Kad filozof povuče đavola za rep 1

Nevolje s đavolom su goleme; posredno ili neposredan, u manjoj ili većoj meri one su ophrvavale mnoge, i obične ljude i velike umove.

I to od najranijih vremena i gotovo na svim znanim prostorima i kulturama. Razlozi su mnogi a dominantan je uporno ukrštanje dobra i zla, lepog i ružnog, svetlosti i tame te, konačno, možda i najvažnije, života i smrti. Izvori iz kojih izvire ideja o đavolu, nepresušni su i stalno su produbljivani. Uporedo su nastajala i širila se nova saznanja o ovom fenomenu praćena predrasudama i nerazumevanjima, ali i trezvenim uvidima prožetim kritičkim rasuđivanjima o čemu svedoči i knjiga „Tragovi đavoljih kopita“ Zorana Arsovića, mladog banjalučkog filozofa, objavljena 2017. u banjalučkom „Centu za srpske studije“. Knjiga je još jedno podsećanje na nerazmrsive meandre koje ova tema stvara na ulasku u novo doba u kojem nastaju i kristališu se nova iskustva i mnoge ljudske nevolje i u kojem se iz dana u dan gubi orijentacija kako individualna tako i kolektivna.

Tema đavola mu je najvećim delom povod da kritički prodre u pojavni svet mikroskopski ispitujući korene vidljivih i skrivenih deformiteta kako u mišljenju tako i u ponašanju savremenog čoveka, za smislom i spasom njegove ugrožene egzistencije, njegovog integriteta i identiteta. Ta poremećenost čovekove biti udaljuje ga i od sebe i od okolnog sveta i sabija u tesnac simulakruma. „Moderan čovjek“, upozorava Arsović, „koji se dugo prsio svojom sposobnošću za istinu (posredstvom vlastitih razumskih proračuna), danas virtuozno demonstrira da uopšte nije shvatao, a kamoli razumijevao bilo šta od svog položaja. Sa istinama koje mu ne donose korist više i ne umije da „stoji““. Dakle, postavlja se pitanje učinka filozofije i filozofa kao njenog promotora ali ne i onoga što stoji čoveku na raspolaganju kod rešavanja i prevazilaženja najsloženijih dilema i nedoumica. Konačno, i ono najupitnije, kako filozofija danas može ne samo da prepozna zlo nego da u njega zabode glogov kolac i konačno dođe glave đavolu i onemogući svaku njegovu provokaciju.

Arsovićev najčvršći oslonac je „naoružan“ ne samo platonovskim nego i postplatonovskim i predplatonovskim, naročito sokratovskim filozofskim iskustvom iz kojeg crpi moralni supstrat u kojem dvojstvo dobro i lepo preovlađuje nad dvojstvom dobra i zla, što ne znači da se u prvom slučaju ne nazire trag đavoljih kopita o čemu na fascinantan način govori homerovski doživljaj lepote u kojoj je svom silinom suprotstavljeno apolonijsko i dionizijsko sa svojim razarajućim moćima. Tu su u đavolji zagrljaj spregnute ljubavi i mržnja, srdžba i dobrohotnost, dobro i zlo, što ne mogu pojedinačno razmrsiti ni filozofija ni poezija, nego samo jedinstveni diskurs koji u sebi sadrži neslućenu moć pronalaženja i nadilaženja egzistencijalnih i u dubini nataloženih slojeva i da ih predstavi pomoću jezika; ali oplemenjenog i potpomognutog pismom čime se stvara prostor za „umjetnost kao mjesto susreta božanskog i đavolskog“, kaže Arsović, stvaralačkog i destruktivnog, života i smrti. Ali i to stvaralačko oličeno u pismu, u pisanju, nosi u sebi najraznovrsnija opterećenja za koja su čovekova pleća preslaba. A najveći teret predstavlja umešanost đavolje rabote koja mrsi konce unapred smišljenom projektu.

Đavo ima višestruku prirodu i svaka od njih poseduje veliku moć prilagođavanja, pristajanja uz nešto i drugačije koje se uvek vraća na isto. To je svojevrsno vrćenje u krug, „circulus vitiosus“, ponavljanje. To je istovremeno i svojevrsna mimikrija koja prikriva đavolju inteligenciju, zapravo to je sposobnost pronicanja u ono tekuće i stavljanje pod svoju kontrolu svega što teži objektivnosti i što omogućava čoveku da slobodno promišlja, sudi i zaključuje. On će prihvatiti i veru, jer je inteligentan, ali će je uvek okretati u svoju korist, što će ga učiniti koristoljubivim. Jezik koji je prilagodio poklonicima gubi održivu supstancu i razliva se u novogovor koji završava u nerazumljivosti. Više nema pokretačku snagu i vraća se kao bumerang svlačeći sloj po sloj đavolje odežde. To je pad đavola, ali ne i nestanak one energije koja, umanjena i pritajena, čeka povoljan trenutak za njegovo vaskrsavanje. Nije li time, pita se Arsović, čovek lišen vere i nade u istinu pritisnutu kamenom na kojem đavo sedi.

Način na koji Arsović proniče u đavolju suštinu otkriva pouzdanog hermeneutičara koji, oslanjajući se na iskustva mnogih mislilaca, naročito savremenih platoničarske provinijencije, stvara sopstveni filozofski diskurs, široko otvorenih vrata za drugačije interpretacije i sudove. Svoja uverenja i stavove ne ostavlja polovičnim i nedorečenim, ne povlađuje ni stvarnim ni izmišljenim autoritetima. Ne bežeći od aktuelnosti Arsović se izdiže iznad nje pronalazeći u njoj tačke oslonca koje mu omogućavaju da sagleda slojeve u kojima je kondenzovana pritajena energija kao pokretačka snaga novih tokova koji neće izvršiti dekonstrukciju nego destrukciju i prokrčiti put drugim i drugačijim saznanjima. Time se ne stvara novi čovek, izdignut iznad realiteta u kojem je neizostavno i Bog ukorenjen kao „uslov moderne ideje autonomiji“; i ne samo njene ideje nego modernosti same. Na mesto odstranjenog Boga ne bi mogao niko drugi doći do čovek koji bi se time obogotvorio što bi za njega predstavljalo novu napetost jer bi se našao licem u lice s đavolom, zapravo s nepredvidljivom količinom novonastalog zla. Otuda se autor pita da li smo i mi, sa svim svojim frustracijama, na tragu đavoljih kopita, nemoćni da im umaknemo. On se smeši i uverava se ne u istine koje nas muče i pritiskaju, nego u one buduće koje su bez aure otežavajućih okolnosti i koje su sve dalje što im se više približavamo te time više zavode i omamljuju. Upravo takvo stanje je najpovoljnije da nas „davi klovn koji glumata da je Bog“ uvlačeći nas u banalnost i tako postaje „glasnik Ničega“.

Kao prevejani šarlatan đavo se stalno presvlači izbegavajući neposredne susrete i obračune. Dok je okružen odbrambenim redovima oseća se sigurnim, ali premire od straha kada mu se istina vraća bumerangom. U tim trenucima se prekida veza s odbrambenim redovima i đavola obuzima egzistencijalni strah. Tada on pokazuje pravo lice dajući carstvo za konja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari