Krize, sukobi i solidarnost u Dubrovniku 1

Zbornik radova sa kongresa Krize, sukobi i solidarnost u povijesnoj perspektivi održanog 2016. u Zadru, objavio je 2018. Hrvatski institut za povijest.

Namera organizatora bila je da unutar jedne sekcije okupi različite istraživače koji su se bavili temama solidarnosti i kriza u kontekstu bogate prošlosti dubrovačkog grada-države. Tekstovi u zborniku Sačuvaj nas Bože rata, kuge, gladi i velike trešnje predstavljaju deo izlaganja održanih u okviru sekcije Dubrovnik kroz krize, sukobe i solidarnost.

Pojedini radovi, kao što su tekstovi Ivice Prlendera (Dubrovnik i srednjovjekovna Srbija), Dejana Zadra (Kako je Dubrovnik branio svoja prava u sporu s Barom sredinom 13. stoljeća?), Rine Kralj-Brassard (Iz praha i pepela: organizacija rada Hospitala milosrđa nakon potresa 1667. godine) i Marije Benić-Penave (Utjecaj Velike ekonomske krize (1929-1933) na uslužne djelatnosti u Dubrovniku) izlagani su u okviru sekcije, ali nisu objavljeni.

Društvena, privredna i kulturna istorija Dubrovačke republike, obeležena je nizom sukoba i kriza koje su se odrazile ne samo na razvoj grada nego i njegove šire okoline.

Tokom svoje duge prošlosti grad-država pod Srđem više puta je menjao politički okvir vlastitog suvereniteta. Put prema uzornom modelu sredozemne aristokratske republike bio je obeležen brojnim sukobima – sa vladarima u neposrednoj okolini, kao i sa pojedinim interesnim grupama u gradu.

Tokom kasnog srednjeg veka u dubrovačko zaleđe dolazi Osmansko carstvo, a Republika će svoje odnose s moćnim susedom morati brižno da održava čuvajući vlastite privredne, diplomatske i političke interese.

Ovaj odnos vrlo često će biti na ivici političke krize, jer su Dubrovčani istovremeno morali da paze da ne naljute Visoku Portu, ali isto tako nisu hteli da izgube svoj hrišćanski identitet i snažne političke i trgovačke veze sa hrišćanskom Evropom.

I odnosi sa zapadnim susedom Mletačkom republikom, kraljicom mora, tokom dugih vekova predstavljali su mešavinu međusobne saradnje, supremacije i sukoba. Iako je u istoriografiji Venecija često okarakterisana kao zavojevač istočnih jadranskih komuna (gradova), primer Dubrovnika jasno svedoči kako je upravo mletačka uprava omogućila Republici neka od njenih prvih značajnijih teritorijalnih proširenja (na Lastovo, Mljet i Pelješac).

Sukobi sa susedima javljaju se i kad se razmatra pitanje verodostojnosti i interpretacije nastanka Dubrovačke (nad)biskupije i njenog odnosa sa crkvom u Baru. Nedostatak sačuvanih istorijskih izvora koji bi govorili o tom odnosu svakako predstavlja prepreku u istoriografskim istraživanjima, posebno jer je to pitanje činilo okosnicu sukoba između Dubrovnika i Bara. Istorija dubrovačke crkve jedna je od najslabije obrađenih tema.

Tokom dubrovačke prošlosti, na političke i društvene odnose uticali su i neki drugi činioci koji su ponekad rezultirali ozbiljnim krizama. U tom smislu trebalo bi pomenuti epidemije kuge, koje se od 14. do 18. veka redovno javljaju u Dubrovniku i njegovoj okolini.

Krize koje ove epidemije izazivaju možda najbolje pokazuju snalažljivost dubrovačkih vlasti, jer su upravo one iznedrile efikasan i dosledno primenjivan sistem mera (Dubrovačka republika je prva na svetu 1377. uvela karantin kao meru zaštite).

Slično epidemijama, Dubrovnik je više puta bio suočen sa raznim drugim prirodnim katastrofama poput požara i zemljotresa. Veliki požar krajem 13. veka zahvatio je jedan deo drvenih građevina, tako da od tog vremena kreće dugotrajan proces postepenog okamenjivanja grada.

U vezi sa pomenutim tipovima kriza i solidarnosti osvrćemo se na radove učesnika naučnog skupa, koji su objavljeni u zborniku.

U prvom tekstu Ludwig Steindorff upoređuje Libek i Dubrovnik, koji još od 13. veka pokazuju veći broj sličnosti – formiranje komune i Veća, gradnja reprezentativne većnice, prisutnost bratovština i prosjačkih redova, ali i spomenici istom junaku Rolandu (Orlandu) u oba grada. Zajedničke karakteristike gradova na Jadranu i Baltičkom moru, posledica su njihovog strukturnog izjednačavanja na prostoru zapadne crkve.

Rad Gordana Ravančića govori o velikoj epidemiji kuge koja je sredinom 14. veka zahvatila gotovo čitav evropski kontinent. Iako je epidemija u Dubrovniku trajala samo nekoliko meseci, izvorna građa svedoči da je ostavila dubokog traga u društvenom tkivu grada. Dubrovčani su problemu pristupili pragmatično.

Građani su pokušali da beže iz zaraženog grada, a deo njih je osigurao oporučne legate u slučaju da ne uspeju da izbegnu smrt.

Zanimljivo da se trgovina i drugi poslovi nisu zaustavili tokom trajanja epidemije. Koliko su onovremeni Dubrovčani bili odgovorni za svoje ovozemaljske poslove govori i podatak da je većina njih izmirila svoja dugovanja pre sastavljanja oporuke. Slična situacija mogla se pronaći u poznosrednjovekovnoj Đenovi, gde su sačuvane oporuke pokazale odgovornost tadašnjih trgovaca prema podmirivanju dugovanja pre sastavljanja testamenta.

U opsežnom radu Solidarnost u doba krize – rimski kardinal „zaštitnik“ i Dubrovačka republika tokom velikih izazova 17. stoljeća, Nikša Varezić piše o dinamičnom odnosu Republike Sv.

Vlaha i njenog političkog zaštitnika pri papskom dvoru, Frančeska Barberinija. Usmerenost Republike na ovog kardinala može se pratiti u nekoliko različitih segmenata – političkom zaštitom tokom Kandijskog rata, nesmetanom odvijanju trgovačke razmene s Ankonom, kao i organizaciji dubrovačke crkve u skladu sa interesima dubrovačkog Senata.

U studiji Dubrovnik i zaleđe u Morejskom ratu – sukobi i solidarnost profesor na Filozofskog fakulteta u Beogradu, Nikola Samardžić govori o sukobu Venecije i Osmanskog carstva. Tokom Morejskog rata, između Dubrovnika i stanovništva u okolini uspostavljali su se novi odnosi uzajamne saradnje, solidarnosti ili neprijateljstva.

Uhode i saradnici na terenu slali su izveštaje koji su dubrovačkoj vladi davali precizne uvide u važne pojedinosti ratne svakodnevice – o pokretima regularnih trupa i hajduka, o bezbednosti na putevima, prirodnim nepogodama.

Minela Fulurija Vučić piše o sudbini samostana i redovnica na području Dubrovačke republike, nakon zemljotresa 1667. Do ove prirodne nepogode, na teritoriji grada-države postojalo je osam ženskih samostana. Razoran zemljotres koji je pogodio grad i okolinu uništio je sedam redovničkih naseobina, a osma je stradala u požarima koji su bili njegova posledica. Nezadovoljna odlaskom jednog broja redovnica u Ankonu, vlada je preduzela mere kako bi se one vratile u Ston i Dubrovnik.

U poslednjem radu Irena Ipšić i Ivana Lazarević analiziraju koliko se ekonomska kriza tokom 18. veka odrazila na lekarsku službu u Dubrovačkoj republici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari