Ljudi koje srećem su moja Jugoslavija 1Foto: Jovana Semiz

Četvrtak, 19. maj
Već četiri dana sam u Zagrebu, prvi put u svom životu i oduševljen sam gradom. Upijam sve njegove zvukove, boje, mirise, ljude, zgrade, ulice… Spavam minimalno i nije mi žao. Ovde sam zbog početka rada na predstavišto na podu spavaš koju će po romanu Darka Cvijetića režirati Kokan Mladenović.

Tri su se pozorišta i jedan festival uključili da bi ona nastala: zagrebačkiGavela, sarajevskoNP i festivalMESS i novosadskoSrpsko narodno pozorište. UGaveli su nam počele probe. To je pozorište pre dve godine stradalo u zemljotresu. Pretrpelo je velika oštećenja zbog čega se ne igraju predstave u njemu. Zgrada se trenutno renovira. Skele su na sve strane, cigle i majstori posvuda. Čitaće probe počeli smo u jedinoj uslovnoj prostoriji na spratu. Kokan nas filuje informacijama, pokazuje kako će izgledati scenografija, pušta nam muziku… Pita nas na koju nas pesmu podseća roman? Mene lično naJeleni umiru sami grupePoslednja igra leptira. Cele predstojeće noći slušam ipakDire Straits. Ko je čitao roman, znaće i zašto…

Sa nama na probama je i pisac, i on će igrati u predstavi. Čitao sam njegov fenomenalni i potresni roman, (i taj po kojem pravimo predstavu, iŠindlerov lift) pre nego što sam došao u Zagreb, ali ovako, kako ga sada čujem dok ga naizmenično čitamo, raspada mi se duša – Cvijetićevi redovi paraju isto i na ijekavici i na ekavici. Darko nam pokazuje fotografije, dokumentuje svoju priču, iz tih dokumenata izrasla je njegova fascinantna proza. Na jednoj fotografiji u uniformamaJNA su Darkov brat, koji danas posle svega što je preživeo u ratu, živi u Americi i njegov drug Goran iz vojske, koji je poginuo kad je kasarna bila opkoljena.

Pisac vrlo duboko i potresno proživljava događaje o kojima je pisao. Cela ekipa duboko saoseća sa njim, a sve je dodatno emotivno jer su sa nama kolege iz Sarajeva sa svojim posebno bolnim ratnim iskustvom. Uveče sabiram misli koje se roje. Razmišljam o Cvijetiću, o tome šta je taj čovek doživeo i preživeo i koliko, uprkos svemu, u njemu ima ljubavi, koliko ljudskog i topline… On je jedan od ljudi za koje znaš, kad ga sretneš, da će bitno uticati na tvoj život. To sam znao od momenta kad sam 15. maja iskočio iz kombija pred hotelKroacija u čijoj je bašti sedeo Cvijetić. Rukovali smo se i nismo stigli ni „dobar dan“ da kažemo, a ja sam ga već pitao – „Mogu li da vas zagrlim?“ Odgovorom koji je usledio „Možeš, brate moj“, zauvek je osvojio moje srce.

Petak, 20. maj

Između duplih proba, kad ne jezdim Zagrebom, mislim posebno zbog blizine kolega iz Zagreba i Sarajeva, zbog činjenice koliko dobro funkcionišemo i koliko naša mala jezičkaVavilonska kula različitih dijalekata i mentaliteta savršeno funkcioniše, ali i zbog svega onoga što smo radili u sklopu priprema za predstavu (što je uključivalo i gledanje svih šest epizodaBBC dokumentarne serijeSmrt Jugoslavije), opseda me misao o toj zemlji i pitanje bez odgovora: Kako je mogla da se uništi jedna takva zemlja kakva je bila Jugoslavija? Ko je to dozvolio? Ko je to odlučio? Zašto, ako je ona bila pristojno mesto za dostojanstven život po meri čoveka? Zbog datuma rođenja nisam stigao da živim u vreme kad su Milošević i Tuđman žarili i palili regionom, ali zbog svega što sam slušao, čitao, saznavao da je usledilo raspadom te zemlje, ne možeš a da se i dalje ne pitaš – ZAŠTO? Znam isto tako da se odgovor neće pojaviti ni do novosadskog rujna (septembra), sarajevskog listopada (oktobra), ni do zagrebačkog studenog (novembra), kad su premijere ove naše predstave.

Subota, 21. maj

Ovaj moj prvi boravak u Zagrebu je divan i zbog zagrebačkih kolega koje nas svuda vode i paze kao najrođenije. Delić slobodnog vremena sa njima provodim u obližnjoj pivniciMedvedgrad, idemo i doKrivog puta iz razgovora vidim da delimo i iste probleme, brige, nemire i strahove, ali i radosti.

Opet probe, u pauzi pijem kafu u predivnom prostoru književnog klubaBooksa koga mi je nadomakTrga Ban(eta) Jelačića otkrio Cvijetić. Oduševljen sam atmosferom u njemu, opijajuće je dekadentna, iako radna. Uspeo sam da stignem i do zagrebačke glumačke akademije – hvala Klari, gde sam se obreo na ispitu scenskog govora, što je poseban smehotres, jer je akcenat moja večita drama. Ja sam iz Niša, a mi smo dole malo posvađanis padeži i celo svoje školovanje kuburim sa njima i akcentima, i kad god izađem na scenu stalno sam u stresu i na gotovs da mi ne izleti neki pogrešan akcenat. Dok mlade kolege čekaju ispit i umiru od treme, ja ih zabavljam svojim akcentom. Smeju se. Zgrada glumačke akademije je divna, onako austrougarski otmena, iako starinska. Malo sam im isprobao i klavir na koji sam nabasao. Danas se i rastajem od Zagreba. Vraćamo se kući.

Ljudi koje srećem su moja Jugoslavija 2
Dva Darka Cvijetić i Radojević Foto: Darko Cvijetić

Nedelja, 22. maj

Prepun utisaka, pokušavam da ih posložim pedantno u neke lične fioke. Pokušavam i da se naspavam. U nastavku dana pregledam obaveze. Među njima je i sastanak našeg glumačkog bendaŠlagvort koga činimo glumci Kristina Savkov, Aleksa Ilić, Danilo Milovanović i ja. Deo nas su i muzičari Jelena Radić i Savo Kostić. Sviramo filmske hitove, već smo imali nastupe, imamo svoje fanove i jako volimo da sviramo i pevamo. Ovog juna (12) imaćemo koncert na Zmajevim dečjim igrama, a u septembru sviramo na otvaranju Filmskog festivalaObnova u Novom Sadu.

Ponedeljak, 23. maj

Radujem se što će za koji dan kolege iz Sarajeva i Zagreba, koji dolaze sutra u Novi Sad na nastavak proba, videtiDecu Paklene pomorandže, moćnu predstavu koju je uPozorištu mladih režirao Kokan Mladenović. U njoj igram Aleksa. Razmišljam i o tome kako mi je ova godina bila prilično radna i u znaku Kokana Mladenovića. U nizu smo, jednu za drugom, radili tri predstave. PosleDece Paklene pomorandže spremali smo ulični performans/predstavuGuliverova putovanja, kojim su otvorene prve Novosadske pozorišne igre. Glumački zadatak koji sam imao u njoj bio je svetski.

Animirao sam velelepne konje koje je izradila Milica Grbić Komazec. Svaku lutku konja animirala su dva glumca, njihovi pokreti i misli morali su da budu koordinirani da bi ta fantastična konstrukcija oživela i bila uverljiva. Morali smo da ga osećamo kao jedno telo, posebno noge i glavu. Deca su bila oduševljena. Pokidali smo.

Utorak, 24. maj

Danas je u Novom Sadu usledio nastavak probaŠto na podu spavaš. Probaćemo na nekoliko mesta, ali samo od 10 do 17 sati, zbog početka Sterijinih igara sutra. Zbog njih ćemo delom probati i uPozorištu mladih i naAkademiji umetnosti. Danas smo naKamernoj sceni SNP. Posebno me raduje što sam domaćin kolegama iz Zagreba. Trudim se da u tome budem što bolji jer su oni bili savršeni domaćini. Pokazaću im sve kutke Novog Sada. Zasad smo overiliGusan, jednu teretanu – jer glumac mora biti zdrav, i jedan frizeraj. Nadam se da ćemo stići da vidimo sve predstave na Pozorju. Dok sam bio student uvek smo u to vreme imali ispite i nisam stizao, a nekad nas nisu ni puštali jer je bila gužva.

Sreda 25. maj

„Kad utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi. Dozvoljava im da svjedoče, upozoravaju, savjetuju. Vraća im oduzetu ljudskost. Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život“. Ove reči povodom romanaŠto na podu spavaš napisao je bosanskohercegovački pisac Selvedin Avdić. Tačka.

Oko te tačke okupili smo se mi sarajevsko-zagrebačko-novosadski glumci: Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleskonjić, Stevan Uzelac, Igor Pavlović i pisac Darko Cvijetić. Srećan sam što sam deo te ekipe.

Četvrtak, 26, maj

Pozorište mladih, čiji sam pridruženi član od aprila, potvrđuje da ćemo imati letnju mini turneju sa nekoliko predstava. U junu idemo na festival Viminacijum, otvaramo ga 21. juna predstavomTri musketara, potom 28. juna naš mjuziklKosa otvara tivatski festival Purgatorije, a sledećeg meseca smo u Kotoru – od 7. do 12. jula – na Festivalu pozorišta za djecu, igramoGuliverova putovanja iDevojčicu sa šibicama.

Radujem se što ću posle sto godina ići na more. Otkako je korona počela da hara – more me nije videlo.
Leto je prilika i da se malo vratimo u kondiciju koju nam je korona dosta oslabila. Stalno je bilo neko testiranje, karantin, koronu sam zvanično imao triput, a ko zna koliko puta nezvanično. Raduje me još nešto oko te turneje: prvi put ću se voziti putničkim avionom, vozio sam se dosad panoramskim, čak sam ga i vozio, ali putničkim nikad. Sledi u septembru i slet! Znamo da ćemo plesati i pevati, baš kao u vreme Tita i Jugoslavije, kojom, evo, završavam ovaj dnevnik.

Autor je mladi novosadski glumac, odskora član Pozorišta mladih

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari