Kragujevac, pedesetih: Ozareni, tamni vilajet 1

U Prvu kragujevačku gimnaziju došao sam iz prištinske gimnazije.

Imao sam četrnaest godina i mnogo čemernih trenutaka u odrastanju bez majke, koje nisam mogao da izbrišem iz sećanja. Pisanje stihova zvuči tajnovito i magnetski nastojiš da savladaš samog sebe, a stvarnost je nasilna i toksička parodija. Kragujevac je na početku druge polovine XX veka bio mračan i oronuo; grad nimalo veseo.

U pesmi „Tekla reka Lepenica posred grada Kragujevca“ devojka lepa Rada platno beli, itd, a ja sam video jedva malo vode u reci, i u njoj naduta creva zaklanih životinja u fabrici „Crvena zvezda“. Na levoj obali bilo je mnogo potkivačkih radnji. Seljaci su satima čekali da njihove krave, volovi i konji budu potkovani. U blizini centra je stočna pijaca. Svuda blato, balega, smrad. I smrad iz nužnika sklepanih od dasaka u dnu bašti. Pred kišu klozeti smrde i dim kulja iz odžaka prizemnih kuća. U centru grada kao i predgrađima kola sa ogromnim buretom vuku islužene rage i odvoze fekalije iz nužnika.

Na ulici su česme i žene čekaju u redu da napune kofe i odnesu je u stanove. Često prsne cev i nema vode ni za lek. Sumornu sliku grada čine još sumornijom crne zastave stavljene još 1941. oktobra posle Streljanja. Odakle sam došao ne bi trebalo da mi smeta što sam nesrećan. Ali gde sam došao, u najslavniji srpski grad, on je „viđen bledo na čudan način“. To je Vergilijev stih. U mom sećanju: novoj sredini dodat je još jedan sputani vidik.

* * *

Pamtim rečenicu da adolescent pozira slučaju da mu napravi portret. Moj portret u gimnaziji napravljen je na dan upisa u nju. Posmatrao sam obesnog mišićavog učenika starijeg razreda koji se na rukama penje uz stepenice na glavnom ulazu u zgradu. Bio je to Bole Miloradović, slikar, akrobata, košarkaš. Da li zbog opklade, mladalačkog hira, ili jednog i drugog lebdeo je ljuljajući se u vazduhu uz bučno navijanje grupe učenika. Kada se vesela grupa razišla pokušao sam da se na rukama penjem uz stepenice. I stropoštao se na direktora Jovana Nešića. On me je uhvatio za uvo i poveo u svoju kancelariju. Sa stola je podigao Knjigu naredbi, i rekao da me kažnjava sa jedinicom iz vladanja. „Koji si razred, koje odeljenje?“ pita direktor. „Ja sam došao da se upišem“, kažem. Direktor me gleda, meri… „Ti nisi za gimnaziju! Idi, upiši se u ŠUP (Škola učenika u privredi). “ Počeo sam da plačem… U tom trenutku ušla je profesorka istorije, supruga direktorova, i upitala zašto plačem. Rekao sam da direktor neće da me upiše, da ja želim da se upišem samo u Prvu gimnaziju. Profesorka se obratila glasom i pokretom prefinjene otmenosti: „Jovo, upiši ga… Baš mi se dečak dopada.“

* * *

Profesori u gimnaziji prepuni su opštih mesta, čak i oni najbolji među njima. Svakidašnjost istog posla i nastava koja se na isti način ponavlja kroji živote i udara maljem u glavu. Jaoj onim đacima koji se zamere prituljenom sadističkom karakteru nekog profesora. Moja dva druga, Milovan Ilić i Pop Lazarević, ponavljali su razred samo zbog slabe ocene iz jednog predmeta. Profesor koji ih je oborio cinično je prokomentarisao da je konj bez samo jednog oka ćorav. Trojica profesora tek što su diplomirali predavali su srpsko-hrvatski i književnost : Dragutin Stevanović, Vukašin Stanisavljević i Milan Stranković. Svi sa literarnim ambicijama. Prva dvojica kasnije će napisati udžbenike pod naslovom Pregled jugoslovenske književnosti za I, II, III i IV razred srednje škole.

Ja sam pokazao profesoru Stefanoviću pesmu Tigar. On se okomio na strofu:

Na grudima gajim tigra

Od robovanja postao je len

Pustiću ga da se igra

A ja ću mu biti plen.

„Šta si hteo da kažeš? Kakva je to poruka? Kakvo je to koketiranje sa robovanjem? Otkud ta malodušnost? Ti si defetista!“ Dao mi je Timofejevu Teoriju književnosti, i naglasio da je to najbolji udžbenik. Stefanović je često citirao književnog kritičara Milana Bogdanovića i usvojio njegovu rečenicu kojoj nije nedostajala elegancija. Na času posvećenom 21. oktobru ispričao je da su on i njegov brat blizanac odvedeni sa časa u Šumarice. Neki ljotićevac njega je gurnuo na jednu stranu, brata na drugu. Brat je streljan. Profesor Stefanović je 1941. imao petnaest godina koliko i mi njegovi učenici 1953. On nam pokazuje skamiju u kojoj je sedeo sa bratom. U toj istoj skamiji sedimo ja i Živan Milić čiji je otac tada streljan. Rođen sam u Kosovu Polju, a Kragujevac je moj ozareni tamni vilajet. Otuda i tuga u meni što ima svoje sećanje u drugima.

* * *

U đačkom listu „Delo“ objavio sam prve stihove i profesor latinskog jezika Mladen S. Atanasijević želeo je da me upozna. Pravdajući se rekao mi je: „Ko ne uspe u životu voli da daje savete. Čuo sam od koleginice Šaljićke da nisi znao deklinaciju zamenice ego, a pun si sebe kao što dolikuje jednom pesniku. Evo ti moj prevod Horacijevih pesama u njima ćeš naći šta je poeziji potrebno da bude velika.“ Profesor je izgledao jadno, posle teške operacije nosio je kesu skrivenu ispod mantila kojeg nije skidao ni leti. Mršav, ćelav, krezub, ali sa duhom kojem nije oduzeta radoznalost i veselost u očima. Godine 1954. suđeno je četvorici gimnazijalaca optuženim da su informbirovci. Nas nekoliko njihovih drugova prisustvovali smo izricanju kazni. Predrag Janković osuđen je na pet godina; Milan Nikolić na četiri; Čedomir Lifkić na tri i Radenko Radenković na dve. U sali je bio i profesor Mladen S. Atanasijević, i čuvši visinu kazni na koje su osuđeni đaci viknuo je: Sramota! Za mene taj njegov gest imao je istu moralnu težinu kao kada je 21. oktobra 1941. Lazar Pantelić, direktor kragujevačke gimnazije stao ispred svojih đaka i poveo ih na stratište obrativši se ljotićevskom kapetanu Marisavu Petroviću: „Ja i sada držim čas“. Napisao sam pesmu posvećenu ovom profesoru:

HOMER JE PESNIK ŠTO VLADA NAD SVIMA

U Paklu Danteu reče učitelj Vergilije.

Horacije Ovidije Lukan proneše slavu Rima.

Stacija svi zaboraviše. On ni moj pesnik nije.

Ja volim Propercija i Katula i sve što znam o njima

Naučio me je u gimnaziji sjajni profa.

Lepa kao vreža lubenice prevedena je strofa.

Profesore dragi vidim tvoj iznošeni mantil zimski,

U njemu i leti skitaš kao veteran rimski.

DŽepovi su ti puni Horacijevih pesama,

A na licu ispisana mnoga noć besana.

„Ko prevodi bez napora taj je običan stihoklepac.

Vi ste pesnik“ Napisala je Anica Savić Rebac.

A Kragujevac porugom Atanasijevića prati

ŠTA DA RADI ČOVEK U RIMU KAD NE ZNA LAGATI?

Nijedan omladinski list u ondašnjoj Jugoslaviji nije hteo da je objavi. Urednik kragujevačke „Svetlosti“ tražio je da izmenim dva poslednja stiha. Pa u zadnjem stihu ja citiram Juvenala. Kako njega da izmenim? Shvatio sam da postoji cenzura i nisam pitao zašto. Shvatio sam i nešto još važnije, i opasnije, da postoji samocenzura. Da budem sam sebi straža: ovo smem, a ovo ne smem… na to nisam pristao. Pesmu sam na istrgnutom listu iz sveske ispisao mastiljavom olovkom i predao je profesoru.

* * *

Pedesetih prošlog veka kada su Italijani gradili fabriku automobila u Kragujevcu moj otac radnik zviždukao je na gradilištu melodiju pesme BANDIERA ROSSA LA TRIONFERA. Govorio je italijanski. Jezik je naučio u zarobljeništvu u Udinama. Đovani Labruci, trener bokserskog kluba Radnički zamolio ga je da bude prevodilac; a on Labrucija da mene primi i trenira. Otac se izvinjavao govoreći o meni: „On nema još četrnaest, sama koža i kost, mršav ko kurjak. Majka mu je umrla od galopirajuće tuberkuloze, ja se plašim…“ Trener je rekao: „U redu. Takav mi treba.“

I to je najbolje što je otac ikad učinio za mene. Ne verujem da je ijednu moju pesmu pročitao. Jednom me je zapitao: „Šta je najlažljivije na svetu?“ Slegnuo sam ramenima. Rekao je: TO SU REČI!

* * *

Boks u Kragujevcu bio je najpopularniji sport. Ondašnja Jugoslavija imala je svog nacionalnog heroja Dragoslava Jakovljevića Bebeu. I Kragujevac je imao svog Slavoljuba Sorgića. Obojica su Kragujevčani, obojica iz radničke porodice. U centru je visio ogromni idealizovani portret Sorgića kao simbolični zaštitni znak grada. NJegova biografija: 1945. odveden je u SSSR. Pitomac vojne akademije SUVOROV. Jeste da su se suvorovci kalili kupajući se razbijajući led na reci na 30 stepeni ispod nule. Ali na akademiji učili su poeziju, muziku, slikarstvo. Sorgić je pisao pesme i znao napamet malte ne celog Puškina i Majakovskog. 1948. vratio se u zemlju, uhapšen i poslat na Goli otok na pet godina. Ugradio se u moje odrastanje. Bio sam mu venčani kum kad se oženio.

* * *

Napisao sam ANTIPESMU JEDNOG GIMNAZIJALCA: „Ja nisam dobar đak kao Sofija Mišić/Il’ Mirko Miloradović/Ni dobar bokser kao Babea/ ili Sorgić/Ni junak dana kao prezimenjak inžinjer Šuica/Koji u Kragujevcu gradi fabriku automobila/I u limuzini vozi kozu/ AL MOJE PESME NADŽIVEĆE FABRIKU I AUTOMOBILE/Ja se vucaram po kafanama/Po svu noć sedim sa Nedovićem/On pljuje krv i pišti ko gusan/Ja mu kažem da ga volim kao majku!/Narodni kompozitor plače/I kaže da ja to slutim njegovu smrt/Jedino ja se družim sa Stanišićem/On je uobrazio da je Bajron!/I piše poemu o Lenjinu/Sa nama je Olgica Jovanović toliko lepa/Lepša i od sebe/Ko gleda dugo u nju poludi/Kao da gleda u Mesec!“ Ličnosti koje pominjem pisali su stihove osim Babeje i ing. Šuice sa kojim nisam bio u srodstvu. Pisanje stihova bila je opšta kreativna euforija. Površni talenti gubili su se u sladunjavosti. Osrednjost je cvetala, i opstala. Većina je lako dogurala do članstva u Udruženju književnika Srbije. Čovek može da presudi sam sebi od prezira prema sebi kao što su to učinili nekolicina mojih vršnjaka. Šta bi bilo od mene da nisam pisao stihove? Pisanje ne rešava probleme. Naprotiv, stvara ih. Ali samo poezija nastoji da opravda svoju neuhvatljivu nadu.

* * *

Da li je moguće nesvesno raditi prave stvari? Čovek koji se zatvori u jednu ideju, i njome se ogradi vidi samo ono što želi da vidi. Tad ga drugi razumeju bolje nego što on sam sebe razume. Nisu meni bili potrebni idoli i uzori. Doživljavao sam ih kao oblake koji se pojave tamni i teški da bi se raspršili i nestali kao da nisu ni postojali. Više mi je vredelo jedno pismo Ivana Ivanjija, urednika „Omladine“ u kome pita na kojim jezicima čitam i pišem da zamislim koliko sam obrazovan, nego pohvale u novinama sa fotografijom. Tražim li ja to na pogrešnim mestima prave stvari, ili na pravim mestima nalazim pogrešne stvari? A šta je to prava stvar? Prava stvar je reč koja ništa ne znači, a svi u nju veruju. Profesori umišljaju da čine samo prave stvari i kofama ih prosipaju pred svaku generaciju. A koja su to prava mesta i gde se nalaze? Kafana „Rujna zora“ u kojoj se svake noći lumpuje, loče i razbijaju glave je li ona mesto greha, ili škola života?

* * *

U holu gimnazije uramljeni portret Đure Jakšića sa ispisanim stihom: „U svetu, brale, nema ljubavi“. I savršen veran rukopis slikara kojim se potpisivao Đorđe Jakšić. Tek mnogo kasnije Olja Ivanjicki mi je rekla da je ona uradila taj Đurin portret. Ja sam domaru rekao da ga skine i upakuje, da ću ga odneti i vratiti. Đuru sam postavio u trouglu najvišeg uzdignuća na železničkoj zgradici, karauli, gde smo stanovali. Moj otac je postao čuvar uskotračne pruge kojom se prevozi oružje od Zavoda do ogromnih magacina iskopanih ispod brda Medna na kom je Lipar. Ispod Portreta ispisao sam masnom farbom U SVETU BRALE, NEMA LJUBAVI. Pozvao sam sve pesnike koje sam poznavao da dođu.

I čitaju stihove jedni drugima, ali i vodi, drveću, oblacima, dušama kraguja i ždralova koji su nekad ovuda leteli. Došli su Sorgić, Dimitrije Nikolajević, Milica Krstić, Slobodan Ilić, Milovan Ilić, Svetolik Stanišić, Marjan Žvajs. I pola mog odeljenja. Ali neko me je tužio direktoru da sam ukrao Đurin portret. Direktor Steva Marković pozvao me je u kancelariju. Sa njim je bio i sudija za prekršaje Dragutin Bulatović, otac satiričara Vlade Bulatovića Viba. Slučajno se zatekao kod direktora. Mali, debeli direktor je grmeo: „Znaš li ti ko je sve bio đak ove gimnazije?“ Počeo je da ređa časna imena… I kad je došao do Svetozara Markovića ja sam ga prekinuo: „Znate li vi ko je Svetozara Markovića osudio na robiju? I dodao: „NJegov drug koji je sedeo sa njim u istoj klupi.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari