Od Berlina do Berlina - 140 godina nezavisnosti Srbije 1

Da, pucale su prangije, grmeli su topovi! Bio je 10. avgust, rođendan kneza Milana Obrenovića, dan kada je Srbija prihvatila svoju nezavisnost dodeljenu joj 13. jula 1878. na okončanju Berlinskog kongresa, tačno pre 140 godina.

Svetsko javno mnjenje zabeležilo je ovaj događaj.. „NJujork tajms“ je u tekstu pod naslovom najmlađa evropska država – „The youngest european state“ – istakao srpski doprinos Evropi u borbi protiv osmanske sile. U Londonu je objavljen naslov „Najmlađa evropska kći“ („Serbia, the youngest member of the Europen family“). Slavni pisac i predsednik Svetskog kongresa prijatelja mira, Viktor Igo, oglasio se pozivom“Za Srbiju“ („Pour La Serbie“).

Svečanost u Beogradu počela je 9. avgusta 1878. topovskim plotunima i zvonima sa svih beogradskih crkava. U Narodnom pozorištu igrala se „Markova sablja“, a onda se s Pozorišnog trga, današnjeg Trga republike uputila procesija s bakljama u pratnji vojne muzike uz pratnju vojne muzike, ka kneževom dvoru u Ulici kralja Milana, koji je pozdravio razdraganu masu.

Sutradan, u četvrtak 10. avgusta 1878. na Milanov rođendan, ranom zorom su opet opalili topovski plotuni, što je značilo da Srbija ima da proglasi toga dana državnu nezavisnost. „Srpske novine“ su na prvoj strani objavile kneževu Proklamaciju o nezavisnosti: „Evropa je priznala Srbiji nezavisnost… Spolja mudri, a unutra čvrsti odnošaji, to su jedini putevi, kojima može procvetati nezavisna Srbija.“ Sledila je služba u crkvi, vojna parada, prijem u Dvoru, a u „9 sahata opaljen je na Topčiderskom brdu veličanstven vatromet, kojim je nezaboravljena ova svetkovina dostojno završena bila“, izvestile su iste novine.

Ne zna se kada su poslednji put pucali topovi u čast proglašenja srpske nezavisnosti. Berlinski kongres i čin sticanja srpske nezavisnosti ostali su zamaskirani i neprimetni u obeležavaju porazi, pobede, ustanci, proboji, zavere, pučevi, ubistva, smrti i atentati, ali ne i dan kada je Srbija kao država stekla međunarodno priznanje i ravnopravno stala u red sa tadašnjim i bivšim evropskim imperijama. Datum sticanja državne nezavisnosti ostao je jedan od najzapostavljenijih datuma u srpskoj istoriji. On to ne bi trebalo da bude, jer Srbija ipak nije dobila nezavisnost po kazni, nego po zasluzi.

Niko ga se nije prisetio, ni kada je pre neki dan samit Berlinskog procesa organizovan upravo u Londonu, kada su evropske sile pokušavale da kreiraju zajednički nastup na Balkanu.

Berlinski kongres 1878. sazvan je da reši probleme na Balkanu, položaj slovenskih naroda i tek otvoreno „istočno pitanje“.

Tadašnja Evropa bila je definisana Meternihovim Bečkim kongresom koji je stvorio „Svetu alijansu“ konzervativnih monarhija koje su čuvale evropskih poredak. Najvažnija promena do koje je došlo, bio je nezaustavljivi uspon Nemačke, koja je pod kancelarom Bizmarkom postala neupitni vladar Evrope. Od kada su ruske i pruske trupe pregazile francusku vojsku i zagospodarile Parizom, počinje opadanje francuske moći. U narednim vekovima, francuska armija neće zabeležiti pobedu protiv nemačke sile, čak i kada je bila na pobedničkoj strani, kao u Prvom svetskom ratu.

Bio je to kraj epohe francuskog primata u Evropi i trajna promena odnosa snaga. Ujedinjena Nemačka ubrzo je potisnula Austrougarsku. Bizmark je naredio da se težište iz Beča premesti u Peštu. što je u Beču protumačeno kao pouzdan znak kancelarovog nervnog rastrojstva. Ali, svakako je ubrzo poslušala ovaj zahtev i Pešta je postala ravnopravni centar carstva. Austrougarskoj više nije bilo mesta u evropskoj politici, tako da je jedini preostali pravac u kojem je mogla da deluje bio Balkan. Sudbina Balkana u drugoj polovini 19. veka bila je određena upravo ovim nemačko – austrijskim rivalstvom.

Na evropskoj sceni bili su veliki državnici i diplomate, nazvani „gvozdeni kancelari“: Oto fon Bizmark, Aleksandar Gorčakov i Bendžamin Dizraeli. Bizmark je u takvim okolnostima predstavljao dominantnu ličnost evropske diplomatije, sve dok 1890. nije bio uklonjen s položaja. On nije želeo da se novostvoreno Nemačko carstvo konfrontira ni s jednom drugom zemljom, što je bio herkulovski zadatak. Bilo mu je potrebno da održava dobre odnose s Rusijom, a da time ne izazove britansko podozrenje, zbog čega je morao pažljivo da motri na ruske planove u vezi s Carigradom i Indijom. Ravnoteža snaga je postala toliko osetljiva da čak ni genije kao Bizmark nije mogao beskonačno da je održava; sve jači pritisak na međunarodni poredak sve teže je mogao da se drži pod kontrolom. Međutim, sve vreme dok se nalazio na čelu Nemačke, Bizmark je vodio realpolitiku, i to tako umereno i vešto, da se ravnoteža snaga nikada nije poremetila.

Ni Dizraeli nije bio bogobojažljivi kalkulant. Kada je postao premijer, uzviknuo je: „Ura! Ura! Uspeo sam se na vrh klizavog stuba!“. Bile su to ličnosti velikog samoljublja i ponosa. Gorčakov, veliki ruski ekspanzionista koji je pola veka vodio nesmanjenom ambicijom rusko širenje na sve četiri strane sveta, koji je više od pola veka ranije pregovarao s Meternihom na kongresima u LJubljani i Veroni, odabrao je Berlinski kongres za svoje poslednje pojavljivanje na međunarodnoj sceni. ,,Ne želim da se polako ugasim kao lampa koja se dimi. Želim da nestanem kao zvezda“, rekao je po dolasku u Berlin

Bizmark je sebi postavio za cilj da nijednoj drugoj sili – izuzev Francuskoj s kojom nije mogao da se pomiri – ne pruži povod da stupi u bilo kakav savez usmeren protiv Nemačke. Tvrdeći da je ujedinjena Nemačka „zasićena“ i da više nema teritorijalne pretenzije, Bizmark se trudio da uveri Rusiju kako Nemačka nema nikakve interese na Balkanu; po njemu, Balkan nije bio vredan kostiju ni jednog jedinog pomeranskog grenadira. Imajući na umu Veliku Britaniju, Bizmark nije na kontinentu činio ništa što bi moglo da izazove britansku zabrinutost za očuvanje ravnoteže, a Nemačku je držao izvan trke za kolonijama. „Ovde je Rusija, a ovde je Francuska, a mi smo u sredini. To je moja karta Afrike“, odgovorio je Bizmark jednom poborniku nemačkog kolonijalizma.

Nemačka nije imala nikakav nacionalni interes na Balkanu. Međutim, očuvanje Austrougarske monarhije jeste shvatala kao svoj važan interes. Slom Dvojne Monarhije mogao je u potpunosti da poremeti Bizmarkovu unutrašnju politiku.

Raspad Austrijskog carstva ostavio bi Nemačku bez ijednog pouzdanog saveznika. S druge strane, mada je želeo da očuva Austriju, Bizmark nije želeo da izaziva Rusiju. Taj problem je nekoliko decenija uspevao da potiskuje, ali nikada i da ga u potpunosti prevaziđe.

Kako Austrija nije osnivala kolonije u prekomorskim zemljama, njeni političari su Balkan, naseljen slovenskim stanovništvom, smatrali prirodnom pozornicom za ostvarenje svojih geopolitičkih ambicija – ako ni zbog čega drugog, ono da bi održali korak s drugim velikim silama. Ta politika je u sebi nosila klicu sukoba s Rusijom.

Najistaknutija odlika Rusije bio je paradoksalni osećaj ugroženosti koji je nije napuštao iako je stalno vodila ratove i širila se na sve strane. Do 1864, godine, bezbednost je postala sinonim za neprekidnu ekspanziju. Državni kancelar Gorčakov definisao je širenje Rusije u pravcu srednje Azije kao trajnu obavezu u cilju pacifikovanja udaljenih krajeva, koja se izvršava po inerciji.

Rusi su, kao i Amerikanci, smatrali da je njihova zemlja nešto posebno. Altruizam ruske nacije, ruski nacionalisti i pansloveni – pisci i intelektualci, pripisivali su svojoj pravoslavnoj veri. Veliki književnik i strastveni nacionalista Fjodor Dostojevski ruski altruizam tumačio je kao obavezu da se slovenski narodi, uprkos protivljenju cele zapadne Evrope, oslobode tuđinske vlasti. Tokom ruskog učešća u ratu na Balkanu 1877, Dostojevski je zapisao:

„Pitajte narod; pitajte vojnika: zašto ustaju? Zašto idu u rat i šta od njega očekuju? Oni će vam, kao jedan čovek, reći da idu da služe Hristu i da oslobađaju porobljenu braću… Mi ćemo nadzirati njihovu uzajamnu slogu i štititi njihovu slobodu i nezavisnost, čak i ako cela Evropa bude protiv toga.“

Rusija je smatrala da se za razliku od zapadnoevropskih država – prema kojima je istovremeno ispoljavala divljenje, prezir i zavist – nalazi iznad svake geopolitike, budući da sebe nije doživljavala kao državu, već kao ideju koju podstiče vera, a održava oružje.

Pod vođstvom briljantnog, ali lakomislenog generala i diplomate Nikolaja Ignjatijeva, ruske trupe su stigle do kapija Carigrada, a Austrija je počela da preispituje svoju podršku ruskoj kampanji. Dizraeli je poslao britanske ratne brodove u Dardanele. U tom trenutku, Ignjatijev je zaprepastio celu Evropu time što je objavio odredbe Sanstefanskog ugovora, na osnovu kojih bi se oslabila Turska i stvorila ,,Velika Bugarska“. Ova velika država, koja bi se prostirala do Sredozemlja, trebalo je, po opštem mišljenju, da se nalazi pod ruskom dominacijom. Ignjatijev je sve vreme poletno pritiskao Srbiju da krene u rat protiv Turske prekoravajući je što gleda nasilje nad hrišćanima. LJutio se na Srbije, „jer čekaju da im Car lično kaže da će stati na njihovu stranu, što on ne može da kaže, ali može da učini“.

Dizraeli je razvoj događaja protumačio kao prvi korak ka rušenju Otomanskog Carstva bez učešća Velike Britanije. Takva mogućnost se suviše približavala evropskoj hegemoniji kakvoj se Britanija vekovima protivila. Šuvalovu, ruskom ambasadoru u Londonu, Dizraeli je uvređeno prebacio: „Engleska se tretira kao da je Crna Gora ili Bosna“.

Srbija je htela da uspe u Bosni i da dobije administrativnu upravu. Tome se najodlučnije protivio britanski poslanik u Istanbulu Henri Eliot. On je godinama primoravao Tursku da bude nepopustljiva prema Srbima. On je bio taj koji je onemogućio turski povoljan odgovor na pismo kneza Milana 1876. koje je trebalo da Bosnu približi Srbiji, što je bio pokušaj rešavanja srpskog nacionalnog pitanja u okviru Otomanskog carstva.

Kongres je bio zakazan za 13. jun 1878. Međutim, pre nego što je otvoren, Velika Britanija i Rusija su se već usaglasile oko ključnih pitanja u okviru sporazuma koji su lord Solzberi i novi ruski ministar spoljnih poslova Šuvalov potpisali 30. maja. Šuvalov je, pre nego Gorčakov, vodio poslove koji su se odnosili na Berlinski kongres. Prilike su se namestile krajem aprila kada je zaobišao Gorčakova i sklopio direktna dogovor sa Solzberijem. Car Aleksandar je želeo mir po svaku cenu i nije nipošto želeo da kongres propadne. Car je želeo mir po svaku cenu, ali nije želeo da prihvati posledice ovakve odluke. Gorčakov se saglasio za Berlinsku konferenciju čak i pre kraja rusko – turskog rata.

Avgusta 1876, godinu dana pre nego što je ruska vojska ,,u ime pravoslavlja i slovenstva“ krenula na Tursku, Gorčakov je Bizmarku predložio da Nemačka organizuje kongres na kojem bi se rešila kriza na Balkanu. Dok bi Meternih i Napoleon III smesta prihvatili mogućnost da odigraju ulogu glavnog posrednika u „Evropskom koncertu“, Bizmark je oklevao uveren da bi se na takvom skupu samo produbile razlike unutar Trojecarskog saveza. On je privatno izjavio da bi svi učesnici, uključujući i Veliku Britaniju, posle tog kongresa ispoljili „odbojnost prema nama stoga što nikome od njih ne bismo pružili podršku kakvu očekuje“. Bizmark je takođe smatrao da ne bi bilo mudro povezati Dizraelija i Gorčakova, po njemu, „podjednako opasno sujetne ministre“.

Ni Bizmark, ni Dizraeli nisu gajili simpatije prema slovenskim narodima na Balkanu, u kojima su videli samo nasilničke izazivače stalnih problema. Bizmark na Balkanu nije video nikakve nemačke interese i jedino što ga je u suštini zanimalo bilo je da gotovo po svaku cenu spreči rat između Austrije i Rusije. Sebe je na tom Kongresu video isključivo u ulozi „nepristrasnog posrednika“ (ehrlicher Mahler), a skoro svaku izjavu započinjao je rečima: „L’Alemagne, qui n’est lieepar aucun intert direct dans les affaires d’Ori-ent…“ („Nemačka, koja nema nikakvih direktnih interesa u vezi s Istočnim pitanjem…“)

Kongres je završen podelom „Velike Bugarske“ na tri dela, stavljanjem Bosne i Hercegovine pod Austrougarski protektorat, stvaranjem nezavisne Crne Gore i Srbije i dodelom Besarabije Rusiji.

Pre početka kongresa, Jovan Ristić se sreo sa grofom Andrašijem u Beču, gde je dogovoreno kako će izgledati buduća nezavisna Srbija i pod kojim uslovima joj Beč daje podršku. Srbija je dobila i teritorijalno proširenje. Svakako, najvažniji uslov Beča bio je da Srbija i Crna Gora budu razdvojene. Ali, ni to nije bio dovoljan garant da će tok Kongresa biti povoljan. Ristić je uputio Bizmarku memorandum o srpskom pitanju, kada su polemike bile na vrhuncu. Bizmark ju je prekinuo pitanjem „Zar svetski mir zavisi od srpskih granica?“

Okončanjem Kongresa, Ristić je uvideo:“Time što je Austrija obeležila sferu svojih interesa, obeležila je i granice naše političke težnje na zapadu“. Upravo je to bila centralna tačka koja je obeležila politiku Srbije u narednih 40 godina, sve do stvaranja Jugoslavije, kada je prevaziđena usvajanjem politike „Balkan – balkanskim narodima“.

Ona je srpski problem izdvojila iz otomanskog okvira i sasvim ga prebacila u evropsku politiku, a Berlinski kongres označio je u punoj meri evropeizaciju srpske politike i srpskog problema. To je značilo da je Srbija stajala sama, bez nekada osvajačkog, ali nekada i zaštitničkog oklopa turske imperije, da je morala da se sama nosi sa razvijenim sistemom evropskih spletki i ratova, kojima ni u kom smislu nije bila dorasla.

Koliko god je Berlinski kongres priznao dostignuće nacionalnih napora Srbije, on je doživljen i kao onemogućavanje nacionalne politike. Evropeizacija srpske politike bila je ograničena težnjama ka ujedinjavanju srpskog entiteta. Od tada, ta dva načela nalazila su često u raskoraku. Zbog te suprotnosti, Srbi su u 20. veku platili veliku cenu u dva svetska rata. Uviđajući tu suprotnost, evropske sile mogle su lako da je upotrebljavaju u skladu sa svojim potrebama i da tako usmeravaju Srbiju u jednom ili drugom pravcu. Ubistvo Franca Ferdinanda isto kao i 27. mart 1941. izgledaju kao da su bili rezultati tog raskoraka.

Druga, velika posledica, jeste uobličavanje srpske antiimperijalne spoljne politike. Okružena imperijama, nezavisna Srbija sa samo milion stanovnika, dugom koji šest puta prebacuje njen nacionalni proizvod, morala je da traži svoje svoje mesto među carevinama koje imaju flote i kolonije. Srbi zato izgledaju kao narod koji se uvek protivi i opire. Na to nasleđe sjajno se nakalemila Titova politika podrške antikolonijalnim i oslobodilačkim pokretima .Zato, izgleda, da Srbima nije nikakav problem da se sukobe s dominantnim silama, od Austrougarske, Otomanske imperije, Staljinove Rusije do NATO-a.

Berlinski kongres je uveo politiku protektorata na Balkan. U nekim formama, evropske integracije su upravo to, primetio je britanski pisac Timoti Garton Eš. Evropske integracije on je opisao kao „dobrovoljnu kolonizaciju“. Za razliku od 19. i prve polovine 20. veka, kada su se narodi po svaku cenu borili protiv kolonijalnih metropola, sada se situacija okrenula, pa zemlje periferije složno uzvikuju: „Kolonizujte nas! Kolonizujte nas!“. Kolonizatora je, kao što se vidi iz oklevanja Evrope u proširenju Evropske unije, sve manje, jer „kolonijalni status“ danas znači trošak i odgovornost koji malo ko želi da plati i da podnese. Od Berlina do Berlinskog procesa, Srbija se suočava sa zapadom, ostajući u istoj, dilemi, da li vidi tuđinca ili saveznika, koja je danas suvišna, jer je njen evropski identitet rešen i potvrđen pre 140 godina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari