Ni kriv ni dužan, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Zdravko Ponoš našao se u unakrsnoj vatri vodećih političkih stranaka, dakle i u epicentru domaće medijske produkcije. U poslednjih desetak dana, domaći mediji su o Ponošu i povodom Ponoša (a OVOJSCI i odbrani) ispisali i izgovorili gomile reči.

Ni kriv ni dužan, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Zdravko Ponoš našao se u unakrsnoj vatri vodećih političkih stranaka, dakle i u epicentru domaće medijske produkcije. U poslednjih desetak dana, domaći mediji su o Ponošu i povodom Ponoša (a OVOJSCI i odbrani) ispisali i izgovorili gomile reči. Između najrazličitijih teorija o motivima zahteva da se smeni general Ponoš u opticaju je i teza koja kaže da Srbija preko Ponoševe smene, a valjda vizavi Kosova ponovo „zvecka oružjem“!
Ta tvrdnja ne stoji na realnoj podlozi. Prvo, zato što je Srbija (istina, u sastavu neke od propalih Jugoslavija) skoro dve pune decenije (1981-1999) tenkovima disciplinovala Kosovo, pa se to pokazalo ne samo kontraproduktivnim nego i opasnim, a gde bi sada da „zvecka oružjem“ kad i nema „su čim pred Miloša“. Drugo, sve kad bi se neka suluda vlast (nažalost, izgleda da baš takve veoma uspevaju na ovom tlu) još jedared i odlučila na ratni sunovrat, ne bi joj dozvolile međunarodne snage. I treće, teško je verovati da bi Srbija danas ikakvom kvazipatriotskom retorikom, niti bilo kakvom prinudom mobilisala više od neku desetinu hiljada avanturista i očajnika.
Neki ovdašnji vojni analitičari tvrde da je, između ostalog, i mesto načelnika Generalštaba bilo predmet „stranačke trgovine“ u razgovorima o raspodeli političke moći između lidera dveju najjačih stranaka tzv. demoktratskog bloka, Borisa Tadića i Vojislava Koštunice. I još: u tim se analizama baš naglašava da je Ponoš „Tadićev čovek“, koja činjenica, čini se, dodatno raspaljuje političke strasti. Međutim, predsednik Srbije Boris Tadić je pre neki dan izjavio da sa Koštunicom nije vodio nikakve razgovore u čijem bi fokusu bila i funkcija načelnika Generalštaba, ali da ako se otvori i ta tema, on će „insistirati da na čelu Generalštaba ostane Zdravko Ponoš“. No, ni na toj se ravni ne nalazi bazična motivacija onih koji odavno uzbunjuju javnost hitnjom za Ponoševom smenom. Trgovina između vrha Demokratske stranke i prvaka „narodnjačke koalicije“ (sad svejedno, stvarna ili tobožnja) u čijem su se središtu našla tzv. ministarstva sile (vojska, policija, tajne službe) samo je površinska manifestacija jednog složenijeg, dubinskog (a bogme, i dubioznog!) procesa.
Uprošćeno rečeno, motivi baražne paljbe po Ponošu su u onome što on, kao načelnik Generalštaba i vođa reformskog tima u Vojsci, radi! A to što on, po svemu sudeći, veoma uspešno radi, ne odgovara onima koji eksplicitno, dakle otvoreno zahtevaju da Ponoš pod hitno bude smenjen. (Reč je o srpskim radikalima. Tomislav Nikolić je tu skoro pred TV kamerama izjavio da bi bio spreman da podrži čak i vladu tzv. demokratskog bloka pod uslovom da se ono „američko dete“ skloni sa mesta načelnika Generalštaba!) Zatim, ne odgovara ni onima koji svoj zahtev za smenu Ponoša prekrivaju političkom mimikrijom. (To je taktika vrha DSS.) Najposle, i naročito ne odgovara onim centrima moći koji iz duboke pozadine diktiraju političke poteze vladajućoj nomenklaturi.
Ključno pitanje ove tugaljive priče glasi: želi li ova vladajuća garnitura, pre svih izvršna vlast sa Koštunicom na čelu, želi li, dakle, ona istinski u Evropu? Ima više dokaza za negativan odgovor na ovo pitanje, a najupečatljiviji je to što je Ratko Mladić sve dalje od Haga (pri čemu su veoma male šanse da će mu se ikada igde suditi, osim pred Bogom)!
Da tako nije, onda bi Srbija čvrsto stajala na reformskom putu evroatlantskih integracija, sa jasnom konsenzualno usvojenom političkom strategijom u kojoj bi istaknuto mesto dobila i reforma sektora bezbednosti, što će reći i reforma sistema odbrane i oružanih snaga. Da tako nije, onda bi država Srbija već odavno imala jasno definisan generalni plan preobrazbe (dakako, definisan po standardima modernog i stabilnog demokratskog društva) ne samo svoje Vojske, i ne samo oružanih snaga, već i svih ostalih segmenata koji po definiciji pripadaju sektoru bezbednosti. Ali, sve bi to u tom slučaju najpre bilo jasno zapisano i u Ustavu koji je navrat-
-nanos usvojen najvećma zato da bi se njime, kao „neoborivim argumentom“, mahalo prvenstveno pred neupućenim i ošamućenim građaninom – da je „Kosovo naše“ i da nikada „nećemo odustati od odbrane Kosova i Metohije“, pri čemu je i ustavopisac lukavo izostavio da kaže kako „ćemo braniti“ Kosovo, oružejm ili drugim sredstvima.
Zdravoj pameti je teško dokučivo da Ministarstvo odbrane od disolucije bivše državne zajednice SCG još čeka na izmenu Zakona o ministarstvima, e da bi i ono (to Ministarstvo) dobilo nužan legitimitet i proradilo punim kapacitetom. Mlađan Dinkić, ministar finansija u tzv. tehničkoj vladi, pre godinu dana nije mogao da se nahvali Strategijskog pregleda odbrane, a taj dokument od izuzetne važnosti sa stanovišta vojnih reformi, dakle i sa stanovišta bezbednosti društva i države, još se u formi nacrta kiseli u ladicama Skupštine Srbije. Uz taj dokument, na usvajanje odavno čekaju i nekoliko zakona iz ove oblasti, među njima i zakon o Vosci, o odbrani, o civilnoj kontroli Vojske.
I umesto da su organi civilne vlasti (da su bili odgovorni kao što nisu), uz pomoć vojnih i drugih eksperata, „snimili“ trenutno stanje u sektoru bezbednosti, u prvom redu u aparatu sile, da su na temelju toga otvorili skupštinsku (i ne samo skupštinsku) debatu i precizirali šta i ko ima dalje da čini, kada, kako, koliko će to koštati, odakle će se novac namaknuti, i tako redom, i da su o tome, naravno, podrobno obavestili javnost – oni su (to jest korifeji nekih parlamentarnih stranaka) otvorili paljbu na generala Ponoša, a da pri tome (što je indikativno) ni pomenuli nisu ministra odbrane Zorana Stankovića, jer valjda računaju da je čovek ionako bio za „jednokratnu upotrebu“ i nije se previše „mešao u svoj posao“.
Umesto svega toga, Vojska je i u ovom postoktobarskom vremenu bila bezmalo prepuštena sama sebi. Sa veoma skromnim budžetom, ona je sve vreme životarila. A onda je general Ponoš oko sebe okupio mlad, pametan i obrazovan tim. I uz izdašnu pomoć u svakom pogledu (dakle, i materijalnu) inostranih partnera (što znači i članica NATO), taj tim je, animirajući reformske kapacitete u resornom ministarstvu i u Vojsci, postigao uspehe vredne poštovanja pre svega u organizaciono-funkcionalnoj sferi sistema odbrane. Taj je polet išao dotle da je čak veoma simpatično zvučala iluzija gospođe Snežane Samardžić-Marković, sa pozicije pomoćnika ministra odbrane za politiku odbrane, o tome kako bi Vojska mogla biti „srpski brend“, to jest u neku ruku lokomotiva reformi u srpskom društvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari