Nacionalni investicioni plan ili odustajanje od reformi 1Foto: Medija centar

Srbiju će u narednih četiri do pet godina potopiti – investicioni cunami.

Nažalost, taj investicioni talas neće stići iz inostranstva. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić odlučio je da će država inicirati taj cunami, da će se umešati među investitore s pet do deset milijardi evra i tako postati najveći ulagač na domaćem tržištu. Država će, obećava predsednik, „u najvećem delu Srbije da uvede kanalizaciju, prečišćivače vode, da reši metro i raditi na Koridoru 10, odnosno na pruzi od Šida do Beograda, Beograda do Niša, od Dimitrovgrada do Preševa i od Beograda do Novog Sada“.

Ne zna se šta je navelo predsednika na ovakvo obećanje, osim maglovite fraze da „ljudi širom Srbije moraju da osete boljitak“. Moglo bi samo da se nasluti da je predsednik nezadovoljan investicionom aktivnošću privatnih – i domaćih i stranih – ulagača. Ako je nezadovoljan njihovim dosadašnjim angažmanom, nejasno je zašto im nije „bacio udicu“ da investiraju u kanalizaciju, prečišćavanje, beogradski metro i razne železničke koridore? Drugi rukavac razmišljanja vodi u pravcu moguće teze po kojoj predsednik namerava da državnim novcem finansira „boljitak naroda“, tako kupi još veće biračko telo i na političkom tržištu učvrstiti poziciju svoje stranke.

Bilo je u bliskoj prošlosti sličnih usrećiteljskih političkih ideja – od Miloševićevog Zajma za privredni preporod Srbije do Dinkićevog Nacionalnog investicionog plana (čuveni NIP iz 2006. godine). Miloševićev Zajam zasnivao se na prevari i otimanju novca od privrede i građana koji su se u patriotskom zanosu (ali i strahu) utrkivali u uplatama. Suštinski, taj novac služio je Miloševiću da produži život svom nakaradnom režimu pa su na kraju od „preporoda“ ostale samo ruševine.

Dinkićev NIP počivao je na sumnjivoj prodaji Mobtela, domaće telekomunikacione kompanije s mešovitim vlasništvom (Karić + država), norveškom državnom operatoru Telenor za 1,5 milijardi evra. Umesto da tim novcem, recimo, definitivno sanira Penzioni fond Dinkić je kao ministar ekonomije ubedio politički vrh Srbije (predsednik Tadić – premijer Koštunica) da taj novac spiska u političku predizbornu kampanju. Obrazloženje je bilo da Srbija ima budžetski suficit pa je Vlada u septembru 2006. godine brzopotezno odlučila da „investira“ 1,674 milijarde evra (oko 7,5 odsto od BDP Srbije) u Nacionalni investicioni plan. Za samo dva meseca (april-jun) sva ministarstva predložila su projekte za ulaganja. Zvaničnici su se razbacivali ciframa, pa se ponekad licitiralo do sume tri-četiri milijarde evra.

Obrazloženje je bilo da Srbija treba da poveća ulaganja kako bi ostvarila veću zaposlenost i ekonomski rast. Pominjano je da će Srbija s tim Planom postići prosperitet Irske. Pare su deljene kapom i šakom kao subvencije državnim/društvenim preduzećima koje je trebalo spasiti stečaja, ponekoj privatnoj firmi bliskoj vlastima i lokalnim samoupravama za razne namene – od izgradnje stanova (???), sanacije lokalnih puteva, popravke zdravstvenih centara, vodo i elektro snabdevanje, deponija, vrtića, sportskih hala i uređenja gradskih trgova do nabavke klavira za lokalne domove kulture. Nikad nije postojala volja da nezavisne kontrolne institucije utvrde da li je i u kojim projektima bilo korupcije, da li su tim novcem finansirane neke političke partije i kakvi su finansijski i ekonomski efekti NIP-a po BDP Srbije.

Ono što je nesporno je da je parama iz NIP-a tadašnja vladajuća koalicija plaćala klijentima (biračima) da glasaju za nju na izborima.

NIP je trajao sve do 2011. godine a tada je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Prosperitet Srbije niko više nije spominjao, a naročito ne oni koji su operativno upravljali NIP-om (Mlađan Dinkić, Dragan Đilas i Verica Kalanović). Vladajuća politička elita „skrcala“ je, bez ikakve kontrole, najmanje 1,2 milijarde evra a da nikakvog opipljivog efekta po državu nije bilo. I već na prvim sledećim izborima šarenolika klijentela odlučila se za drugog finansijera – Srpsku naprednu stranku i njene koalicione partnere.

Sedam godina posle pobede SNS na predsedničkim i parlamentarnim izborima, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izašao je u javnost s idejom o novom NIP-u na koji će sada država potrošiti do 10 milijardi evra (25 odsto BDP-a). Predsednik kaže da pare nisu problem jer ih ima „ko pleve“. Tako je bilo i 2006. godine kad su vladini funkcioneri pred prodaju Mobtela stvarali atmosferu da će i 2007. privatizacioni prihodi biti oko četiri milijarde dolara. I tada i danas klijentima koji čekaju svoju apanažu sugeriše se da će još biti „lakog novca“ koji država namerava da potroši na „boljitak“.

Utisak je da je predsednik Vučić dobro proučio prethodni NIP, sagledao ko se najviše okoristio i iz toga izvukao zaključke koji idu u prilog pokretanju novog NIP-a. Naruku mu (kao i Dinkiću) ide priliv od privatizacionih poslova (500 miliona evra od Kineza za RTB Bor, 500 miliona evra od Francuza za koncesiju Aerodroma „Nikola Tesla“), štampanje i uspešna prodaja državnih obveznica i uvođenje novih poreza i parafiskalnih nameta zbog kojih privreda neprestano cvili.

Da li će Vučićev NIP ličiti na Dinkićev i da li će na kraju doživeti istu sudbinu?

Dok se ne vide jasniji obrisi Vučićevog NIP-a teško je praviti konkretne paralele. Jedino, za sada, izvesno je da će država za novi investicioni plan potrošiti između četiri i osam puta više novca nego što je bilo na raspolaganju političkom trijumfiratu Dinkić-Koštunica-Tadić. Ali, iz kratke Vučićeve najave projekata u koje će država kao investitor uložiti velike sume novca mogla bi se visokom dozom sigurnosti oceniti namena novog NIP-a i predvideti njegovi efekti.

Frapantna sličnost starog i novog NIP-a ogleda se u činjenici da tvorci tih planova ne navode alternative u trošenju sredstava, zakonitost postupka, procedure u dodeljivanju sredstava i razumnost poteza. Biće zanimljivo čuti predsednika Vučića ko će biti taj ko određuje kriterijume za izbor projekata koji će se finansirati iz novog nacionalnog investicionog plana. Za prethodni NIP znalo se, bar u početnoj fazi, ko su „arbitri“ koji odlučuju o kriterijumima za odabir najvažnijih investicija (Mlađan Dinkić, Velimir Ilić, Predrag Bubalo, Aleksandar Popović i Bojan Dimitrijević). Za novi NIP možda neće ni biti potrebno nikakvo koordinaciono telo jer se predsednik države već izjasnio o najvažnijim investicijama (kanalizacija, prećišćavanje, metro, železnica).

Utisak o sličnosti Dinkićevog i Vučićevog NIP-a i Miloševićevog Zajma za privredni preporod nije slučajan. NIP-ovi služe da se ulaganjem u nereformisane sektore privrede odlože dublje reforme, pošalje pogubna poruka da ima novca i bez reformi i faktički sačuva stari režim.

Novim investicionim planom Aleksandar Vučić samo produbljuje i glanca politički model svoje vladavine u kome država ima centralno mesto u ekonomiji. Odlukom da država troši dodatni novac izvan okvira svojih klasičnih funkcija, Vučić omogućava državi da se nepotrebno širi i tako dodatno istiskuje privatni, naročito domaći, sektor.

Ne postoji ni jedan jedini ekonomski, tržišni, razlog da sve investicije koje je Vučić najavio (kanalizacija, prečišćavanje, metro, železnica) ne rade privatni investitori. Država nikad nije u stanju da uradi jeftiniji posao od privatnika jer privatnik uvek brine kako će stvoriti profit iz uloženog kapitala a država o tome ne brine jer se igra tuđim novcem.

Širenjem uloge države u ekonomiji predsednik, koji se neprestano hvali svojim reformskim rezultatima, zapravo okreće poželjan tranzicioni proces u pogrešnom smeru, istiskuje privatni sektor i restaurira stari model klijentelističkog društva u kome vlast državnim novcem finansira čitave slojeve stanovništva, zaposlene u državnoj upravi, socijalne grupe pa čak i odabrane profesije. Novi NIP je „na prvu loptu“ mamac na koji se hvata sve više ljudi – zavisnika od državnih programa, a suštinski NIP stvara sistem za kreiranje rente. Zato će novi NIP biti prihvaćen aklamacijom, neće biti potrebno da zakonski bude regulisan i niko se neće buniti što nema odgovarajuće procedure pri dodeljivanju novca.

Tako će Vučić steći još veću političku podršku da zameni tržište vladinim nadzorom nad korišćenjem i alokacijom resursa. Biće vrlo rizičan eksperiment dati u ruke jednom čoveku četvrtinu bruto domaćeg proizvoda Srbije da ga raspodeljuje na osnovu lične i političke volje, a ne na osnovu tržišnih signala.

Vučić o svom NIP-u govori samo kao korisnom projektu i ignoriše troškove. Možda nije idealan primer, ali nije loš za ilustraciju – država je za vreme Tadićeve vlasti gradila beogradsko naselje „Stepa Stepanović“ i kao investitor prošla kao „bos po trnju“ A da je to bio komercijalni projekat privatnih investitora, država bi zaradila 90 miliona evra samo od takse za gradsko građevinsko zemljište. Slično se dogodilo i sada za Vučićeve vlasti – da je projekat „Beograd na vodi“ bio poveren privatnim investitorima, država ne bi izgubila milijardu evra.

Redistribucija 10 milijardi evra u narednih četiri-pet godina kroz Vučićev NIP dovešće do klimaksa kulturološke promene u srpskom društvu i definitivno utemeljiti novu pogrešnu paradigmu – umesto jedino mogućeg slogana „rad za bolji život“ imaćemo parolu „glasanje za bolji život“.

O još jednom važnom detalju moralo bi se voditi računa kad se bude odlučivalo o novom NIP-u.

O korupciji.

Svako širenje državnih nadležnosti nad privredom zakonito rađa korupciju. Srbija se, nažalost, nije opredelila za model male države, odnosno države s malim ovlašćenjima, da bi smanjila rizik od korupcije. Naprotiv, odlučila se za moćnu i sveprisutnu državu. Dosadašnja Vučićeva politika mešanja države u ekonomske poslove najbolji je primer kako korupcija raste s jačanjem uloge države. Primera radi, Srbija je 2015. godine bila na 71. mestu po percepciji korupcije, zatim je 2016. pala za jednu poziciju, da bi 2017. skliznula na 77. mesto a 2018. godine zauzela je neslavno 87. mesto. Za četiri godine – 16 mesta unazad. Isključivi krivac za rast korupcije u Srbiji je Vučićev model države kao preduzetnika i investitora.

Zahvaljujući korupciji biće i interesnih grupa koje će nesumnjivo imati koristi od NIP-a. Tu su, pre svega, već etablirani partijski obojeni preduzetnici i biznismeni. Da niko nema koristi, ovakav program ne bi ni mogao biti predložen i donet. Svakako najveću korist od NIP-a imaće političari koji su trenutno na vlasti kroz rast uticaja, popularnosti i stranačkog kapitala.

A štete?

Kao i kod prošlog NIP-a i Zajma za privredi preporod, štete će biti razdeljene čitavom društvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari