Javno dobro koje država treba da štiti

Prije tri nedjelje je privredna redakcija tjednika „Die Zeit“ preplašila svoje čitatelje naslovom „Ide li četvrta sila pod čekić?“. Povod je bio alarmirajuća vijest da „Süddeutsche Zeitung“ plovi u pravcu neizvjesne ekonomske sudbine. Većina akcionara želi se odvojiti od ovih novina. Ako bi došlo do aukcije, mogla bi jedna od dvije najbolje nadregionalne dnevne novine u Njemačkoj pasti u ruke financijskih investitora, burzovno orijentiranih koncerna ili velikih medijskih poduzeća. Drugi će kazati: business as usual. Šta je alarmirajuće u okolnosti da vlasnici koriste svoje pravo da prodaju dijelove poduzeća, posve svejedno iz kojeg motiva?
Udarne vijesti iz američke novinske branše potvrđuju ovaj trend. Tako je „Boston Globe“, jedna od malobrojnih lijevo-liberalnih novina u SAD, morao odustati od svih dopisnika iz inozemstva, dok borbene krstarice nadregionalnog tiska – kakvi su „Washington Post“ ili „New York Times“ – strahuju od preuzimanja od strane koncerna ili fondova, koji zahtjevne medije žele „sanirati“ neprimjerenim predstavama o profitima; kod lista „Los Angeles Times“ je preuzimanje već zaključena stvar.
Prošle nedjelje se u tjedniku „Die Zeit“ govorilo i o „Borbi financijskih menagera Wall Streeta protivu medija u SAD“. Šta se krije iza takvih naslova? Očigledno, strahovanje da tržišta, na kojima bi se nacionalna medijska poduzeća danas morala potvrditi, nisu dorasla duploj funkciji – koju je kvalitetni tisak ispunjavao do sada – zadovoljiti potražnju za informacijom i obrazovanjem i u dovoljnoj mjeri zadovoljiti poriv za dobicima.
Ali, nisu li visoki profiti potvrda za to da „zdravo umanjena“ novinska poduzeća bolje zadovoljavaju želje njihovih konzumenata? Ne skrivaju li neodređeni pojmovi kao što su „profesionalno“, „zahtijevno“ i „seriozno“ samo starateljstvo nad odraslim konzumentima, koji znaju šta žele? Smiju li novine osporavati pod krinkom „kvalitete“ slobodu izbora svojih čitatelja? Smiju li se čitatelji siliti na hladan izvještaj umjesto infotainmenta, na stručne komentare i obzirne argumente umjesto susretljivih inscenacija događaja i ličnosti? U ovim pitanjima skriveni prigovor oslanja se, bez daljnjega, na kontroverzno mišljenje da mušterija samostalno odlučuje prema vlastitim sklonostima. Ova požutjela mudrost iz školskih knjiga, međutim, vodi sa sigurnošću u zabludu, obzirom na poseban karakter robe kakva je „kulturna i politička komunikacija“. Jer, ova roba stavlja na kušnju sklonosti njenih primatelja i istovremeno ih transformira.
Čitatelji, slušatelji i gledatelji daju se voditi – ako koriste medije – različitim sklonostima. Oni se žele zabaviti ili opustiti, informirati o temama i postupcima ili sudjelovati u javnim diskusijama. Ali, čim se upuste, na primjer, u kulturološke ili političke programe, odluče da prime Hegelov hvaljeni „realistični jutarnji blagoslov“ dnevne novinske lektire, izlažu se – u izvjesnoj mjeri auto-paternalističkom – procesu učenja, s neizvjesnim ishodom. Tijekom takve lektire mogu se obrazovati nove sklonosti, uvjerenja i pogledi na svijet. Meta-sklonost (Metapräferenz), kojom je jedna takva lektira motivirana, usmjerava se tada na one dobre strane koje se ogledaju u osobnom samorazumijevanju nezavisnog žurnalizma i utemeljuju ugled kvalitetnih novina.
Spor o naročitom karakteru robe kakvo su obrazovanje i informacija podsjeća na slogan koji je svojevremeno, u vrijeme uvođenja televizije u SAD, bio popularan – ovaj je medijum, također, samo „toaster sa slikama“. Mislilo se, utješno, da se proizvodnja i potrošnja televizijskih programa može prepustiti isključivo tržištu. Od tada medijska poduzeća proizvode programe za gledatelje i prodaju „ressourcen pažnje“ svoje publike davateljima promidžbenih naloga.
Ovaj organizacioni princip je nanio ogromne političko-kulturološke štete tamo gdje je uveden bez ograničenja. Njemački „dualni“ televizijski sustav je pokušaj ograničenja takve štete. U medijskim zakonima saveznih pokrajina, unisonim presudama Saveznog ustavnog suda i programskim statutima javno-pravnih ustanova ogleda se shvatanje da elektronski masovni mediji ne trebaju samo zadovoljiti lako komercijalizirane, zabavne potrebe i služiti opuštanju potrošača.
Slušatelji ili gledatelji nisu samo konzumenti, dakle sudionici tržišta, nego istovremeno i građani s pravom na sudjelovanje u kulturnom životu, opažanju političkih dešavanja i u formiranju javnog mnijenja. Na osnovu ovog pravnog razumijevanja ne smiju programi, koji osiguravaju odgovarajuću „temeljnu opskrbu“ stanovništva, biti ovisnim od promidžbene učinkovitosti i sponzorske podrške.
Dakako, isto tako politički utvrđeni iznos „pretplate“, iz koje se kod nas financira „temeljna opskrba“, ne smije biti ovisan od pokrajinske budžetske situacije ili od konjunkturalnog razvoja. Potvrdu ovog argumenta su javne rtv-ustanove uspjele dobiti i na Saveznom ustavnom sudu u postupku protivu vlada njemačkih pokrajina. Ovaj javno-pravni rezervat može biti lijep i dobar za ulogu elektronskih medija. Ali, može li u datom slučaju biti uzor i za organizacionu formu „serioznih“ novina i magazina, kakvi su „Süddeutsche“ ili „FAZ“, „Die Zeit“ ili „Spiegel“, pa, možda, čak, i za vrlo zahtjevne mjesečnike?
U svezi ovoga je od posebnog interesa pomenuti jedan rezultat komunikaciono-znanstvenih studija. Naime, kvalitetne novine igraju u oblasti političke komunikacije – dakle, u najmanju ruku za čitatelja kao građanina – ulogu „vodećih medija“. I radio i televizija i ostali mediji su u njihovom političkom izvještavanju i komentiranju u najvećoj mjeri ovisni od tema i priloga koje im posuđuje „rezonirajuća“ publicistika. Uzmimo za primjer da neke od ovih redakcija dospiju pod pritisak financijskih investitora, koji planiraju brze profite u neprimjereno kratkom vremenu. Ako bi tada reorganizacija i uštede u samoj jezgri ugrožavale uobičajene žurnalističke standarde, bila bi time pogođena u srž i politička javnost. Jer, javna komunikacija bi ispaštala na diskursivnoj vitalnosti bez dotoka informacija, koje se imaju zahvaliti iscrpnim istraživanjima, kao i bez oživljavanja diskursa putem argumenata, koji ne počivaju baš na besplatnoj expertizi. Bez njih ne bi mogla javnost pružiti otpor populističkim tendencijama i ne bi više mogla ispuniti funkciju koju mora ispuniti u okvirima demokratske pravne države.
Živimo u pluralnom društvu. Postupak donošenja demokratskih odluka može razvijati uvjerljivu snagu povezivanja svih građana – iznad dubokih suprotnosti njihovih pogleda na svijet – samo tako dugo dok je za takvo što dostatna kombinacija dva zahtjeva. Mora biti povezljiva inkluzija, dakle ravnopravno sudjelovanje svih građana, sa uvjetom jednog ili manjeg broja diskursivno iznijetih sukoba mišljenja. Jer, tek oslobađajuće razmirice opravdavaju slutnju da demokratski postupak na dugu stazu omogućuje više ili manje razumne rezultate. Demokratsko formiranje mnijenja ima epistemološku dimenziju, jer se pri tomu radi i o kritici pogrešnih tvrdnji i vrednovanja. U tomu upravo i sudjeluje diskursivno vitalna javnost.
To se može intuitivno pojasniti razlikom koja postoji između konkurirajućeg „javnog mnijenja“ i objavljivanja demoskopski prikupljenih mišljenja. Javna, putem diskusije i polemike proizvedena mišljenja su – pri svoj disonanci – već izfiltrirana putem udarnih informacija i argumenata, dok demoskopija u izvjesnoj mjeri samo opoziva latentna mišljenja u njihovom sirovom i mirnom stanju.
Naravno, divlje komunikacijske pritoke javnosti, kojom vladaju mediji, ne dozvoljavaju vrstu regularnih diskusija ili, čak, savjetovanja, kakve se vode na sudovima ili u parlamentarnim odborima. To i nije neophodno, jer politička javnost predstavlja samo međusvezu. Ona posreduje između institucionaliziranih diskursa i pregovora u državnim arenama, na jednoj, te epizodskih i neformalnih svakodnevnih razgovora potencijalnih birača, na drugoj strani. Javnost pruža demokratskoj legitimaciji državnog djelovanja doprinos tako što izabire politički odlučujuće relevantne predmete, problemski ih prerađuje i uvezuje sa više ili manje informiranim i utemeljenim izjavama konkurirajućeg javnog mnijenja. Na ovaj način javna komunikacija razvija u formiranju mišljenja i volje građana stimulirajuću, i u isto vrijeme, orijentirajuću snagu, te istodobno prisiljava politički sustav na transparentnost i prilagođavanje. Bez novinskih impulsa, orijentiranih na formiranje mnijenja, naravno onih novina koje pouzdano informiraju i pažljivo komentiraju, javnost ne može više iznijeti ovu energiju.
Kada se radi o plinu, elektricitetu ili vodi, tada je država obvezna da osigura snabdijevanje stanovništva energijom. Ne bi li trebala isto tako biti obveznom i kada se radi o jednoj drugoj vrsti „energije“, bez čijeg dotoka nastupaju smetnje, koje oštećuju i samu demokratsku državu? Nije „greška u sustavu“ ako država pokuša štititi u pojedinačnim slučajevima javno dobro kakav je kvalitetni tisak. Samo je pragmatično pitanje – kako to što bolje činiti? Hesenska pokrajinska vlada je svojevremeno pomogla, i to kreditom „Frankfurter Rundschau“, ali bez uspjeha. Jednokratne subvencije su samo jedno od sredstava. Drugi putovi su zadužbinski modeli, s javnim sudjelovanjem, ili poreske olakšice vlasničkim familijama u ovoj branši. Nijedan od ovih eksperimenata, kojih je već drugdje bilo, nije bez posljedičnih problema. Ali se, prije svega, treba navići na samu pomisao subvencioniranja novina i časopisa.
Iz historijskog kuta posmatrano ima nešto u sebi kontra-intuitivno i sama predstava o tomu da se tržištu novinskih proizvoda navuku uzde. Tržište je nekoć oformilo scenu na kojoj su se mogle emancipirati subverzivne misli od državnog ugnjetavanja. Ali, tržište može ovu funkciju samo tako dugo ispunjavati dok ekonomske zakonitosti ne prodru u pore kulturnih i političkih sadržaja, koji se šire putem tržišta. I danas kao i prije je Adornova kritika industrije kulture sama srž problema. Negodovanje je neminovno, jer demokracija sebi ne može dozvoliti zakazivanje tržišta u ovom sektoru.