Nesimovi autoportreti i Balkan boys 1

1.
Slikara Nesima Tahirovića upoznao sam početkom novembra 1994. godine u njegovom rodnom gradu – Tuzli.

Zajedno sa tridesetak mirovnih aktivista i novinara iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i inostranstva, učestvovao sam u radu međunarodne konferencije „Može li Evropa bez multikulture?“, koju je u ovom gradu organizovao Forum za mir i poverenje na teritoriji bivše Jugoslavije sa sedištem u Veroni. Naslov konferencije mi je delovao suviše sofisticirano, akademski, profesorski, s obzirom da se ona održavala usred rata, u gradu pod opsadom, do koga se moglo stići samo noću, teško prohodnim šumskim putevima. Mi koji smo došli iz Beograda putovali smo do Tuzle dva dana, a toliko će nam biti potrebno i da se vratimo.

S druge strane, bio sam saglasan s tim da ideološke uzroke rata u Jugoslaviji treba potražiti u nacionalističkoj propagandi da je došao trenutak da se po svaku cenu, to jest po cenu masovnih proterivanja i ubijanja civila, uspostave u etno-kulturnom pogledu homogene teritorije. Odbrana univerzalnih vrednosti kulture zaista je bila – i, razume se, do danas ostala – urgentna, pa makar u tu svrhu bio iskorišćen ne baš najsrećnije nađen termin „multikultura“.

Evo, za slikara Tahirovića može se reći da je umetnik čije delo otelovljuje i slavi humanistički ideal čoveka, duh univerzalne kulture, ali neće biti netačno ako ga neko nazove čovekom multikulture. Još manje će pogrešiti onaj koji kaže da je Tahirović čovek jugoslovenske kulture, i to ne samo one bivše. O tome svedoči i razgovor s njim zabeležen na kasetofonu jednog novembarskog popodneva te davne 1994. godine. Deo tog razgovora sam, kako se nekad govorilo, skinuo s trake i uneo u reportažu o našem tadašnjem putu i boravku u Tuzli objavljenu u časopisu Republike (16. novembra 1994) pod naslovom „Beograd – Tuzla 2.000 km“.

***

Subotu popodne Nenad Čanak, Miladin Životić, Sinan Alić i ja provodimo u kući porodice Nesima i Mirjane Tahirović. Nesim je akademski slikar, poznat u celoj bivšoj Jugoslaviji, cenjen u Zapadnoj Evropi. Mirjana je rodom iz Kragujevca, ovde je direktorka Doma mladih. Imaju dvoje dece. Nesim je pre rata radio scenografiju za mnoga pozorišta u Srbiji. Posebno ističe da je bio scenograf predstave „Kosovski boj“ koja je izvođena na Vidovdan u Kruševcu. Poslednji put 1989. godine. Zbog toga neko u šali dobacuje da je Nesim u stvari bio scenograf predstave zvane Događanje naroda.

Uoči izbijanja rata u Bosni pravoslavno sveštenstvo je napustilo Tuzlu i tuzlanski kraj i ostavilo vernike da svoje odnose sa Gospodom Bogom regulišu bez posredstva crkve. Ali nisu svi pravoslavci u Tuzli mistici, to jest ljudi sposobni da neposredno komuniciraju sa Bogom, tako da je ovaj odlazak popova iz Tuzle za većinu pravoslavnih vernika značio privremeno odustajanje od Neba. Zatvaranje pravoslavne crkve, povlačenje sveštenstva, palo im je teže od zatvaranja tuzlanskog aerodroma. Vladika Vasilije (Kačavenda) preselio se u Bijeljinu, tamo gradi novi Vladičanski dvor, i za duše tuzlanskih pravoslavaca ne haje.

Kad je rat počeo, Nesim se zatekao u inostranstvu i odatle je uputio javno pismo vladici Vasiliju. Pismo je objavljeno u tuzlanskom listu Front slobode 22. maja 1992. godine. Počinje ovako: „Bože pravde! Dragi Vasilije, pošto se ti i ja znamo više od 30 godina, kao znancu i prijatelju ti pišem ovo pismo. Još prije dva mjeseca, ne sluteći ovu zlu kob, otišao sam u tuđinu da mojim radovima i izložbama ovdašnjem narodu pričam o svima nama, o našem zajedničkom življenju, o našoj zajedničkoj sudbini i našim kulturama, jer je to od mene umetnika tražilo ovo vrijeme. Sada trenutno povratka mi nema i u nemogućnosti da te lično zamolim da digneš glas svoj protiv zla to činim ovim pismom. Kao brata, božjeg čovjeka, molim te, urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće.“

Sada Nesim žuri da nam dok se još vidi, jer struje nema i neće je biti, pokaže jedno od svojih poslednjih dela, u stvari jedan diptih. „To je“, veli Nesim, pokazujući prvu sliku, „kakvi smo mi bili u Bosni prije rata, prije. Taj čovjek ovde mogu biti ja, gospodin Sinan Alić ili neko drugi, tako lijep u tom kostimu sa cvijetom, sa tim nebom, suncem, mjesecom, zvijezdama, lijep, fin i dotjeran. A ovdje“ – i Nesim pokazuje drugu sliku – „kakvi mi jesmo danas u Evropi. To je isti čovjek, identično odijelo, isto sve stoji i ja sam to nazvao autoportret… I vidiš kako ga ova koka piški, kako ga ova guza kaki, kako ga i ova dvojica zapišavaju. To smo mi. I još gori, a to ja nisam umio napraviti… Ali, ne mogu kazati ovo je sad Sinan, mogu sebe zajebavat ili reći da je to neki tamo Marko i Janko… Ovo je moje raspelo kako nas je Evropa raspela, pod tim istim suncem i mjesecom.“

2.

Jednog letnjeg dana 2006. godine našao sam se u Piranu, kao jedan od predavača na Mediteranskoj etnološkoj letnjoj školi (The Mediterraneian Ethnological Summer School, MESS), koja se već više od dvadeset godina održava u ovom slovenačkom primorskom gradu. Pre početka Škole, Dubravka i ja prošetali smo se ulicama Pirana, divili smo se skladu i miru kojima je grad odisao i čudili se nesrazmerno velikom zvoniku katedrale Svetog Jurija (srpskog Georgija, hrvatskog Juraja). Da li on svojom impozantnom masom odvraća od Pirana njegove neprijatelje, u skladu sa ulogom Svetog Jurija kao zaštitnika ovog grada, ili preti kaznom njegovim grešnim stanovnicima?

Razgovarajući o ovom zvoniku i svecu koji se proslavio ubistvom aždaje, iznenada smo se našli pred scenom jednog takođe slavnog, mada ne i verski korektnog ubistva, onog u kome Balkanac ubija Balkanca. Na zidu jedne kuće ugledali smo grafit, crtež na kome se vide dva tipa u trenutku kad jedan od njih puca iz revolvera u drugoga, koji kao da čeka da ovaj ostane bez municije i da ga onda umlati svojim velikim pesnicama. Preko celog grafita autor, ili neko drugi nošen željom da sliku protumači, velikim crvenim slovima napisao je: BALKAN BOYS.

Da li je ovo mogućno, pitao sam se. Da nije neki naš kolega ovo nacrtao specijalno za mene, šale radi? Jer tema mog predavanja na ovoj letnjoj školi bila je „Treba li se stideti ili ponositi što smo Balkanci?“. U svakom slučaju, odmah smo fotografisali ovaj grafit i ja sam odlučio da ga iskoristim kao ilustraciju za deo mog predavanja koje se odnosi na negativne stereotipe o Balkanu, na devalorizujući „balkanistički diskurs“, kako smo tada uobičajali da govorimo, pod uticajem knjige Marije Todorove Imaginari Balkan. „Evo, dragi moji“ – tako ću početi svoje predavanje – „ovako izgleda Balkan koga se mi Balkanci moramo stideti i koga smo pozvani da se odreknemo, da se debalkanizujemo.“ I objasniću da u stvari ne treba da se čudimo što je takav Balkan stigao i u Piran, jer je, pod utiskom krvavog raspada Jugoslavije, u celoj Evropi obnovljena predstava o Balkanu kao „divljoj Evropi“, nastala u XIX veku (o čemu je najdokumentovanije pisao Božidar Jezernik). Pitaću moje slušaoce koje im reči najpre padaju na pamet kad se pomene Balkan i očekujem da će odgovor biti „bure baruta“.

Iste večeri naišao sam, opet slučajno, na knjigu koja će mi pomoći da moje predavanje o balkanskom stidu i ponosu bude ilustrovano još jednim sasvim svežim i lokalnim, piranskim, primerom. Bili smo na večeri kod mog kolege Bojana Baskara. Gledajući šta on i njegova žena Irena imaju u biblioteci, pogled mi je pao na jednu knjigu kuhinjskih recepata, odnosno na njen naslov: Balkanska kuhinja. Nisam mogao da verujem da mi Fortuna opet ovako izdašno pomaže.

Držao sam u rukama drugo izdanje ove knjige, koju je 1987. godine objavila nekad velika izdavačka kuća „Jugoslovenska knjiga“. Tako sam dobio zgodnu ilustraciju za drugi deo mog predavanja, u kome ću, posle negativnih, predstaviti pozitivne stereotipe o Balkanu, ono čime bi Balkanci mogli da se ponose. „Poštovane kolege“ – reći ću, pokazujući sliku korica Balkanske kuhinje – „kao što vidite, balkanskim imenom označavaju se i nesumnjivo pozitivne stvari, lepe, ukusne. Ne morate se ubijati kao Balkanci, ali jesti kao Balkanci možete slobodno. Možete i piti kao Balkanci. Nije Balkan samo „bure baruta“, on je i „bure piva“. Onog piva koje možete da pijete koliko vam duša želi, pa i više od toga, na festivalu trube u Guči.

Van dobro poznate Biblioteke XX vek koja broji već preko 300 izdanja, isti izdavač i autor Ivan Čolović objavili su nestandardnu knjigu koja će sigurno naići na dopadanje istinskih bibliofila. Autor je sakupio i – kako sam kaže – dopunio i doterao svoje ranije napisane tekstove o slikarima i slikama. Pišući o ovim temama Čolović je bio i ostao, pre svega, antropolog i etnolog koji sagledava društveno-kulturnu realnost našeg vremena.

Knjigu su oblikovali dizajneri Škarta. Po njihovoj zamisli, čitalac uz knjigu dobija i četrdesetak mini reprodukcija koje se mogu lepiti uz odgovarajuća poglavlja, što ovu knjigu čini interaktivnim proizvodom.

U dogovoru sa autorom Danas prenosi dva poglavlja iz ove knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari