovi memoari imaju nekoliko poglavlja, već prema službi u zemljama Balkana: Rumunija, Bugarska, Grčka, Albanija i Jugoslavija. Svestan da za čoveka iz Srednje Evrope Balkan nije lako razumljiv, on potanko opisuje najvažnija zbivanja kojima je i svedočio, i u njima učestvovao.

Beograd je bio sav u ruševinama kad je stigao u njega, sa zadatkom da se na Balkanu objedini komandna struktura. Zato je često Hitleru prenosio svoja mišljenja i predloge, sa kojima se ovaj nije uvek slagao; u sećanjima tvrdi da se „zaista uporno borio da dođe do promene nemačke politike u odnosu prema Srbima. Srbi su postali divljač za odstrel, svako je mogao da ih nekažnjeno progoni i ubija. Pritisak hrvatskih i bugarskih suseda na Srbe od samog početka je predstavljao težak balast i prepreku mojoj misiji u Srbiji“.

I baš govoreći o tim pritiscima, autor Specijalnog zadatka piše o teškom položaju Srba u NDH, o čemu je podnosio izveštaje Hitleru: „Recept za pravoslavne, koji je primenio ustaški vođa, predsednik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre! Poslednja tačka programa bila je i sprovedena u delo“, kaže Nojbaher i dodaje da je na osnovu izveštaja koji su stigli do njega procenio da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750.000.

Svedočeći o reakciji Hitlera, zatim piše: „Kad sam, po ko zna koji put, u Glavnom štabu stavio na dnevni red izveštaj o istinski užasnim stvarima koje se odvijaju u Hrvatskoj, Hitler mi je ovako odgovorio: ‘I ja sam poglavniku kazao da nije moguće samo tako iskoreniti tu manjinu, jer je ona, jednostavno, prevelika!'“

Nojbaher je borbu protiv proganjanja Srba u ustaškoj Hrvatskoj počeo već u avgustu 1943, kad je bio kod Ribentropa i Hitlera. Zbog tog otvorenog stava protiv režima u Hrvatskoj, za koji se znalo i u Zagrebu, brzo je nazvan hrvatskim državnim neprijateljem broj jedan.

U delu memoara koji se odnosi na Jugoslaviju, autor dosta prostora posvećuje Milanu Nediću, LJotiću i Draži Mihailoviću, ali i Josipu Brozu Titu, i partizanima. Primetan je njegov trud da se ne opredeljuje ni za jednu stranu, a da pritom ne negira svoje zasluge u ekstremnim situacijama kakve su bile one kad su zahvaljujući njegovoj intervenciji, nekada i ponegde, sprečene represivne mere prema nevinom srpskom stanovištvu zbog toga što su partizani ubijali nemačke vojnike.

Na današnjim je istoričarima da kažu poslednju reč o Nojbaherovim memoarima koji vrve od podataka, a to sugeriše i obimni predgovor dr Koste Nikolića. Sećanja specijalnog izaslanika za Balkan „ubedljivo razbijaju crno-bele predstave o tragičnim događajima iz perioda Drugog svetskog rata, u prvom redu stereotipna znanja o složenim i komplikovanim procesima koji su se ticali odnosa Nemaca a i četnika sa jedne strane, i odnosa Zapada prema oba pokreta otpora u Jugoslaviji, sa druge strane“. Tri izdanja knjige pokazala su veliko interesovanje čitalaca. Očekuje se reč i drugih istoričara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari