Neslavna veza Bejruta i Beograda 1Foto: Miroslav Dragojević

Eksplozija u Bejrutu za tren potresla je daleko širi prostor od bejrutske luke.

Liban je država koja se ljulja između fascinirajuće privlačnosti i ogoljene brutalnosti građanskog sukoba. Stalnu političku nestabilnost pojačavaju verske razmirice koje se slivaju iz celog Bliskog istoka do obala libanskog Mediterana. Jedna iskra mogla bi da zapali Bliski istok. A i šire. Neslavna veza i poređenje u nesreći Bejruta i Beograda afirmisana je u ovoj prilici ne samo zato što su arapski mediji ponovo upozoravali na opasnost balkanizacije Libana.

Kružno kretanje stigme – od Bliskog istoka ka Balkanu i nazad, od Balkana ka Bliskom istoku traje već ceo vek. U suštini, ovim želi da se kaže da su Balkan i Bliski istok podjednako neuspešni svetski regioni čiji problemi se prelivaju iz jedne posude u drugu. Najvažniji od njih jesu manje više trajni i nepomirljivi etnički i verski sukobi uz stalno uplitanje i takmičenje velikih sila.

„Balkanizovani“ Liban i(li) „libanizovani“ Balkan

Kako bi se spasili preteće balkanske perspektive, Libanci su pribegli bizarnom koraku kojom traže rekolnizaciju svoje zemlje koja je stvorena kao francuski protektorat posle Prvog svetskog rata. Francuskom predsedniku Emanuelu Makronu upućena je peticija koju je potpisalo 60.000 Libanaca u kojoj se francuski predsednik moli da stavi pod svoju vlast Liban u narednih 10 godina i izbegne njegovu balkanizaciju. „Više želimo da budemo kolonija nego da umremo“, izjavila je jedna od organizatorki potpisivanja peticije, Jana Harb.

Libanci su 1976. optuživali Henrija Kisindžera da ima tajni plan za podelu Libana. Libanski ambasador u UN, Klovis Maksud, to je i preneo Kisindžeru. Kisindžer ga je pitao: „Ko to govori da ja imam plan za podelu Libana?“

„To je Rejmon Ede“, odgovorio je Maksud.

„Recite gospodinu Edeu da SAD nemaju planove za podelu Libana. Podela Libana nije ono što nas brine. Ja sam zabrinut na njene posledice na Jugoslaviju i kako ona može da bude zaražena virusom podela, posle Libana“, odgovorio je Kisindžer. Dogodilo se, međutim, da je i Liban balkanizovan i Balkan libanizovan.

Region od Jugoslavije do Avganistana i Pakistana bio je zatvoren i blokiran tokom hladnog rata. Kad je nestao Sovjetski Savez, ovaj „prvenstveno muslimanski region, jedan od tri velika muslimanska regiona u svetu, dramatično je destabilizovan“. „Luk krize“ opisuje „nacije koje su smeštene na južnoj granici Sovjetskog Saveza od Indijskog poluostrva do Turske i južno preko Arapskog poluostrva do Roga Afrike“. Dalje „centar ovog područja je Iran“. Alfred Tajer Mahan (Alfred Thayer Mahan), otac američke geopolitike, podvukao je 1900. u svom delu Problemi Evroazije i njeni uticaji na međunarodnu politiku geostratešku podelu Evroazije. On je podelio Aziju na tri dela: 1) teritorija pod ruskom dominacijom severno od 40. paralele; 2) teritorija pod britanskom dominacijom; 3) zona sukoba ili neodređeno područje između 30. i 40. paralele.

Korona kao sinteza „balkanizacije“ i „libanizacije“

Mahan je verovao da borba između Rusije kao kontinentalne sile sa severa koja nadire ka lukama u toplim vodama i protivnička koalicija pomorskih sila koja prodire sa juga na sever (uključujući SAD, Veliku Britaniju, Japan i Nemačku), mora da se vodi u zoni sukoba. Ova zona je obeležena političkim vakuumom, nerazvijenošću što je čini nestabilnom i zonom koja je podesna za osvajanja. Ova područja Centralne Azije su politički slaba i nestabilna, ugrožena separatizmima, etničkim i religioznim sukobima.

Poznati američki profesor i stručnjak za Bliski istok, Bernard Luis, koji je imao značajan uticaj na formiranje politike američkih administracija prema Bliskom istoku, objavio je 1992. članak pod naslovom Ponovno osmišljavanje Bliskog istoka. U njemu je zaključio da je većina država Bliskog istoka veštačka konstrukcija i da su one podložne takvim procesima. Ukoliko su sile političkog centra dovoljno slabe, ne postoji stvarno građansko društvo koje bi održavalo zajednicu, niti postoji zajedničko osećanje nacionalnog identiteta. „Onda se država dezintegriše – kao što se to dogodilo u Libanu – u haos feudalnih, ratujućih sekti, plemena, regiona i partija“, napisao je Luis.

Od 1992. do danas, Bliski istok je išao putem koji je uočio Luis. Dezintegrisali su se Irak, Libija, Jemen i Sirija. Liban je ostao na ivici. Tek što je na neki način pacifikovana bliskoistočna balkanizacija, a pre toga balkanska libanzacija, pojavila se epidemija korone koja je danas sinteza balkanizacije i libanizacije.

Gotovo cela humana istorija zasnovana je na uverenju u postojanje stohastičkog, dakle predvidljivog sistema ili sistema koji će na kraju biti uređen samostalno ili ljudskom akcijom. To je svojevrsna refleksija inžinjerskog uma, gde se svemu zna mesto i razlog određenog stanja. Korona je daleko od svega toga, jer o njoj nema pouzdanih znanja, niti delotvornih lekova. Za razliku od drugih prilika, kad je globalna opasnost proizvodila globalni odgovor, ona trenutno dovodi samo do fragmentacije, straha i nove mizantropje.

„Nova sida 20. veka“

Devedesetih godina, Bernar Anri Levi nazvao je Srbe novom sidom 20. veka. Stvoren je front država koje su se borile protiv te pošasti. Danas, kad se pojavila korona, ne postoji ni najmanja naznaka stvaranje bilo kakve zajedničke, globalne, bilo regionalne, platforme u borbi protiv nje. Nije ni u izgledu da će neko bar da je krsti novim Hitlerom 21. veka. Kad se pojavio Hitler, posle nekog vremena stvoreno je više saveza i antihitlerovskih koalicija protiv njega. Ne postoji ni jedan jedini savez, recimo čak ni Kine i Rusije, protiv korone.

Zdravstveni, ekonomski, socijalni i kulturni aspekti epidemije već se polako istražuju, već prema oceni njihove hitnosti i prioriteta. U pozadini ostalo je pitanje odnose korone prema međunarodnim odnosima i današnjoj diplomatiji. Korona je srušila staru geopolitiku. Ona je po svom karakteru balkanska i bliskoistočna sila entropije sistema – koronizacija je istovremeno i balkanizacija i libanizacija međunarodnog poretka.

Iste stvari koje se raspravljaju u današnjoj diplomatiji i međunarodnim odnosima, rešavaju se i u epidemiji korone: ko vodi i dominira globalnom politikom i kako će ishod epidemije uticati na svetski raspored snaga? Trka za vakcinom uporediva je s trkom u naoružanju ili kosmičkom trkom. Jasno je da će pobednik biti onaj koji potvrdi svoju dominaciju spasenjem od korone. Sve svetske religije nude spasenje, ali spasenje od korone učiniće više od toga. Ono će potvrditi moralno pravo pretenzija te sile u vođenju sveta.

Sjedinjene Država su čvrste u nameri da ne dozvole promene u poretku u svetu i ni najmanju rupu kroz koju bi Kina mogla da strateški prodre u njene interesne sfere, prvenstveno u Evropu. Državni sekretar Majkl Pompeo, stoga, raduje se da poseti svaku zemlju koja će da potpiše izjavu o 5G mrži koja će biti restriktivna prema kineskim tehnologijama. Slično će verovatno biti i kad se bude postavilo pitanje izbora vakcine. SAD su, ostalom, prestale da finansiraju Svetsku zdravstvenu organizaciju zbog toga što je ona prokineska.

Sve države koje nisu samodovoljno ili nedovoljno uspešne, suočiće se sa izborom saveznika. Za mnogo zemlje, posebno manje i manje bogate, izbor vakcine biće jednak izboru ulaska u određeni savez ili koaliciju. Ni one zemlje koje su, recimo, već u Evropskoj uniji, neće biti mogućno primorati da izaberu određenu vakcinu. Postaviće se i pitanje poverenja u vakcinu. A preko poverenja vakcini, pojaviće se i pitanje poverenju vladama.

Pitanja izbora saveznika i na Balkanu

Vlade su te koje diriguju ograničenjima, koje propisuju za koje zemlje su testiranja i karantini obavezni, a za koje nisu. Pošto ne postoje nikakvi međunarodni dogovori, niti bilo ko za sada razmišlja o potpisivanju ugovora kojima bi se usaglasila ponašanja i regulisala neka pravila, odluke su sasvim arbitrarne. Sasvim je jednostavno, ako vam se neka zemlja ne dopada ili želite da je izolujete, onda to možete da učinite iz zdravstvenih razloga uz pomoć karantina i testova. Isto važi i za Evropsku uniju. Pitanja zdravstvene zaštite nalaze se u suverenoj nadležnosti nacionalnih država, koje nisu u obavezi da prihvate nadnacionalno zdravstvo, ukoliko to ne žele.

Zaoštravanje pitanja izbora saveznika pojavilo se i pred balkanskim državama. Dvojica direktora Heritidž fondacije, Džems Karafano i Luk Kofi u svom tekstu obelodanili su da se razmišlja o Kosovu kao članici NATO. Srbija se poziva na produbljivanje svog odnosa sa Zapadom, jer ona time umanjuje svoju vrednost. Nije reč o zauzimanju strane, nego pravljenju od Srbije „vrednijeg i odgovornijeg regionalnog aktera, koji će se, zauzvrat, pojaviti kao pozitivnija snaga u uravnoteženju interesa velikih sila u regionu“. Srbiji se preporučuje približavanje zapadu radi uspostavljanja „ravnoteže interesa velikih sila na Balkanu“, a ovaj poziv povezan je sa rešavanjem kosovskog pitanja, što je ključ za pojavljivanje Srbije u takvoj ulozi. „Najbrži i najproduktivniji način da Srbija uravnoteži odnose sa zapadom jeste da normalizuje odnose s Kosovom. Ni jedan korak ne bi bio konstruktivniji“, sugerišu Karafano i Kofi.

Oni najavljuju tri situacije koje vode Kosovo napred, dok se vode pregovori o uklanjanju razlika sa Srbijom. Prva je dalji razvoj „nacionalne armije da bi se konačno kvalifikovala za članstvo u NATO“. Dok se to ne dogodi, potrebno je tražiti kreativne načine za saradnju s NATO. U slagalicu koja povezuje Balkan i Avganistan, smatra se da bi uskoro trebalo dodati i Kosovo. Učešće kosovske vojske u misiji u Avganistanu bio bi prirodan potez, ali on nije mogućan jer pet država EU još ne priznaje Kosovo.

Druga situacija je izgradnja gasovoda Albanija – Kosovo koji bi se nadovezao na Transjadranski gasovod, koji je deo južnog gasnog koridora od Kaspijskog mora do Italije. Treća je učešće Kosova u incijativu Tri mora.

Oni, na kraju, izvode, intrigantan i pažnje vredan zaključak, da nadmetanje velikih sila ne mora da bude štetno za region, kao što je bilo u procesima balkanizacije i libanizacije regiona. „Nadmetanje velikih sila ne mora da šteti Zapadnom Balkanu. Nasuprot tome, ono daje priliku Srbiji i Kosovu za sigurniji mir i napredak regiona“, zaključuju Karafano i Kofi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari