Nestvarno stvarna stvarnost 1

Borhesova metafora o svetu kao „Palati konačnih“, no nesnaznatljivih razmera, zastrašujuća je: „Nikome nije dato da obiđe više od jednog beskrajno malog dela palate“.

Problem spoznanja, kao putovanje kroz „Palatu“, utemeljen je u helenskim mitovima. Literatura ih koristi kao arhetip: postoje samo „Odiseja“ i „Argonautika“. Onaj ko putuje ka Itaki, kao Odisej, odustaje od traganja, jer misli da je „videvši Troju, video sve“, kaže Crnjanski. Argonauti ka „Zlatnom runu“ idu u suprotnom smeru, ka neviđenom, a slućenom. Duboko veruju da je njihova iluzija stvarnija od stvarnosti. Tako postaju demijurzi sveta, koji nije puka refleksija poznatog dela „Palate“, već otkriće njene celovitosti. Konstantin Kon, junak i pripovedač u „Poslednjem argonautu“ („Službeni glasnik“ 2018), krenuo je njihovim tragom. U novom romanu, Aleksandar Gatalica gradi povest Majstora-pisca, poslednjeg argonauta Telemona, koji je na putovanje krenuo kad je izgubio sećanja, a realni svet postaje omama i dim. Ostaju, kao uporište, njegovi romani i pripovetke. Kon je u argonautiku pošao, da bi spoznao sebe bivšeg, da pojmi ko je i ko će biti. Nije slutio da će obići neotkrivene delove „Palate“, osetiti predukus konačnog spoznanja jedinstva vremena i prostora, individue i sveta.

„Poslednji argonaut“ je, po intenciji pisca, prirodan nastavak i besprekorna nadgradnja ključne ideje pređašnjih Gataličinih dela. U „Veku“ ili „Velikom ratu“, autor razuslovljava istorijski stereotip, jer je on predubeđenje, koje sputava sagledavanje uzroka i posledica. Iza velikih istorijskih narativa, nalazi se suštinska istina: sve što se zbiva u svetu, najpre se zbiva u individui. Lice zla ili patnje koju prouzrokuje, sebičnost ili požrtvovanje, ljubav i mržnja, kukavičluk i hrabrost, sujeta ili odsustvo gordosti, samo su okolnostima naglašene, a večne osobine čovekove. U tom diskursu, koji se u „Poslednjem argonautu“ umešno koristi kao signum opštih, večnih zakona, istorija je ogoljena i oslobođena stereotipa. Ona je povest čovekova, od nastanka, pa dok ga bude.

Gatalica ponovo nije napisao istorijski roman, jer ništa iz prošlosti ne uzima kao datost, ne pristaje na predeterminante. To je suština književnog stvaranja: istorija je povod, a ne ishodište traganja. Junak romana, Konstantin Kon, dospeva u italijansku kliniku, iz koje će poći na zaumna putovanja kroz prošlost. Doktor Petini pobuđuje delove belih ćelija mozga, i vraća ljude u „potpuno iskustvo“ vremena i egzistencije. Kon odlazi tamo, gde ga vode „ukupna sećanja na sve ono što je ikada saznao, ali, zamislite, i na ono što nije saznao“. Jer, bele glijalne ćelije čuvaju „ne samo sve podatke koje ste smatrali važnim i pročitali ih nego i sve one koje uopšte niste videli ni osetili, a sa njima su u vezi“. On tako, iz klinike, kao sa „Čarobnog brega“, silazi u vrtloge vremena, da bi opitno iskusio prošlost. Jer, „možda živimo u vremenu uzavrelih obaveza… ali pupak bezvremenosti i dalje postoji“. Video je argonaut nove hodnike „Palate“, hod vremena, pravu istoriju; „video je sve, a znao je da nije ugledao ni delić celog“: mali Mocart povraća u kočiji, krv šiklja iz rane na glavi Bruna Šulca; na tutkalo zaudaraju spaljeni leševi u Jerusalimu. U „varšavskom getu“ i u „Lubjanki“ se strahom diše. Strašni Jevno Fišelevič Azef prosipa po kočiji drob najmoćnijeg čoveka carevine. U Veneciji, bledi čovek u crnu gondolu stavlja leš prelepe žene. Danilo Kiš izlazi na ulicu, dovikujući nešto musavoj deci. U Velikom Bečkereku, 1843, Kon je dvojnik mrtvog Ciganina. Vartolomej Zurković uzima Kona za svedoka putešestvija, preljuba, trgovačkih smicalica. Gospođa Cmrk se penje, bosonoga, na dud. A 418. pre Hrista, Kon je muž milooke Arete i otac dva prekrasna dečaka. Na Agori sviraju loši muzičari. Noćno nebo osvetljavaju plamteća spartanska đulad. Rat je i Kon je zatočenik. Uhapšen i u Poljskoj, u „Drugom ratu“, kao Juzef Kovalski, kriptograf. A kada je, 1942, giljotiniran, živeo je još toliko da oseti „miris koštane srži iz svog smrskanog vrata; mirisala je na trule orahe“…

Lice vremena je, otkriće argonaut, sasvim drugačije, od onog koje se ogleda u kolektivnom sećanju: pod zverskim suncem, helenski Atinjani „rošavi, izbrazdani ožiljcima, mnogi obogaljeni – svi oni šetali su kao nakazni brevijar mog beskrajnog sećanja“. I kao paradigma univerzalne sudbine „Logosa“, imaginarna slika, stvarnija od stvarnosti: „Do piljara, mesara i ribara, stajali su ozbiljni filosofi, koji su na tezgama, iza uredno poređanih svitaka, nudili svoju mudrost, ne držeći se nimalo drukčije od prodavaca usoljenih brancina“…

Književnost je, verovao je Majstor, zadužena da rekonstruiše pređašnje svetove, ali je istina sasvim druga: moguće je „rekonstruisati stvarnost iz književnog teksta“. U ovom fenomenu je čvorište romana, koje otkriva dva autorova nauma. Najpre, Gatalica se bavi problemom autora, njegovog identiteta, odnosa prema sopstvenom ili tekstu drugoga. U „Poslednjem argonautu“, ekspliciran je stav da pisac nije vokacija, već identitet. Iako na vratima stana nema pločice sa imenom, a susedi misle da je član „Jehovinih svedoka“ ili mason „Velike lože“, iako je „sumnjivo lice, ili putnik sa lažnim pasošem“, kako bi kazao Andrić, „na pitanje Ko je on? Majstor jedino zna da je pisac“. Spoznaje Kon i to, da pisanje nije postupak i proces, već suštinsko egzistiranje.

Kada na kraju, kao argonaut Telamon, dospe u panmemorijum, svet u kome obitavaju ne-mrtvi, ali sa sveta otišli pisci, oni će mu dokazati da se stvaranje nikad ne okončava. Od Kiša dobija na čitanje tek u smrti dovršeni roman „Dubrovački kapričo“, Selimović mu daruje roman „Hasan“, koji su pisali „Meša i brat mu Šefkija“, a sa Pekićem ide u pohod „Graditeljima“: svi iz loze NJegovana, a svaki življi od prethodnog. To su sjajne mimikrije: pišući o voljenim piscima, usvaja njihove ideje, teme, leksiku. I junak i autor pomišljaju, s razlogom: „Kant je bio u pravu. Nije vidljivi svet vladar nad sobom, već naša predstava o svetu“.

U romanu „Poslednji argonaut“, u polifoniji sudbina, vremena, ideja, u vavilonskoj vrevi jezika, glasova, melodija, krika, tepanja, pokazana je sva nakaznost i lepota sveta. Autor potvrđuje da je život efemeran, ali ni da umiranja nisu konačna. Nije to simplifikovana ideja o propadljivosti tela i večnom životu duše, već čvrst dokaz da se tajna vremena i trajanja nalaze u čoveku. Borhes tvrdi da smo mrtvi, kada odustanemo od potrage, „kada nas ništa ne dotiče, ni reč, ni želja, ni sećanje“. Majstor, pisac, Konstantin Kon, argonaut Telamon, poslednji od putnika na brodu koji plovi ka spoznaji, može kazati: „Ja nisam mrtav“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari