Obnova autoritarnosti 1

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome u kojoj meri pojava nedemokratskih režima u Evropskoj uniji pogoduje autoritarnim liderima na Zapadnom Balkanu. Sagovornici su bili Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, i Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Omer Karabeg: Da li je danas Evropska unija u demokratskom smislu drukčija od zajednice kakva je bila pre petnaestak godina, kada su zemlje Zapadnog Balkana krenule prema Evropskoj uniji?

Dejan Jović: Mislim da su se mnoge članice Evropske unije, ali i sama unija, poprilično promijenili. Devedesetih godina sve do 11. septembra 2001- izgledalo je da je to doista zlatno doba liberalne demokracije, barem u Evropi, i da nema alternative tom konceptu. Brisel je tada bio uvjerljiv kada je govorio da je Evropska unija zajednica vrijednosti i zahtijevao liberalizaciju i demokratizaciju svih zemalja koje žele pristupiti Uniji. Stvari su se od tada prilično izmijenile. Danas su sigurnosna pitanja ponovno došla na dnevni red, ne samo zbog onoga što se 11. septembra 2001. godine dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i zbog domaćeg terorizma, sajber terorizma i širenja lažnih vijesti. Čini mi se da danas ideja o zajedničkim vrijednostima nije toliko važna koliko sigurnost. Dogodila se kriza samog koncepta Evropske unije, jer se u zemljama kao što su Mađarska i Poljska pojavljuju antiliberalni trendovi. Tako da mi se čini da u ovom trenutku Evropska unija više nema veliki utjecaj i da više nije magnet kao što je bila prije petnaestak godina.

Žarko Korać: Ne mislim da se Evropska unija promenila. Ja mislim da je ona ostala ono što je bila. Ja je nikada nisam idealizovao. Istorija ide svojim tokom, ništa večito ne ostaje isto. Menja se Evropa, menja se svet u kojem živimo. Međutim, ono što je došlo kao šok i što je i mene jako iznenadilo – to su nacionalistički i do izvesne mere totalitarni režimi u Mađarskoj i Poljskoj. Mislili smo da je u tim zemljama, kada su ušle u Evropsku uniju, zagarantovana liberalna vlast, ali pokazalo se da to nije tačno. Ja bih postavio dve teze za ovaj razgovor. Prvo, šta je alternativa za balkanske zemlje, ako im oduzmete evropske integracije? I odmah da odgovorim – nema nikakve alternative. Sve ostalo je divlji nacionalizam i teritorijalna ekspanzija. I, naravno, Rusija koja se pojavljuje kao alternativa u Srbiji, a do izvesne mere čak i u Bugarskoj koja je članica Evropske unuje i NATO pakta. Drugo pitanje koje bih kandidovao za ovaj razgovor je – šta će se desiti ako se proces pristupanja Evropskoj uniji bude razvlačio u nedogled, pa političke elite u balkanskim zemljama od njega odustanu. Koju će cenu zbog toga platiti Evropa? Jer, nemojte misliti da izbeglice idu samo sa Istoka, mogle bi ponovo krenuti i sa Balkana.

Omer Karabeg: Može li se reći da se danas, kad je reč o demokratiji, slobodi štampe i vladavini prava, Mađarska i Poljska ne razlikuju mnogo od Srbije, Crne Gore i drugih zemalja Zapadnog Balkana?

Dejan Jović: Mislim da bi se moglo tako reći. Zemlje Zapadnog Balkana mogle bi to iskoristiti da ukažu na to da nema prevelikog opravdanja da ih se drži izvan Evropske unije, s obzirom da su razlike između njih i pomenutih zemalja sada relativno male. Kada sam rekao da Evropska unija više nema tako veliku magnetsku moć, mislio sam na obnovu nacionalizma, ksenofobije, rasizma, teokratije i autoritarnog vladanja u samim zemljama Evropske unije. Ja sam zagovornik brzog ulaska svih zemalja Zapadnog Balkana – i to odjednom, ne jedna po jedna. Mislim da je porast autoritarnih tendencija u zemljama Zapadnog Balkana dijelom i posljedica frustracija koje su nastale zbog toga što Brisel već skoro trideset godina drži te zemlje izvan Evropske unije. Što duže bude trajao proces pristupanja Evropskoj uniji veća će biti moć autoritarnih lidera, a javno mnijenje će se sve više okretati u drugim smjerovina – prema Rusiji, Turskoj i Americi, što jesu alternative Evropskoj uniji. Amerika je alternativa Evropskoj uniji i u Bosni i Hercegovini, i u Albaniji i na Kosovu, a pretpostavljam i u Makedoniji. Javno mnijenje u Srbiji i Republici Srpskoj prilično se okrenulo prema Rusiji, a javno mnijenje Bošnjaka se okreće prema Turskoj. Zato mislim da je pogrešno govoriti da nema alternative, mada je za mene Evropska unija još uvijek najbolja opcija.

Omer Karabeg: Da li se vladavina Orbana u Mađarskoj i Kačinjskog u Poljskoj ne razlikuje mnogo od autoritarnog režima Vučića u Srbiji?

Žarko Korać: Ima razlika. Poljska je izuzetno klerikalna zemlja, Mađarska u mnogo manjoj meri. Poljski nacionalizam je nešto autentičniji od Mađarskog. Orbanu nacionalizam služi da bi dobijao izbore i da bi što duže vladao. Za njega je nacionalizam sredstvo kao i svako drugo. Što se tiče Vučića, on je po stilu vladanja, ponašanju i po javnim nastupima autoritarniji i od Kačinjskog i od Orbana. On je autentični predstavnik stila koji najbolje izražava Vojislav Šešelj. To je autoritarnost na granici despotije. Vučić nikada ne govori o opoziciji, a da je najstrašnije ne vređa. On govori o opoziciji na način kako čak ni Milošević nije govorio. To je permanentni rat s opozicijom. Mislim da je Vučić, što se tiče unutrašnje politike, gori od Kačinjskog i Orbana. S Kačinjskim ima izvesne sličnosti zato što obojica neprekidno menjaju ustav i zakone da bi ih prilagodili autoritarnom stilu vladanja. Ima tu još jedna stvar. Poljska je ipak velika zemlja o kojoj Evropska unija itetako vodi računa. Srbiju mnogo manje paze, jedino im je važno šta će Vučić uraditi sa Kosovom. To je paradoks Aleksandra Vučića. Što lakše pobeđuje na izborima, to su veća očekivanja da će isporučiti čuveni sporazum sa Kosovom. On se nalazi u sve težem položaju. Njegov odlazak u Rusiju trebalo je da pokaže njegovim biračima da je on omiljeni Putinov političar, a zapravo nije. Mislim da je to Milorad Dodik. To su razlike između Orbana, Kačinjskog i Vučića. Ali ja ne živim ni u Poljskoj, ni u Mađarskoj, živim u Srbiji i snosim konsekvence nedemokratskog političkog života u svojoj zemlji. To što radi Vučić, nisam video od Miloševićevog vremena. Tada je stvar bila jasna – opozicionari su bili izdajnici, dok je Milošević bio patriota. Sada je teza ista, ali su reči gore. Vučić bukvalno govori da su lideri opozicije bitange, lopovi, kradljivci, za ženu jednog lidera kaže da trguje drogama. To su neshvatljive reči za današnju Evropu, ali to sasvim lepo prolazi. Zapad na to ne reaguje, ne zato što ne prati šta Vučić radi, nego zato što njih isključivo interesuje da Vučić potpiše sporazum sa Kosovom. Drugim rečima, jedino što uslovljava Vučića – to je sporazum Priština – Beograd. Ako je negde Zapad licemeran, onda je pre svega u odnosu prema Vučiću, jer mu dopušta apsolutno sve – i gušenje opozicije, i cenzuru medija, i još mogo štošta – samo zbog sporazuma Priština – Beograd.

Dejan Jović: Možda mu sve dozvoljavaju, ali mu ništa ne daju. Odnosno, ne postoji nikakvo jasno obećanje da će Srbija ući u EU, niti u skorije vrijeme, niti uopće. Ne pominje se datum čak ni na nekoj deklaratornoj razini. Tako da mi se čini da je logično što nema velikih pritisaka na Vučića, Đukanovića i bosanskohercegovačke lidere, s obzirom da Evropska unija trenutno nema nikakvu veliku mrkvu da bi imala veliki štap. Drugo, postavlja se pitanje šta je u Srbiji alternativa Vučiću? Srbija trenutno izgleda kao da nema opoziciju. To je jednim dijelom rezultat Vučićevog razaranja opozicije, jer je glavni cilj vladara kao što je Vučić da dugotrajno onemoguće bilo kakvu alternativu, kako bi trajno ostali na vlasti. Vučić je u tome uspješniji nego Milošević, a s druge strane – to je i zasluga srpske opozicije čiji su rezultati katastrofalni. Možda bi Angela Merkel više volila da na čelu Srbije vidi nekog drugog, ali koga drugog kad Vučić osvaja preko 50 posto glasova i apsolutno kontrolira Srbiju. Ko je opozicija Vučiću u Srbiji danas? Iz ovoga što vidimo danas opozicija Vučiću uglavnom dolazi od strane onih koji se nalaze još desnije od njega. Oni su manje proevropski i više proruski, oni su protivnici bilo kakvog kompromisa sa Albancima i zagovornici su teokratske, mistične Srbije. Tako da je na neki način logično zašto Zapad prihvata Vučića. Treće, mislim da Evropska unija ima neku vrstu loše savjesti zbog onoga što je ranije radila u Srbiji, mada nisam siguran da je toga do kraja svjesna. Radi se o tome da je Brisel propustio da Zoranu Đinđiću u vrijeme kada je bio premijer ponudi nešto sasvim konkretno. Na primjer, da mu kaže: “Gospodine Đinđiću, mi podržavamo vašu vladu i Srbija će istovremeno sa Hrvatskom ući u EU“. Đinđić je bio premijer od 2001. do 2003. godine. Hrvatska je ušla tek 2013. godine. Da je Srbiji 2002. rečeno: “Ući ćete zajedno sa Hrvatskom“, čitav niz problema bio bi razriješen. To se, međutim, nije dogodilo. Deset godina je propušteno. A to da dugotrajno ulaženje u Evropsku uniju pogoduje autokratskim liderima je točno. Mnogi od njih se ponašaju kao da su oni garanti ulaska njihove zemlje u EU – i ako njih nema, onda neće biti ni članstva u Evropskoj Uniji. Oni zapravo koriste dugotrajnost tog procesa, da bi dugotrajno ostali na vlasti. Majstor u tome je Milo Đukanović, koji sebe smatra garantom proevropske, demokratske i prozapadne Crne Gore i misli da treba da ostane na njenom čelu sve dok ona ne uđe u EU. Pa ako to bude trajalo slijedećih dvadeset godina, onda će to značiti dvadeset godina opravdanja za njegovu vlast.

Omer Karabeg: Gospodine Korać, da li i vi smatrate da je EU pogrešila što Đinđiću nije ponudila da Srbija bude primljena u Evropsku uniju u paketu sa Hrvatskom?

Žarko Korać: Zapad nije shvatio šta se u stvari dogodilo u Srbiji nakon pada Miloševića. Neverovatna je bila naivnost Zapada. Oni su mislili – eto, pobedila je demokratija i sve je završeno. Davali su veliku podršku Koštunici, on je postao model, postojala je fascinacija Koštunicom zbog toga što je on tukao Miloševića na izborima. On je je proglašen državnikom godine, obasipali su ga pohvalama, iako se već njegov prvi sastanak sa Karlom Del Ponte završio katastrofom. Koštunica uopšte nije bio voljan da sarađuje sa Haškim tribunalom. Dovoljno je bilo pogledati sliku sa njihove konferencije za štampu, gde sede okrenuti leđima jedan drugom. Zapad sve to nije video. U tom trenutku Zapad, to jeste Evropska unija i Sjedinjene Američke države, nije želeo nezavisnost Kosova. Tada je zvanična politika bila – standardi pre statusa. Pred kraj svog mandata i života Đinđić je napisao pismo liderima zapadnih zemalja u kome je rekao da je to besmisleno. On im je poručio – ne mogu da idem na izbore sa nerešenim kosovskim pitanjem. On to govori početkom 2003. godine. Oni mu odgovaraju užasno agresivno, čak i uvredljivo, u stilu – šta ti hoćeš . Tu priču sada forsiraju desni krugovi tvrdeći da je Đinđić ubijen kao patriota zašto što je hteo da spasi Kosovo, a u stvari je potpuno obrnuto. On je smatrao da će kosovski problem da vuče Srbiju ka dnu. Meni se čini da to sada shvata i Vučić. I to je jedina stvar za koju mu odajem priznanje. Možda on to radi zbog toga što mu Zapad to postavlja kao uslov, a možda je shvatio da će Srbija bez rešenja kosovskog pitanja biti u glibu balkanskog šovinizma sledećih 50 godina. Za razliku od Đinđića – Zapad tada nije shvatao šta se ovde zbiva, a onda je odjednom promenio politiku, bukvalno preko noći, i naglo priznao Kosovo. Rekao bih nešto i o Milu Đukanoviću. Kada se o njemu govori, uvek treba pogledati crnogorsku opoziciju. Moram reći da je većina te opozicije – ne govorim o celokupnoj opoziciji – apsolutno proruski orijentisana. Ona ne voli Evropu. U Crnoj Gori je Rusija popularnija nego u Srbiji. Tamo je Srpska pravoslavna crkva mnogo agresivnija nego u Srbiji. Mitropolit Amfilohije Radović govori na mitinzima opozicionog Demokratskog fronta, on je politički potpuno angažovan. Alternativa Đukanoviću je proruska varijanta. Izvinjavam se na analogiji, ali to je kao 1948. godine. Pokušaj puča u Crnoj Gori nije bio fingiran, to se zaista dogodilo i iza toga stoji Rusija. Cilj je bio da na vlast dođu proruske snage. U to je uloženo mnogo novaca ruskih tajkuna, a i ruske države. To je, nažalost, alternativa u Crnoj Gori. Milu Đukanoviću se može štošta zameriti. ali on je uspeo da preživi Miloševića, da uvede Crnu Goru u NATO i da od svih zemalja Zapadnog Balkana otvori najviše poglavlja na putu u Evropsku uniju.

Omer Karabeg: Kakvi su ciljevi Brisela kada su u pitanju zemlje Balkana?

Dejan Jović: Brisel pre svega ne želi nikakvu obnovu rata, konflkta i neprijateljstva. Kada bi to došlo u pitanje, Evropska unija bi se snažno angažirala. Taj cilj je manje-više uspješno postignut u odnosu na ono što se moglo očekivati 1994. ili 1995. godine. Zamislite da vam je neko 1995. rekao da u Bosni i Hercegovini u narednih 20 godina neće biti nikavih incidenata. Ne biste mu vjerovali, ali to se dogodilo. Možemo biti nezadovoljni stupnjem demokracije u Bosni i Hercegovini, ali model koji je nametnut Bosni i Hercegovini osigurao je relativno dugo razdoblje mira. S druge strane, koliko god bili zaoštreni odnosi između Srbije i Kosova, pregovori se ipak vode. Čak i kada se dogodi neki incident, kao onaj nedavni sa Markom Đurićem, šefom srpske kancelarije za Kosovo, nakon toga ne slijedi kaotična i opasna sigurnosna situacija, nego se sve brzo smiri. Dakle, mir je ipak postignut. Kada bi se to dovelo u pitanju, Brisel bi sigurno intervenirao, a još snažnije bi intervenirali Sjedinjene Američke Države i NATO, koji se u sigurnosnom smislu smatraju čuvarima balkanskog prostora. Drugi cilj Brisela je sprečavanje bilo kakve ozbiljnije infiltracije drugih aktera, s izuzetkom Sjedinjenih Američkih Država. Brisel toleriše Amerikance na Balkanu ne zato što hoće, nego što mora, jer Evropa nije sama mogla ni zaustaviti, niti spriječiti rat u bivšoj Jugoslaviji i pored toga što je 1991. rekla: “Ovo je evropska kriza, a ne američka – i mi smo ti koji će je rješiti“. Evropa u tome nije uspjela, ušle su Sjedinjene Američke Države i tu ostale. Ovo što danas Sjedinjene Američke Države rade na Kosovu i jednim dijelom u Bosni i Hercegovini je držanje prsta na pulsu opasnih nacionalizama, ali i pokušaj da ostanu u Evropu čak i onda kada to projektu evropske integracije nije korisno. Mislim da će Evropska unija reagirati svaki puta kada vidi da prijeti opasnost od veće ruske infiltracije. Čim su se pojavili prvi ozbiljni znaci da bi Crna Gora mogla biti destabilizirana, Brisel je reagirao podrškom njenom ulasku u NATO pakt. Dakle, Brisel ima dva cilja na Balkanu – sigurnost i sprečavanje infiltracije drugih aktera. Izvan toga, mislim da trenutno Evropska unija nema viziju kako transformirati tu regiju. Priča o Evropskoj uniji kao zajednici vrijednosti nije baš uspjela. Vidjeli smo da se Hrvatska nakon prijema u EU vrlo brzo vratila nazad. Mislim da bi nastavak sadašnje politike pojedinačnog prijema kandidata sa Balkana mogao biti opasan. Ako se primi bilo koja zemalja ispred druge, ta koja uđe prva učinit će sve da blokira sve one iza sebe. To je uradila Slovenija sa Hrvatskom, to radi Grčka sa Makedonijom. Mislim da bi bilo vrlo opasno da Srbija uđe prije BiH, ili Bosna i Hercegovina prije Srbije, jer bi jedna bila u mogućnosti da blokira drugu. A to je veoma opasno i sa sigurnosnog aspekta. Ja sam zagovornik teze da ih se sve primi odjednom, ali priznajem da to nije većinska pozicija u Evropskoj uniji, što je po meni greška.

Omer Karabeg: Ako uopšte bude prijema novih članova u Evropsku uniju, da li bi se moglo desiti da budu primljene zemlje sa deficitarnom demokratijom, da im se progleda kroz prste kada su u pitanju demokratija i vladavina prava?

Žarko Korać: To će se apsolutno dogoditi, ako bude došlo do prijema novih članica. One će biti deficitarne u demokratskom smislu, ali nadam se da će biti puno bolje nego što su to sada. Brisel će morati sniziti kriterije, iako su, kada je primana Hrvatska, bili jako podignuti. Kada je pre toga Evropska unija primala Rumuniju i Bugarsku kriteriji su jako pali, ali paradoksalno, kada je ulazila Hrvatska, oni su podignuti. Sasvim je druga stvar ono što je Hrvatska uradila kada je ušla u Evrosku uniji, kada se više nije smatrala obaveznom da se pridržava kriterijima. Da zaključim, ako nas budu primali, primiće nas u nešto boljem stanju nego što smo sada, ali daleko od toga da ćemo biti idealni đaci. Preći ćemo u sledeći razred, ali kao slabiji đaci.

Omer Karabeg: Da li se može desiti da prime i zemlje sa elemntima autoritarnog režima?

Dejan Jović: Ako postoji politička volja, onda se i na autoritarni režim može zažmiriti, a ako ne postoji, onda neće biti primljena ni zemlja sa idealnim sistemom. Za mene je glavno pitanje – da li će balkanske zemlja biti bolje ili lošije ako budu čekale na prijem slijedećih 20 ili 30 godina ili ako potpuno izgube nadu da će ući u Evropsku uniju bilo zbog visokih kriterija, bilo zbog nedostatka političke volje u zemljama članicama Unije. Moje je uvjerenje da te zemlje postepeno idu u smjeru veće autoritarnosti baš zato što nije dovoljno učinjeno da već budu uključene u Evropsku uniju. Da su one primljene – naravno, niko ne može garantirati da se ne bi dogodila Mađarska i Poljska – ali vjerojatnije je da bi one unutar te zajednice prije razvile demokratski liberalni sistem nego autoritarni, jer u Evropskoj uniji postoji više pozitivnog nego negativnog. Bio bih za to da Evropska unija preuzme rizik i da primi nesavršene zemlje takve kakve jesu, pa da onda nađe načina da se angažira na razvoju demokracije u tim zemljama. Mislim da su autoritarne tendencije, koje danas imamo u tim zemljama, rezultat dugog čekanja, i ako se ono još više otegne te tendencije mogu samo jačati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari