NESANICA

Ivan Džidić Suma sumarum, uzevši u obzir da sam od datuma proizvodnje prilično odmakao, da mi je kilometarcajler zabilježio pristojan broj pređenih kilometara a po putevima čudnog kvaliteta, nije ih zakačilo kapitalno investiranje, da mi je na koncu konca istekao i garancijski list, mnogo je dobrih, poštenih, onih kojima je zakletva koju su položili iznad svega, lječnika koje poznajem. Upoznao sam nažalost, posebno u posljednje vrijeme, ili mi se to samo priviđa osobno pogođenom, mnogo i onih koji izgleda misle da se onaj nesretni Grk zvao Hipokrit. A oni da su tek trgovci. Evo već desetak dana ne mogu saznati da li mi je nešto, ako jeste šta je. Depresija, bar neka žešća nije ziher. I šta da radim, osim da bacim duhan. A da visim po zvanim i takozvanim zdravstvenim ustanovama nemam kad. Jer napokon imam mnogo posla, koji još uz to donosi i kakve takve peneze.
I šta(?) – nesanica. S kojom evo prvi put imam problema. Jer sam do sada, bez obzira na ono iz prvih redova, spav’o k’o zdravo i sito novorođenče. Ali dobro. Probao sam ono sa ovcama. Brojanje. Nema šansi. Prije bih do u cent izbrojao sve što se poštenim radom i sa svojih deset prstiju zaradilo, za jahte, kompanije, holding ili ne, banke, za kupovinu tranzicionirane, u prvi mah podržavljene, društvene imovine, za kampanje, da ne širim – itt., a u proteklih petnaest i još malo godina. Probao sam još nekoliko sličnih načina. Neće, pa neće. Pa sam prešao na glasove, procente i mandate netom završenih izbora. Prebrojao sam ukupno izašle, pa sam prebrojavao i prebrojao po regijama, uključujući naravno i Beograd. Ništa. Onda sam prešao na sastavljanje vlade. Kad mi se učinilo da bi lako mogao zbrojiti npr. 64, 19 i 47, uz, što bi rekao po koji poznati profesor i diplomata, ili stručnjak za marketing, analitičar ili ko li, vještinu vođenja politike koja se zove kompromis, uleti neko ministarstvo, ili slično radno mjesto u službi naroda, pa sve poremeti. A skoro da sam uspio zaspati. Krenem onda na novo prepadanje radikalima, a u mogućem novom trošenju narodnih para iliti para građana. Ko bi koliko mogao fasovati. Mislim glasova. Ako radikali ipak ne bi osvojili, što jedan domaći stručnjak reče, svih dvjesto posto. Umalo se ne prestravih. Više zbog mogućih podočnjaka od nesna. Koji bi me mogli svrstati, mnogo je naših najboljih kadrova pravilno raspoređeno na sceni, u neprijatelja koji nikad ne spava. Ali ko ima sreće, ima sreće. Ugledah spasonosan broj. Sedamdesetjednahiljadadevetsto. Nas NEVAŽEĆIH. Koji uredno ispunjavamo građansku dužnost izlaska na biračka mjesta. Neka nas je samo polovina koji su namjerno NEVAŽEĆI, to je već tri mandata. Jer smo, ili možemo biti takozvani manjinci. Ako se na vrijeme organizujemo, registrujemo, pa nagovorimo onih četrdeset posto koji neki dan nisu glasali, da idući put izađu na birališta i samo križnu listiće, eto nam brat bratu sigurnih 126 NEVAŽEĆIH mandata. Banja.