Migranti - nove kosmopolite 1

Sa završetkom sukoba između Istoka i Zapada i sa otvaranjem tržišta i teritorija, osamdesetih i devedesetih godina proširio se osećanje da možemo i moramo živeti u jedinstvenom svetu, čija je poslednja neprolazna granica prirodna granica planete Zemlje.

Izgledalo je da će otkriće ekološkog jedinstva Zemlje moći da se prevede u političko i sociološko jedinstvo i da je takvo jedinstvo omogućilo kraj Hladnog rata. Na osnovu ove ideje planetarnog jedinstva nastala su više ili manje oduševljena, utopijska, optimistička poimanja sveta.

Planeta je viđena kao zaokruženi skup (mogao se obuhvatiti njen celokupan sastav, nijedan narod i nijedno mesto nisu iz nje bili isključeni), kao okrugla površina (nismo mogli pobeći jedni od drugih) i potencijalno zajednički svet (svetska misao, čak svetska politika, bili su zamislivi i postajali su „realni“).

Osim toga, celina sveta je ponovo otkrivena i njegova duboka povezanost. Naime, ako pogledamo period u kome je došlo do odlučujućih promena na planetarnom nivou – period od 1960. do 1990. godine – od početka dekolonizacije do pada Berlinskog zida, period u kome je došlo do naglog razvoja saobraćajnih veza i sredstava masovne komunikacije, što je omogućilo veću pokretljivost ljudi – vidimo da je to bilo vreme novog čitanja prosvetiteljske misli.

O Zemlji se sudilo po meri čoveka, postala je materijalni oblik ideje univerzalizma. Kantovski princip „kosmopolitskog prava“ kao „prirodnog prava na posetu“ i kao prava na kretanje ljudi na planetarnom nivou, postao je realnost skoro na svakoj tački planete. Menjati mesto, deliti jedan isti svet, postalo je tehnički ostvarljivo. Preostalo je još samo da to ljudi u punoj meri iskoriste „jer svi oni zajednički poseduju Zemljinu površinu te se na njoj, pošto je kugla, ne mogu rasuti u beskonačnost već jedan mora da trpi drugoga do sebe, a niko nema prvobitno više prava da bude na jednom mestu Zemlje nego drugi“, kao što kaže čuvena formulacija filozofa prosvetiteljstva Imanuela Kanta.

Kantov princip „kosmopolitskog prava“ poslednjih godina se često evocira u cilju utemeljenja nove teorije „bezuslovnog“ gostoprimstva (shvaćenog u univerzalnom i principijelnom značenju, mimo konkretnih uslova njegovog uspostavljanja), u cilju razrade kosmopolitske alternative za život i promišljanje planete kao „zajedničkog sveta“.

„Snaga tog principa“, piše filozofkinja Antonija Birnbaum, „je u tome što nas oslobađa košmara o nekakvoj totalnoj državi, o ukidanju granica, i što afirmiše cirkulaciju ljudi i univerzalno gostoprimstvo. I sve to u jednom stavu, bez dodatnih uslova, kao što bi to bili ekonomska razmena, povezivanje na osnovu identiteta ili nacionalnog porekla. U jednom jedinom potezu, elegantno i jednostavno, ceo složeni aparat međunarodnog prava iskazan je rečima koje su stigle iz sasvim drugačije sfere, sfere gostoprimstva. Univerzalno je gostoprimstvo i ništa osim gostoprimstva.

Sve ostalo je partikularno i stoga nosi mrlju proizvoljnosti. Države koje nisu u ratu ne mogu da zatvore svoje granice, propustljivost granica je kriterijum za mir.“

Ovo stanovište je retko zastupljeno u nacionalnom i međunarodnom političkom životu, gde se uglavnom smatra da je ono stvar humanističkih ideala i nerealno, te neupotrebljivo u „politici utemeljenoj na realnosti“ (realpolitika).

Antropolog – koji uvek balansira između onoga što važi univerzalno, za sve ljude, i svoje etnografske baze, koja nalaže da izlaže samo ono za šta ima oslonac na terenu – zna da ono što ima da ponudi je grounded theory, to jest „na terenu potvrđena teorija“. Zato on nije impresioniran „teorijom“ političkih autoriteta o takozvanoj političkoj „realnosti“.

Jer kakva je ta „realnost“? Neke sociološke i ekonomske analize, urađene od devedesetih godina do danas, pokazuju da svet kao zajednički kontekst nesporno postoji u veoma velikom delu ekonomskih, finansijskih, komunikacijskih medijskih, pa čak – ali u manjoj meri – i političkih aktivnosti. Države su već „ustupile“ znatan deo svoje suverenosti nad ekonomskim, industrijskim ili političkim funkcijama, ili su doživele, ne želeći ili ne mogavši da učine ništa povodom toga, da sektori kao što su rad ili finansije izađu iz okvira nacionalnih sfera uticaja i kontrole.

Prema holandsko-američkoj sociološkinji Saskiji Sasen, ekonomska globalizacija je poprimila oblik delimične „denacionalizacije“ ekonomije, i to na podsticaj Ujedinjenih nacija i pod njihovom kontrolom. Zahvaljujući tome, postoji ceo jedna socijalni svet povezan sa globalnom ekonomijom koji o sebi misli kao o „globalnom“ društvu. Sociološki govoreći, on predstavlja nadnacionalnu manjinu. Teorijski govoreći, to znači da je jedino kapital apsolutno „globalan“: on kruži, a njegovi lideri misle na tom, globalnom nivou, ne zavise od nacionalnih suverenosti, jer kapital ne interesuju granice, nacionalni identiteti ili manjine.

Države, nacionalna preduzeća i korporacije preuzimaju i pokušavaju da za sebe iskoriste neke delove ekonomije koja globalno teži „denacionalizaciji“. To ograničeno, delimično uključivanje nacionalnih ekonomija u proces globalizacije uglavnom je stvar političkih strategija u vreme izbora u pojedinim zemljama, a posle toga se brzo zaboravlja, jer je reč o ekonomskoj politici koja se teško može sprovesti u delo. U stvari ovde je reč o raskoraku između politike i ekonomije o kome pišu Saskija Sasen i Vendi Braun: s jedne strane, u sferi politike, imamo patetičnu težnju ka nacionalnoj afirmaciji, to jest izazove nacionalizma; s druge strane, u sferi ekonomije, imamo tendenciju denacionalizacije u oblasti rada, trgovinske razmene i komunikacija.

U tom permanentnom hijatusu i sukobu koji on izaziva pobornici nacionalne suverenosti razvijaju retoriku ugroženosti nacionalne kulture i identiteta. Takođe, oni ukazuju na intenziviranu mobilnost ljudi kao na još jednu „lošu“ posledicu globalizacije i zahtevaju da se posveti više pažnje, vremena, novca kako bi se bolje kontrolisala, ako ne i sprečila „poplava“ migranata…

Hijatus koji je nastao između nacije, države i sveta na sličan način deluje u Africi i u postkolonijalnim državama uopšte. U postkolonijalnim okvirima, naime, legitimitet forme nacionalne države kao područja političkog života dvostruko je upitan. U pitanje ga dovodi duga istorija, što će reći sam kolonijalizam i ono što je od njega preostalo, stara uporišta dominacije, kao i nestanak podrške nekadašnjih metropola.

To je ono što u postkolonijalnim nacionalnim državama ideju građanskog društva čini slabom, a jedan od načina na koji se ta slabost pokazuje je nostalgija za kolonijalnom prošlošću kad je, kako se stalno ponavlja, postojala autoritarna i moćna država. Građanski poredak je u novije vreme postao još slabiji kad su se postkolonijalne države uključile u proces ubrzane globalizacije nakon Hladnog rata. Legitimitet nacionalne države i njena uloga u životu građana tada bivaju stavljeni na ozbiljnu probu.

Stavljajući se u poziciju koja nije mnogo udaljena od pozicije razvijenih nacionalnih država, „(afrički) režimi oslanjaju se na teatarska sredstva kako bi zasnovali državnu moć, podstakli nacionalno jedinstvo i ubedili građane u realnost i jednog i drugog“, pišu južnoafrički antropolozi DŽin i DŽon Komarov u izveštaju o svom dugogodišnjem istraživanju u Južnoafričkoj Republici.

Da bi postojale „jake“ države, čiju je izgradnju liberalna globalizacija od početka dovodila u pitanje i delegitimizovala, nedostaje institucionalizacija koja omogućuje da se napravi okvir za materijalni, pravni i ekonomski život građana. Iako žive u nacionalnim državama, ljudi se ne osećaju građanima tih država.

Pored toga što je izlazak iz okvira kolonije bio skopčan s raznim teškoćama, nove nezavisne države gube danas simboličko prvenstvo“ u očima svojih stanovnika i zbog globalizacije, koja utiče kao nikad ranije ne samo na etnicitet i kulturu, nego, preciziraju DŽin i DŽonov Komarov, i na „politiku roda, seksualnog, životnog doba, rase, religioznost i i životnog stila“…

Francuski „model“ je duboko obeležen dvama naizgled protivrečnim iskustvima, republikanskim i kolonijalnim. Ponosna na „nerasni“ društveni model (koji su pokreti kao što je Mandelin ANC takođe zastupali osamdesetih godina), Republika je ostala vezana za svoju kolonijalnu istoriju, a da nije zaista napravila pregled rasističkih akcija i ideja koje su obeležile tu istoriju.

A kolonizacija je u isti mah bila represivna i „civilizatorska“, dakle, ona je bila dvostruko nasilje, fizičko i simboličko, društveno-političko i kulturno, kako bi se u imperijalnu Francusku uključili narodi zapadne i severne Afrike, čija je slika bila skrojena i fiksirana u skladu sa kolonijalističkim shvatanjima sveta.

To dvostruko nasilje uvek upućuje na u Francuskoj ustaljenu misao o drugima sa kojima je imala posla u svojoj istoriji. U jednom trenutku, šezdesetih godina XX veka, ti drugi su bili oni koji su iz Afrike migrirali prema „metropoli“, privučeni pozivima koji su otuda stizali, a njihovi današnji potomci su Francuzi i Afrikanci ili „Afrikanci Francuske“.

Izraz „Afrikanci Francuske“ nije onako skandalozan kako to misle pristalice afričkog identiteta kao jednom date, nepromenljive i lokalizovane realnosti. Pregled postkolonijalne situacije u Francuskoj bio bi nepotpun ako se ne bi uzeo u obzir stepen integracije koja je ostvarena u skladu sa francuskom idejom jednakosti. Ta ideja je imala uticaja i na afričke političke kulture u periodu između Drugog svetskog rata i sticanja nezavisnosti afričkih zemalja. Uticala je na intelektualce okupljene oko afričkih studija i afričke političke alite u Francuskoj. Četrdesetih i pedesetih godina XX veka na idejama solidarnosti temeljio se nacionalni projekat civilizacija / integracija „na francuski način“.

Ta je integracionistička politika jednim delom stvorila snažnu vezu ljudi afričkog porekla sa studentskom, birokratskom i političkom elitom u Francuskoj, ali se ta veza u potonjim decenijama pokvarila. U tom su periodu nastale snažne lične veze (iako obeležene statusnim razlikama), i razgranate mreže društvene i političke solidarnosti sa ljudima afričkog porekla, u čemu je prednjačila francuska levica, aktivistička i bliska „terenu“, ona iz PC, PS, CGT. Zahvaljujući njoj i njenom uticaju neki afrički politički lideri (Sengor, Ufue-Boanji, itd.) pedesetih godina XX veka bili su poslanici ili ministri u francuskoj vladi.

U isto vreme, istraživači u društvenim naukama (sociolozi, ekonomisti, antropolozi) počeli su da se bave istraživanjem i kritičkom analizom afričkih kolonijalnih realnosti i njihovih dinamika, a neki od njih su učestvovali u pokretima koji su se borili za nezavisnost.

Ovakav odnos prema Africi u Francuskoj više ne postoji, sa izlaskom iz perioda kolonijalizacije prestala je ona vrsta relativne društvene i kulturne bliskosti koja je išla uz kolonijalizam. Danas je kriza francusko-afričkih odnosa na obe strane praćena izvesnom nostalgijom. Danas se sa postkolonijalnih puteva ljudske pustolovine prelazi na druge puteve, svetske, koji teže da je „dekolonizuju“. Svi oni koji ne uspeju da pređu granice nekadašnje kolonijalne „metropole“ na kraju joj okrenu leđa.

„Podsaharski“ migranti koji se sudaraju sa zidovima, ogradama i pritvorskim centrima u Seuti i Melilji, Lampeduzi u Italiji, Menil-Amelou u Francuskoj, delimično preusmere svoje seobe u drugim pravcima – prema Srednjem istoku, Aziji, Severnoj i Južnoj Americi.

Za nekoliko godina, Francuska je zahvaljujući tome što su se javili glasovi manjina, ponekad ispunjen nasiljem, koji se ranije nisu čuli, otkrila rasno pitanje, pridružujući se drugim velikim zemljama – Sjedinjenim Državama, Južnoafričkoj Republici ili Brazilu – koje su to pitanje već bile prepoznale kao nacionalni problem.

Sve više zidova

Uglavnom se priznaje da nakon pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata u sveta ima sve više zidova. Geograf Mišel Fuše je 2007. godine izračunao da će, ako svi tadašnji planovi za izgradnju zidova budu sprovedeni u delo, više od 18.000 km zidova, ograda i metalnih ili elektronskih prepreka zatvoriti nacionalne granice, što iznosi osam odsto ukupne dužine međudržavnih granica.

Nezavisno od materijalnih ili konkretnih zidova, onih najspektakularnijih kojima se u medijima pridaje veći značaj od onog koji imaju na terenu, svedoci smo umnožavanja drugih, tehničkih efikasnijih zidova. To su virtuelni, elektronski, informatički ili doslovno „tečni“ zidovi, kao što je za neke emigrante Sredozemno more, gde se, samo u prvoj polovini 2011. godine utopilo 1500 ljudi u pokušaju da na improvizovanim plovilima stignu do Evrope. Krajnja sofisticiranost zida jeste ili će biti ostvarena sa biometrijskim nadzorom, kojim se istovremeno identifikuje i automatski blokira nepoželjna osoba na kontrolnim punktovima na aerodromima, železničkim stanicama, gradskim ulicama, itd., koji ostaju nevidljivi za ljude koji tuda prolaze i čine da zidovi kao fizičke prepreke postanu zastareli, … sem onda kad zid treba da bude upadljiv u ulozi simboličkog zaštitnika, kao što je slučaj sa gated communities /zaštitne ograde oko bogatih kvartova) na koje nailazimo kako u Latinskoj Americi tako i u Južnoafričkoj Republici, kako u Sjedinjenim Državama tako i na Srednjem istoku.

„Nove seobe naroda, novi kosmopolitizam“

„Nove seobe naroda, novi kosmopolitizam“ naziv je studije francuskog etnologa i antropologa Mišela Ažijea koju je na srpskom jeziku objavila izdavačka kuća Biblioteka XX vek (urednik Ivan Čolović, prevod Olja Petrović).

Aktuelnu migracionu krizu autor vidi kao krizu nacionalnih država u vreme transnacionalnih kretanja u ekonomiji i biznisu, a u migrantima vidi nove kosmopolite koje će surovi život naterati da žive na nekoliko mesta gotovo istovremeno.

U dogovoru sa izdavačem Danas donosi nekoliko odlomaka iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari