Od grčke drame do Koloseuma 1

Omer Karabeg: Zašto je Vučiću potrebno da se u ovom trenutku uz veliku pompu snimi film o Jasenovcu?

Branka Prpa: Devedesetih godina, kad bih u društvu onih koji su imali povišenu nacionalnu temperaturu, progovorila o zločinima koji se tada dešavali, odgovor je bio: „A Jasenovac“. Onda bih ja rekla: „Dobro, svi znamo šta je Jasenovac. A šta ćemo sa ovim sadašnjim zločinima“? Reč je o logici koja zapravo uvodi ravnotežu u pojam zločina. Jer, kad pomenete jedan zločin, odmah se pomene drugi da bi se uspostavila ravnoteža. To je nešto što se ponovo događa u ovoj epohi vaskrsavanja Miloševića. Ovih dana sam čula da se spremaju da mu podignu spomenik.

Karabeg: Za rukovodstvo Srbije Dara iz Jasenovca bila je toliko važan da su odlučili da je pre bioskopa prikažu na javnom servisu. A režimski mediji su onda danima pisali kako je publika bila potresena onim što je videla?

Prpa: Naravno da se potresete na slike zločina, pogotovo kad su to direktne slike, kad nema nikakve stilizacije. To je razlika između grčke drame i onoga što je antički Rim preuzeo od Grka, pa su na kraju počeli ljude ubijati na pozornici. Tako smo od grčke drame došli do Koloseuma. S druge strane, Beograd je u vreme okupacije na svom teritoriju imao četiri logora: dva koncentraciona – Sajmište i Banjički i dva sabirna – Topovske šupe i Milišićevu ciglanu. Oni su bili u sistemu nemačkih koncentracionih logora. A strašni zločini, koji su se tada dešavali, nisu zaslužili ni spomeničku baštinu. Sajmište je jedno veliko smetlište, a Banjica ni ne postoji kao spomen kompleks. Topovske šupe su mesto gde će da grade šoping mol. Ta vrsta dijaboliziranog odnosa prema žrtvama, gde postoje više vredne i manje vredne žrtve zaista je zastrašujuća. A da ne govorim da su na Sajmištu ubijani Srbi – civili i partizani koji su stizali iz Jasenovca.

Karabeg: Kako je Hrvatska reagovala na ponovno otvaranje teme o Jasenovcu?

Dragan Markovina: Hrvatska država, nažalost, tolerira revizionizam prema jasenovačkom logoru koji vrhovi Katoličke crkve godinama potiču. Sama činjenica da egzistira nešto što se zove Društvo za izučavanje trostrukog logora Jasenovac i da se njihovi tekstovi bez ikakvih ograda objavljuju u Glasu koncila u izvjesnom smislu ide na ruku tvrdnjama Vučićeve vlasti da Hrvatska o tome šuti. Međutim, isto tako je činjenica da vodeći političari Hrvatske dođu u Jasenovac na godišnjicu proboja. Isto tako je činjenica da je Dnevnik Dijane Budisavljević, jedan vrhunski film o spašavanju kozaračke djece, dobio nagradu na Pulskom festivalu i pobrao ovacije gdje god se pojavio. Vladajuće strukure nisu zbog toga bile pretjerano srećne, ali nisu ni zaustavljale film. Kad je riječ o reakcijama na Daru iz Jasenovca, istina je da se je hrvatska radikalna desnica, ne pogledavši film, pokušavala svađati sa ljudima istog takvog profila s druge strane. Što se tiče mejnstrim javnosti, ozbiljni filmski kritičari su napisali nimalo afirmativne kritike – ne negirajući zločine u Jasenovcui – nego ocjenjujući taj film kao umjetničko djelo. Ukupno, u Hrvatskoj ne postoji nikakva vrsta povišene temperature zbog toga filma kao u Srbiji.

Karabeg: Vučić i Vulin tvrde da je tema Jasenovca u bivšoj Jugoslaviji bila gurnuta pod tepih. Kažu da se o tome ćutalo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u Srbiji sve dok SNP nije došla na vlast?

Prpa: Moja generacija je to učila u školi. Jasenovac je bio jedan od glavnih toponima zločina u Jugoslaviji u vreme Drugog svetskog rata. Itekako se o tome govorilo, učilo. S druge strane, ja sam kao direktorka Istorijskog arhiva Beograda bezsupešno pokušavala da vladajuće strukture navedem na to da nešto progovore i o logorima i zločinima na teritoriji Beograda u Drugom svetskom ratu. Umesto toga, imali smo pokušaj da se rehabilituje Nedić i pored toga što su Nedićeva specijalna policija i Gestapo punili logore Banjicu i Sajmište.

Markovina: Tvrdnja da se u bivšoj Jugoslaviji šutilo o Jasenovcu apsolutna je laž. Socijalističke vlasti imale su plemenitu ideju da se o tome ne govori previše – mislim da je to bilo krivo – ali mi je razumljivo zašto su imale takav pristup. Namjera je bila da se prešuti da je ovdje bila ne samo antifašistička, odnosno Narodnooslobodilačka borba, nego da je bio i krvavi građanski rat. Postojao je pokušaj da se to previše ne ističe, da se previše ne kopa po prošlosti nego da se ide u svijetlu, socijalističku budućnost. To ne znači da se o Jasenovcu šutilo. Niti da Tito nije bio u Jasenovcu. Nije bio na otvaranju, ali je bio. Neki dan je bivša direktorica Javne ustanove Jasenovac nabrojala da je o Jasenovcu objavljeno 1.180 knjiga. Snimani su i filmovi – Deveti krug France Štiglica, Crne ptice Edvarda Galića, kao i dokumentarci Krv i pepeo Jasenovca Lordana Zafranovića i Jasenovac Bogdana Žižića…

Karabeg: Reditelj filma Dara iz Jasenovca izjavio je da će se kao nastavak tog filma snimati serija o operaciji Oluja. To će, kako kaže, biti nastavak priče o srpskom stradanju i egzodusu iz Hrvatske, započetom tokom Drugog svetskog rata?

Prpa: Kad hoće da dignu spomenik Miloševiću, očigledno hoće i da vaskrsnu njegovo doba. To je evidentno na svakom koraku. Ništa drugo se ne može očekivati od ekipe koja je bila Miloševićeva kamarila.

Karabeg: Ako Srbija snimi seriju o Oluji povezujući je sa Jasenovcem, da li će onda Hrvatska odgovoriti i snimiti seriju o Vukovaru?

Markovina: Hrvatska je s tim krenula odmah nakon rata. Srbiji se to sada događa jer se ne želi ili ne zna postaviti prema 1990-im dok su u Hrvatskoj 1990-e mitologizirane kroz mit o Domovinskom ratu – isključivo obrambenom i bez ikakve mrlje. Međutim, svi ti filmovi i serije, koji su tada snimljeni, doživjeli su debakl jer nisu imali nikakvu umjetničku vrijednost. Što se tiče Oluje, to je velika tema. Ali, ne može tema biti samo Oluja, mora biti cijelo to područje – od prvh balvana, pa do Oluje. To bi se moglo snimati u sjajnom diptihu. Najprije treba govoriti o zločinima prema hrvatskom stanovništvu, a onda o osvetnickim zločinima hrvatske vojske i onih koji su se tako predstavljali nakon Oluje. I, naravno, o masovnom egzodusu ljudi, de facto etničkom čišćenju koje – ako ga Hrvatska nije izravno organizirala – onda je svakako sve učinjeno da se ti ljudi ne vrate. To je velika trauma primarno hrvatskih Srba i pitanje s kojim se treba suočiti hrvatsko društvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari