Ljudi iz prvobitnog sveta 1

Junaci Dostojevskog ne traže i ne nalaze nikakav odnos sa stvarnim životom: to je njihova osobina.

Oni uopšte neće u realnost, već od prvog početka preko nje napolje, u beskonačno. NJihova sudbina ne postoji u spoljašnjem, već samo u unutrašnjem smislu.

NJihovo carstvo nije od ovog sveta. Sve što izgleda oblikom vrednost, zvanje, moć i novac, sva vidljiva imovina za njih nema cenu ni kao svrha, kao kod Balzaka, ni kao sredstvo, kao kod Nemaca. Oni uopšte neće u ovom svetu ni da uspevaju, ni da se održavaju, ni da uređuju.

Oni sebe ne štede, već se rasipaju i ostaju večito neproračunati. Ono što je nepodobno u njihovom biću čini da nam najpre oni izgledaju kao izlišni i fantastični snovi, ali njihov pogled izgleda prazan samo zato što nije upravljen napolje; on stremi sa žarom i ognjem uvek samo natrag u sebe sama, u sopstvenu egzistenciju. Ruski čovek prilazi celokupnosti. Oni hoće da osećaju sebe sama i život, ali ne njegove senke i slike u ogledalu, spoljašnju stvarnost, već veliku mističnu elementarnost, kosmičku moć, osećanje postojanja.

Gde god dublje zađemo u delo Dostojevskog, svuda žubori kao najdublje vrelo ona sasvim primitivna, gotovo vegetalna, fanatična navala života, osećanje postojanja, ona praosnovna požuda koja ne želi sreću ili patnju, pojedinačne forme života, ocenjivanja, razlikovanja, već sasvim jedinstvenu radost, kakvu osećamo pri disanju. Oni hoće da piju sa praizvora, a ne sa gradskih i uličnih česmi, da osećaju u sebi večnost, beskonačnost i da ukinu vremensko. Oni znaju samo za jedan večiti svet, ni za kakav socijalni. Oni ne žele ni da izuče život, ni da ga nadvladaju; u neku ruku, oni hoće da ga osećaju naga, bez ičega, i da ga osećaju kao ekstazu egzistencije.

Svetu tuđi iz ljubavi prema svetu, nestvarni iz strasti prema stvarnosti, ljudi Dostojevskog izgledaju najpre malo kao priprosti. Oni, upravo, nemaju pravca, nemaju vidljive svrhe: kao slepi ili pijani teturaju se i posrću po svetu ovi već odrasli ljudi. Zaustavljaju se, obziru se, postavljaju sva moguća pitanja i jure bez odgovora dalje u nepoznato: izgleda kao da su sasvim skoro stupili u naš svet i da se još nisu svikli.

I jedva bismo razumeli ove ljude Dostojevskog da ne pomislimo da su Rusi, deca naroda koji je iz jedne hiljadugodišnje varvarske nesvesnosti stupio usred naše evropske kulture. Od stare, patrijarhalne kulture otrgnuti, prema novoj još nepoverljivi, oni stoje u sredini, svi na jednoj raskrsnici, i nesigurnost svakog pojedinca je nesigurnost celog naroda. Mi Evropljani živimo u svojoj staroj tradiciji kao u toploj kući. Rus XIX veka iz doba Dostojevskog spalio je za sobom drvene kolibe varvarske prošlosti, ali još nije sebi sazidao novu kuću.

Oni imaju snagu svoje mladosti, snagu varvarina još u šakama, ali je instinkt zbunjen od hiljadostrukosti problema: ruke pune krepkosti ne znaju čega pre da se late. Svega se prihvataju i nikada im nije dosta. Iz sudbine celog naroda ovde se oseća tragičnost svakog pojedinog čoveka Dostojevskog, svakog pojedinog razdora i prepreke. Ova Rusija iz sredine XIX veka ne zna kuda će: na istok ili na zapad, u Evropu ili u Aziju, u Petrograd, „veštački grad“, u kulturu ili natrag na poljsko dobro, u stepu. Turgenjev je gura napred, Tolstoj je gura natrag. Sve je nemir. Carizam stoji neposredno naspram komunističke anarhije, pravoslavlje, iz starina nasleđeno, srlja pravo u fanatični, besomučni ateizam. Ništa ne stoji čvrsto, ništa nema svoju vrednost, svoju meru u ovom vremenu: zvezde vere ne sjaje više nad njihovim glavama, već odavno zakon ne postoji u njihovim grudima. Iskorenjeni iz jedne velike tradicije, ljudi Dostojevskog su pravi Rusi, prelazni ljudi, s haosom početka u srcu, opterećeni sputanošću i neizvesnostima. Uvek su zastrašeni i poplašeni, uvek se osećaju poniženi i uvređeni i sve ovo proizilazi iz jednog jedinog praosnovnog osećanja u narodu: da ne znaju ko su.

Da ne znaju da li su mnogo ili malo. Oni večito stoje na krajnjoj ivici oholosti ili skrušenosti, precenjivanja ili preziranja sami sebe, večito se osvrću za drugima, i svi su proždirani jednim ludim strahom da to postaje gotovo smešno. Neprestano se stide, čas iznošene krznene jakne, čas svog celog naroda, ali se uvek stide i stide, uznemireni su, pometeni. NJihovo nadmoćno osećanje nema potpore, nema vođe, ni jedan jedini nema mere, zakona, potpore u tradiciji, oslonca u jednom nasleđenom pogledu na svet. Nijedno pitanje nema za njih odgovor, nijedan put nije utrven. Oni su svi ljudi prelaznog, ljudi početnog doba. Svaki od njih je Kortes: za sobom spaljeni mostovi, pred sobom nepoznato.

Ali ono što je čudno, to je da zato što su ljudi jednog početka, u svakom pojedincu svet počinje još jedanput. Da sva pitanja, i ona koja su se kod nas ukočila u hladne pojmove, kod njih plamte u krvi. Da njima nisu poznati naši ugodni, utrveni putevi sa moralnim ogradama i etičkim putovođama: oni idu uvek i svuda kroz čestar u bezgranično, u beskonačno. Nigde crkvenih tornjeva izvesnosti, mostova pouzdanja: sve je sveti prvobitni svet.

Svaki pojedinac oseća kao Rusija Lenjina i Trockog: da mora da izgradi nov celokupan svetski poredak, i tu je neopisana vrednost ruskog čoveka za Evropu, koja se bila okorela u svojoj kulturi, što ovde jedna neistrošena radoznalost postavlja još jednom beskonačnosti sva životna pitanja. Da su drugi još usplamteli gde smo mi u našem obrazovanju postali leni. Svaki pojedinac kod Dostojevskog revidira još jednom sve probleme, pomera sam krvavih ruku granično kamenje dobra i zla, svaki pojedinac stvara sebi svoj haos opet radi sveta.

Svaki pojedinac kod njega je sluga, vesnik novog Hrista, mučenik i vesnik Trećeg carstva. U njima je još haos početka, ali takođe i svitanje prvog dana, koji na zemlji stvori svetlost, i već naslućivanje šestog dana, koji stvara novog čoveka. NJegovi junaci su graditelji puteva jednog novog sveta, roman Dostojevskog je mit o novom čoveku i njegovom rođenju u naručju ruske duše.

Mit, a naročito nacionalni mit, traži veru. Zato čovek ne pokušava da shvati ove ljude kroz kristalnu prizmu razuma. Samo ih može razumeti osećanje, jedino koje je bratsko. Commom sense-u (zdravom razumu, prim. prev.) Englezu, Amerikancu, praktičnom čoveku moraju izgledati četiri Karamazova kao četiri različite lude, svekoliki tragični svet Dostojevskog kao ludnica. Jer što je bilo i što će večito biti alfa i omega zdravoj, prostoj, zemaljskog prirodi, njima izgleda najravnodušnije na svetu, upravo: biti srećan. Otvorite oči, o čemu govore petnaest hiljada knjiga koje Evropa svake godine proizvodi? O sreći. Jedna žena želi jednog čoveka, ili neko želi da postane bogat, moćan i slavljen.

Kod Dikensa stoji na kraju svih želja ljupka poljska kućica u zelenilu s živahnom gomilom dece, kod Balzaka zamak s titulom francuskog pera i s milionima. I pogledamo li oko sebe, na ulicu, u dućane, u niske sobice, u svetle dvorane, šta traže ti ljudi tamo? Da budu srećni, zadovoljni, bogati, moćni. Ko od ljudi Dostojevskog to želi? Niko. Ni jedan jedini čovek. Oni ne žele nigde da se zaustave: ni u sreći. Svi hoće dalje, svi imaju ono „više srce“ koje pati. Biti srećan njima je ravnodušno, biti zadovoljan njima je ravnodušno, bogatstvo više preziru nego što ga žele. Oni imaju uncommon sense (čudan, neobičan razum – prim. prev.). Oni neće ništa od ovog sveta.

Dovoljni sami sebi, dakle, flegmatičari života, ravnodušni ljudi ili askete? Naprotiv. LJudi Dostojevskog su, to sam već rekao, ljudi jednog novog početka. Oni imaju, pored sve svoje genijalnosti i svoga dijamantskog uma, detinjsko srce, detinjsku lakomost: oni ne žele ovo ili ono, već hoće sve. I sve veoma silno. Dobro i zlo, vrelo i hladno, blisko i daleko. Preteruju, neumereni. Rekao sam ranije: oni ne žele ništa od ovog sveta. Rđavo rečeno.

Oni neće ništa pojedino od sveta, već sve, njegovo svekoliko osećanje, svekoliku dubinu: život. Ne zaboravimo, oni nisu slabotinje Lavlejsi, Hamleti, Verteri, Renei – oni imaju čvrste mišiće, njih muči brutalna glad za životom, ovi ljudi Dostojevskog su Karamazovi, „grabljivice požude“, obdarene onom „nepristojno fanatičnom“ životnom požudom koje isisavaju poslednje kapi iz čaše sve dok je ne razbiju. Od svih stvari traže superlativ, svuda zarudeli žar osećanja, u kome se rastapaju obične legure slučajnoga i gde ništa ne ostaje osim užareno-tečnog, plamenog osećanja sveta; kao Amokovi trkači jure unutra u život, iz požude u kajanje, iz kajanja opet na delo, iz prestupa u priznanje, iz priznanja u ekstazu, kroz sve šibe svoje sudbine, svuda, sve do kraja, dok se ne sruše s penom na ustima, ili dok ih neko drugi ne ubije.

O, ta žeđ za životom svakog pojedinca – jedan ceo mladi narod, jedno novo čovečanstvo svojim usnama žudi za svetom, za saznanjem, za istinom! Ta nađite mi, pokažite mi jednog čoveka u delu Dostojevskog koji mirno diše, koji se odmara, koji je postigao svoj cilj! Nema nijednog, ni jednog jedinog! Svi su u tom pomamnom utrkivanju u visinu i u dubinu – jer, prema Aljošinom pravilu, onaj koji je zakoračio na prvi stepenik mora da stigne do poslednjeg – na sve strane, u vatru i u vodu, žude, hvataju se ovi nezasiti, neumereni ljudi koji traže i nalaze sebi meru samo u beskonačnosti. Kao strele odskaču od večito zategnute tetive njihove snage gore u nebo, uvek u pravcu nedostižnog, uvek težeći zvezdama, svaki od njih je jedan plamen, jedan oganj nemira. A nemir je patnja.

Stoga su junaci Dostojevskog svi veliki patnici. Svi imaju iskrivljena lica, svi žive u groznici, grču, spazmi. Jedan veliki Francuz, uplašen, nazvao je svet Dostojevskog bolnicom nervno obolelih, i doista, na prvi, površni pogled, kakva mutna, kakva fantastična sfera! Krčme koje zaudaraju na votku, ćelije u zatvoru, ćumezi u predgrađima, sokaci s burdeljima i kafanicama, i tamo u rembrantovskoj tami vreva ekstatičnih lica, ubica s krvlju svoje žrtve na uzdignutim rukama, pijanica usred grohotnog smeha slušalaca, devojka sa žutom knjižicom u polutami ulice, dete-epileptičar koje prosi na uglu ulice, sedmostruki ubica u sibirskoj Katorgi, kockar u šakama svojih sadrugara, Rogožin, koji se kao životinja valja pred zatvorenom odajom svoje žene, častan lopov koji umire u prljavoj postelji – kakav donji svet osećanja, kakav pakao strasti! Predeli nesreće, pustinje očajanja, čistilište bez milosti i pravičnosti!

U delu Dostojevskog čovek se bori za svoju poslednju istinu, za svoje opštečovečansko ja. Da li se desilo neko ubistvo, ili neka žena gori od ljubavi, sve je to spoljašnja, sporedna stvar, kulisa. NJegov roman se odigrava u unutrašnjosti čoveka, u duševnom prostoru, u duhovnom svetu: slučajevi, događaji, udesi spoljašnjeg života samo su „šlagvorti“, mašinerija, scenski okvir. Tragedija je uvek unutra. I ona se uvek naziva: savlađivanje prepreka, borba za istinu. Svaki od njegovih junaka pita se kao i Rusija: Ko sam? Koliko vredim?

On traži sebe ili, mnogo češće, superlativ svoga bića u nestalnom, vanprostornom, u vanvremenskom. On želi da se poznaje kao čovek, kakav je pred Bogom, i da samog sebe potvrdi. Jer za svakog čoveka Dostojevskog istina je više nego potrebna, ona je eksces, slast, a priznanje najsvetlija radost, grč. Kod Dostojevskog se lomi unutrašnji čovek, svečovek, božji čovek o zemaljsko, o istinu – a to je Bog – o svoju telesnu egzistenciju.

Ukoliko više besne u preterivanju čulnosti i mišljenja, utoliko su bliži sami sebi, i što više hoće da unište sebe, tim pre su sebe ponovo dobili. NJihove žalosne bahanalije su samo trzanja, njihovi zločini – grčevi sopstvenog rađanja. Oni razoravanjem samih sebe razoravaju koru radi unutrašnjeg čoveka i spasavaju sebe u najvišem smislu. Ukoliko se više upinju, ukoliko se više povijaju i ponižavaju, utoliko više nesvesno potpomažu rađanje.

Jer samo u žestokim bolovima može novo biće doći na svet. Nešto ogromno, nešto strašno mora pristupiti, mora ih osloboditi, neka sila mora postati svečovečanska ljubav. Potrebno je neko spoljašnje delo, neki zločin, koji sva njihova čula baca u očajanje, da bi se rodila čistota, i ovde kao u životu svako rađanje okruženo je najstrašnijom opasnošću. Obe spoljašnje snage čovečje moći, smrt i život, prisno su vezane u ovoj sekundi.

To je, dakle, čovečanski mit Dostojevskog, da je mešovito, nejasno, mnogostruko ja svakog pojedinca oplođeno klicom istinskog čoveka (onog pračoveka koji je po srednjovekovnim nazorima slobodan od prvog greha) elementarnog, čisto božanskog bića. Ovog od iskona večnog čoveka treba iz prolaznog tela kulturnog čoveka dovesti do izražaja, to je najviši zadatak, najistinitija zemaljska dužnost.

Tek kad junaci Dostojevskog daju iz sebe čistog čoveka, stupaju u pravu zajednicu. Kod Balzaka junak trijumfuje kada pobedi društvo, kod Dikensa kada se spokojno sredi u socijalnom sloju, u građanskom životu, u porodici, u pozivu. Društvo za kojim teži junak Dostojevskog nije više socijalno, nego jedno gotovo religiozno, on ne traži društvo, nego sveopšte bratstvo. I to dopiranje do sopstvene unutrašnjosti i s njim do mistične zajednice čini jedinu hijerarhiju u njegovom delu. Jedino o ovom poslednjem čoveku govore svi njegovi romani: nadvladano je socijalno, prelazna stanja društva sa njegovom upola skrivenom ohološću i poprekom mržnjom, čovek egoista postigao je svečovek, svaki je razvalio svoju samoću, svoje odvajanje, koje beše samo gordost, i u beskrajnoj smernosti i žarkoj ljubavi pozdravlja njihovo srce brata, čistog čoveka u svakom drugom.

Taj poslednji, prečišćeni čovek ne zna više za razlike, nema socijalne, staleške svesti: naga kao u raju, njegova duša nema ni stida, ni oholosti, ni mržnje, ni preziranja. Zločinci i bludnice, ubice i sveci, kneževi i pijanice vode razgovor o onom najdonjem, najosobitijem ja njihovog života, tu se svi slojevi slivaju jedan u drugi, srce u srce, duša u dušu. Samo jedno odlučuje kod Dostojevskog: dokle je ko istinit, i dokle dopire u stvarnu čovečnost. Sasvim je svejedno kako je došlo do ovog izmirenja, ovog dobijanja samog sebe. Nijedan razvrat ne kalja, nijedan zločin ne upropašćuje, pred Bogom nema drugog suda osim savesti. Pravda i krivda, dobro i zlo, ove reči rastapaju se u ognju patnje.

Ko je istinit u nameri, taj je otkajao svoje: jer ko je istinit, taj je i smeran. Ko je poznao, taj razume sve i zna „da su zakoni čovečjeg duha još tako neispitani i tajanstveni da niti ima potpunih lekara, niti savršenih sudija“, zna da niko nije kriv ili su svi, niko ne sme biti ničiji sudija, svako je samo brat bratu. U kosmosu Dostojevskog nema, stoga, ni odbačenih, ni „zlikovaca“, ni pakla, ni najdonjeg kruga, kao u Dantea, iz kojeg ni sam Hristos ne može uzdići osuđene. On poznaje samo čistilište i zna da je i zabludeli čovek još uvek duševno u većem plamenu i bliži pravom čoveku nego oni oholi, hladni i korektni, u čijim se grudima ovaj smrznuo u buržoasku zakonitost.

NJegovi pravi ljudi patili su, zato imaju duboko poštovanje prema patnji i s tim poslednju zemljinu tajnu. Ko pati kroz sažaljenje postaje brat, i svima njegovim ljudima zgrešenje je nepoznato, jer oni gledaju samo na unutrašnjeg čoveka, na brata. Oni imaju uzvišenu sposobnost, koju on jednom prilikom naziva tipično ruskom, da ne mogu dugo da mrze, i zato jednu neograničenu podobnost da razumeju sve što je zemaljsko. Još se svađaju često među sobom, još se grizu, jer se stide sopstvene ljubavi, jer sopstvenu mudrost drže za slabost i još ne slute da je ona najstrahovitija snaga čovečanstva. Ali već njihov unutrašnji čas uvek zna za istinu.

Dok oni jedan drugog grde i postupaju kao neprijatelji, dotle se odavno gledaju blaženo unutrašnje oči s razumevanjem, a usne s puno bola ljube bratska usta. Goli, večiti čovek raspoznao je u njime sebe, i ova misterija sveopšteg izmirenja u bratskom raspoznavanju, ova orfejska pesma duša je lirska muzika u tamnom delu Dostojevskog.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari